Veronika »Vjera« Bakotić-Mijušković (Šibenik, 19. ožujka 1912. – Beograd, 9. srpnja 2005.) bila je jugoslavenska prevoditeljica, sveučilišna nastavnica i partizanka. Bila je prva žena Koče Popovića.Milomir Marić, Ljubavni slučaj Koče PopovićEnciklopedija Jugoslavije (1955), p. 231
Rani život thumb|Tri generacije kaštelansko-beogradskih Bakotića: djed Ignacije, sin Lujo (Alojzije), unuka Veronika
Veronika Bakotić bila je unuka Ignjata Bakotića i markize Adele Gravizi di Pietra Peroza Bakotić, Talijanke iz Kopra,Stanko Korać: „Pregled književnog rada Srba u Dalmaciji“, Zagreb 1987 i kći jugoslavenskog diplomata Luje Bakotića. Rođena je u Šibeniku, u srpsko-katoličkoj obitelji iz Kaštel Gomilice. Njezin djed i otac bili su odvjetnici s doktoratima iz Beča, odnosno Graza. Njezin otac Lujo Bakotić bio je diplomat Kraljevine Srbije. Nakon majčine smrti, kada je Vjera imala dvije godine, odgoj nje i njezine sestre preuzela je baka u Splitu, a kasnije su poslane u švicarski internat. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije pohađala je u Rimu, gdje joj je otac služio. Srednju školu, maturu i Filozofski fakultet (Odsjek za Romanistiku) diplomirala je u Beogradu 1938. godine. Već kao brucošica pridružila se 1934. progresivnom studentskom pokretu, a kao predsjednica Udruge studenata za francuski jezik i književnost sudjelovala je u svim njegovim akcijama. Surađivala je u časopisima Žena danas i Naša stvarnost. Uhićena je 1940.Bakotić-Mijušković VjeraKecman (1978), p. 273.
Drugi svjetski rat
Tijekom Drugog svjetskog rata skrivala se u Beogradu kao ilegalka. Početkom 1942. Specijalna ju je policija uhitila i držala kao taoca, ali ju je iz zatvora spasio Kočin stric koji je bio utjecajni Beogradski industrijalac. U proljeće 1944. uspjela se povezati s pokretom i pridružiti partizanima. Stavljena je na mjesto šefice Odsjeka za tisak u Propagandnom odjelu Druge proleterske divizije i uključena u rad Komunističke partije. Nakon demobilizacije 1946. godine poslana je na rad u Tanjug, a zatim u Centralni odbor Antifašističkog ženskog fronta Jugoslavije, u Odjel za vanjske odnose.Žene Srbije u NOB (1975), p. 328.
Akademski i stručni rad
Na vlastiti zahtjev premještena je na Filozofski fakultet (danas Filološki) Sveučilišta u Beogradu u rujnu 1948., gdje je prve dvije godine predavala teoriju književnosti na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost. Godine 1950. premještena je na fakultetski Zavod za talijanistiku, gdje je radila prvo kao predavačica, a zatim kao viša stručna suradnica do umirovljenja.Jugoslovenski savremenici: Ko je ko u Jugoslaviji (1970), p. 82.
Prevela je niz beletrističkih, filozofskih, esejskih i dramskih djela s talijanskog i francuskog jezika, a pisala je i kazališnu kritiku. Neki od autora koje je prevela bili su Leonardo da Vinci, Giordano Bruno, Girolamo Savonarola, Alberto Fortis, Niccolò Machiavelli, Carlo Goldoni, Luigi Pirandello, Edmondo de Amicis, Alberto Moravia, Stendhal i Balzac.
Na Natječaju za književne eseje stranih talijanista u Perugiji 1956. osvojila je nagradu.
Srpsko narodno kazalište u Novom Sadu izvelo je Pričanje Rucanteovo po povratku s bojišta i Mušica prema njezinom prijevodu. Privatni život
thumb|S lijeva na desno: Vjera Bakotić, Paul Éluard, Nusch (Elijarova supruga) i Koča Popović. Pariz, 1939.|lijevo
Svog prvog supruga, Koču Popovića, upoznala je 1930. godine, a vjenčali su se u srpnju 1933. u Novom Sadu. Vjera je bila aktivno uključena u kulturni i intelektualni život tog vremena. Par je povezivao nadrealistički pokret: 1931. godine Vjera se pojavila u djelima nadrealističkog umjetnika Van Bora. thumb|Autor: Stevan Živadinović (Vane Bor), 1931.
Njihov odnos suočio se sa značajnim izazovima zbog Kočinih revolucionarnih aktivnosti i njegovog sudjelovanja u Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Godine 1940. oboje su uhićeni u Beogradu, a Kočino ponašanje u zatvoru dovelo je do njegovog izbacivanja iz KPJ u veljači 1941., događaj koji je Vjera kasnije opisala kao prekretnicu u njihovim životima. Tvrdila je da su ga informacije koje je otkrio policiji učinile »taocem« Partije, diktirajući njegove buduće postupke. Kada se Koča 1941. pridružio partizanima, ostavio je Vjeru u okupiranom Beogradu, savjetujući joj da pokrene brakorazvodnu parnicu, ako je vlasti ispituju, jer bi joj odnos s njim mogao ugroziti život. Ova odluka, uz sumnje u to kako je preživjela okupaciju, dovela je do kritika Komunističke partije. Blagoje Nešković, visoki dužnosnik KPJ, smatrao je Vjeru »moralno i politički nesposobnom« da ostane Kočina supruga, vršeći pritisak na njega da se razvede od nje nakon rata. To je dovelo do njihovog razdvajanja, unatoč njihovoj dubokoj ljubavi, kako je opisano u Kočinim spisima, gdje je izrazio duboko žaljenje i sram što ju je ostavio. Godine 1949. na njegov osobni zahtjev izdana mu je potvrda u kojoj se navodi da se »od razvoda 1948. do sada nije ženio« s napomenom da »ova potvrda zamjenjuje rodni list«.Legat Konstantina-Koče Popovića i Leposave-Lepe Perović (Povijesni arhiv Beograda)
Nakon što je Koča 1988. objavio svoje autobiografske Bilješke o ratu, koje osim ratnih događaja sadrže i »misli posvećene velikoj autorskoj ljubavi« u kojima emotivno govori o svojoj vezi s Vjerom, Vjera je napisala pismo urednicima zagrebačkog tjednika Danas i beogradskog Intervjua u kojoj je navela svoje nezadovoljstvo njihovom prošlošću. Popović je izrazio žaljenje, tvrdeći da je zarobio dva njemačka časnika u zamjenu za njezinu sigurnost, iako se Vjera osjećala izdanom njegovom odlukom da se pridruži partizanima bez nje. Danas Legat Konstantina-Koče Popovića i Leposave Perović sadrži prepisku Vjerinih i Kočinih ljubavnih pisama.
thumb|Vjera Bakotić, crtež olovkom na papiru; autor Koča Popović, 1931.
Nakon razvoda od Koče, Vjera je prihvatila brak s Markom Mijuškovićem, kolegom iz Tanjuga, s kojim je ostala do njegove smrti 1989. godine. Vlado Dapčević u svojoj autobiografiji spominje da su Vjera Bakotić i Marko Mijušković imali barem jedno zajedničko dijete.
Izvori
Literatura
Enciklopedija Jugoslavije (knjiga prva). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1955. godina. Jugoslovenski savremenici: Ko je ko u Jugoslaviji. „Hronometar“, Beograd 1970. godina. Žene Srbije u NOB. „Nolit“, Beograd 1975. godina. Jovanka Kecman Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918-1941. „Institut za savremenu istoriju“ Beograd i „Narodna knjiga“ Beograd, 1978. godina.
Kategorija:Sveučilište u Beogradu Kategorija:Životopisi, Beograd