Maja Gluščević (Zagreb, 6. siječnja 1932. – Zagreb, 7. travnja 2021.) bila je hrvatska književnica i scenaristica. Najpoznatija je po televizijskoj seriji i romanu Jelenko te romanu Vuk samotnjak, a autorica je i niza drugih romana za djecu. Smatra je se »ponajboljom domaćom spisateljicom animalističke proze«.
Životopis Rođena je u Zagrebu 6. siječnja 1932. godine kao prvo dijete slikara Vladimira Kirina i njegove supruge Maksimilijane; imala je i četiri godine mlađu sestru Nevu, a stanovali su u Deželićevoj ulici s bakom. Godine 1938. Maja upisuje osnovnu školu u Medulićevoj ulici, no zbog disleksije uči čitati tek s 11 godina.
Godine 1941. s obitelji se seli u Gunduličevu ulicu, a 1942. godine zbog rata sele u Samobor, u ladanjsku kuću koju je sagradio njezin otac. Poslije rata 1947. upisuje zagrebačku VIII. žensku gimnaziju u Klaićevoj ulici, a zatim 1950. godine upisuje studij anglistike i germanistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Godinu dana prije fakulteta, u dobi od devetnaest godina, upoznaje Obrada Gluščevića i ulazi s njim u vezu. Roditelji joj vezu nisu odobravali jer je Gluščević od nje bio stariji devetnaest godina, no nakon šest godina potajnog sastajanja sklapaju brak 1955. godine u Dubrovniku.
Sa suprugom od 1950-ih surađuje kao asistentica režije, piše scenarije (npr. serija Jelenko) te romane prema suprugovim i vlastitim scenarijima. U svojem autobiografskom romanu Odrastanje, Gluščević opisuje kako je Obradovom smrću 1980. godine »završilo najbolje razdoblje moga života« te kako je ujedno izgubila i posao, a da ju je pisanje izbavilo iz te »crne rupe«. Na prijedlog Drage Zdunića, odlučila je scenarij Jelenka pretvoriti u roman, a zatim je isto učinila sa scenarijem Vuka samotnjaka. Pozitivne reakcije na te romane potakle su je da napiše i prvi izvorni roman, Bundaš iz petog be (1987.), a osim toga nadahnuće joj je bio i sin Miško. Gluščević je kazala kako je Miško prije spavanja volio slušati priče iz djela Andersena, Perraulta i braće Grimm, pa je s vremenom počela smišljati i zapisivati vlastite priče, kojima su glavni likovi zbog sinovih afiniteta uglavnom bile životinje.
Od 1987. godine piše i romane za djecu u detektivskim i humorističkim žanrovima; u gotovo svim djelima veliku ulogu imaju životinje, a romani joj često obrađuju i ekološku tematiku. Tijekom 1990-ih također počinje pisati autobiografske romane o Drugom svjetskom ratu (poput Odrastanja iz 1995. i Priče o tatinoj vjeverici iz 1998.), ali i romane nadahnute Domovinskim ratom (Bijeg u košari 1992., Ivin Vučko 1995. i dr.), koje posvećuje »djevojčicama i dječacima koji su zbog okrutne nemani rata morali napustiti svoje domove, svoje ulice, svoja sela i gradove«. Sredinom 2000-ih piše trilogiju pustolovnih romana: Tajna Tihe uvale, Tajanstveni svjetionik i Lovci na potonulo blago.
Njezini romani Klopka za medvjedića (1994.) i Bijeg u košari (1992.) postali su dijelom lektire za osnovnu školu, a oba su nadahnuli filmske adaptacije. Prema Bijegu, Tomislav Radić snimio je 1995. film Anđele moj dragi, a adaptacija Klopke u režiji Kreše Golika nikada nije dovršena zbog Golikove smrti.
U starijoj dobi živjela je i radila u Samoboru. Preminula je 7. travnja 2021. u dobi od 89 godina, a ispraćena je na mirogojskom krematoriju 14. travnja.
Djela
Scenariji
Čovik od svita, 1965. Goli čovik, 1966. Vuk samotnjak, 1972. Kapetan Mikula Mali, 1974. Jelenko, 1981. Prepoznavanje, 1997. (red. Snježana Tribuson)
Književnost
Jelenko, 1982. Vuk Samotnjak, 1983. Bundaš iz petog be, 1987., detektivski roman Bijeg u košari, 1992., ratni roman Klopka za medvjedića, 1994., detektivski roman Ivin Vučko, 1995., ratni roman Odrastanje, 1995., autobiografski roman Neman u gradskom parku, 1995., detektivski roman Tko je oteo Dolores, 1997., detektivski roman Priča o tatinoj vjeverici, 1998., autobiografski roman Džeki zvani Simpa, 2003., detektivski roman Tajna Tihe uvale, 2004., pustolovni roman Tajanstveni svjetionik, 2005., pustolovni roman Piki i Argo, 2006. Lovci na potonulo blago, 2007., pustolovni roman Opasan izlet, 2009. Tišina, snima se!: avanture jednog psa sa snimanja filma »Vuk samotnjak«, 2009. Doričin dnevnik, 2011., autobiografski roman Šuma puna tajni, 2019.
Nagrade
Nagrada publike Jelen za film Vuk samotnjak (1972.) Nagrada Grigor Vitez za roman Ivin Vučko (1995.)
Izvori
Kategorija:Zagrebački književnici Kategorija:Hrvatski scenaristi Kategorija:Anglisti Kategorija:Germanisti Kategorija:Dobitnici Nagrade Grigor Vitez