Povelja kralja Mihajla Krešimira II. vladarska je isprava hrvatskog kralja Mihajla Krešimira II. (949. – 969.), pisana latinskim jezikom, datirana u godinu 950., a sačuvana je u autentičnom prijepisu (transumptu) kojeg je 29. lipnja 1397. godine načinio kninski kaptol kao vjerodostojno mjesto (locus credibilis). Isprava se smatra spornom zbog nekih grešaka u dataciji i navođenju imena. Radi se o prijepisu jedine sačuvane isprave nekog hrvatskog vladara iz 10. stoljeća. Budući da je starije zbirke isprava hrvatskih narodnih vladara ne donose, a o njoj se počelo više pisati u historiografiji tek 1970-ih te je povećala broj sačuvanih hrvatskih vladarskih isprava s 28 na 29.
Povijesni kontekst Mihajlo Krešimir II. je vladao u turbulentnom vremenu nakon smrti hrvatskog kralja Tomislava († oko 928.). Na prijestolje je došao tako što je dao ubiti svog starijeg brata, kralja Miroslava 949. godine, uz pomoć moćnog bana Pribine. Zbog posljedica građanskog rata u zemlji, Hrvatska je oslabila u svojoj političkoj i vojnoj snazi, kako svjedoči bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (945. – 969.) u svom poznatom djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio). Kralj Mihjalo Krešimir II. je vladao do oko 969. godine, kada ga je naslijedio sin Stjepan Držislav (969. – 997.). Krešimirova supruga, kraljica Jelena živjela je do 976. godine, kada je bila pokopana u kraljevskoj grobnici na Gospinom otoku u Solinu kraj Splita, o čemu svjedoči njen nadgrobni natpis.
Krešimirova povelja je jedina vladarska povelje nekog hrvatskog vladara iz 10. stoljeća koja je ostala sačuvana. Nije nam došla sačuvana u izvornom stanju do danas, već u ovjerenom prijepisu splitskog kaptola s kraja 14. stoljeća, načinjenom prilikom reambulacije posjeda i dobara splitske nadbiskupije, što otvara pitanja o stupnju njene diplomatičke i povijesne vjerodostojnosti. Danas se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Splitu.
Kraljevsku povelju spomenuo je povjesničar Ivan Lučić (Lucius) u svom djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De Regno Dalmatiae et Croatiae, 1666.). Iz teksta Illyricum sacrum (1751. – 1817.) čini se da je povelja bila poznata i Danielu Farlati (1690. – 1773.), ali čini se da je kasnije nekako zametnuta u nabrajanju hrvatskih vladarskih povelja pa je Franjo Rački (1828. – 1894.) ispušta iz svojih Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia i čini se da nije upoznat s njome. Također, njenog postojanja nisu bili svjesni ni don Frane Bulić (1846. – 1934.), Miho Barada (1889. – 1957.) i don Lovre Katić (1887. – 1961.), iako se ona cijelo vrijeme, kako je to napisao još Lučić, nalazila u arhivu Splitskog kaptola u kojem se nalazi i danas.
Izgled autentičnog prijepisa Povelja kralja Mihajla Krešimira II. nalazi u Splitskom kaptolskom arhivu u fasc. 668, br. 10. Sačuvan je kao autentični prijepis originala u ispravi kninskog kaptola od 29. lipnja 1397. godine, a izdana je povod reambulacije dobara splitske Crkve. Radi se o pergameni veličine 57x52,5, a pisana je latinskim jezikom poluhumanistikom. Na poleđini isprave nalazi se zapis koji je zapisao autor samog prijepisa u kojem stoji copia trium antiquorum montaneorum diuersorum iurium et bonorum ecclesie Spalatensis sub sigillo capituli Tininiensis. Pečat kninskog kaptola je otpao.
Obilježja i sadržaj Ovjereni prijepis povelje hrvatskog kralja Mihajla Krešimira II. sastoji se od tri dijela; prvi dio je sama povelja u kojoj se navodi da kralj daruje devetorici Hrvata (Priuidrug, Drasigna, Velcona, Priuona, Paulico, Tordoso, Drugona, Racche, Grubinna, Ciba) otočić Vranjic (Durana) kraj Splita i neke posjede u Solinu; u drugom dijelu se navodi da su spomenuti Hrvati na istom mjestu podignuli crkvu posvećenu sv. Martinu, sv. Stjepanu papi i sv. Mariji koju su obdarili s nekim posjedima, dok se u trećem dijelu opisuje da je povelja provjerena, njena autentičnost posvjedoćena pred svjedocima, a zatim je prepisana i pečatirana.
Povelja sadržava unutarnje karakteristike pout diplomatičkih formula, jezika i stila. Povelja u protokolu sadrži invokaciju ("U ime svetog i nedjeljivog Trojstva", In nomine sante et indiuidue trinitatis), intitulaciju ("ja Krešimir milošću Božjom kralj Hrvata i Dalmatinaca", Ego Cresimirus, dei gratia Croathorum atque Dalmatinorum rex), dataciju (Anno dominice incarnationis DCCCCL indictione XII), devociju ("milošću Božjom", dei gratia; "sjedeći na očinskom tronu Kristovim darom", residens in paterno Christi munere solio), dok inskripcija i salutacija ne postoje kao samostalna diplomatička formula, kao i u većini ostalih isprava hrvatskih narodnih vladara.
U tekstu ili korpusu vladarske isprave nalazi se arenga kojom se svečanim tonom izjavljuje zašto je moralno i prikladno da se onome kome je isprava upućena dodijeli ono što mu se dariva na temelju te isprave. U povelji kralja Mihajla Krešimira II. nalazi se kronološki prva arenga koja je sačuvana u hrvatskim vladarskim ispravama. Zanimljivo je da postojanje arenge u ispravi može doprinjeti njenoj ocjeni kao autentičnoj. U ovom primjeru radi se o sljedećem tekstu:
U naraciji ili ekspoziciji donose se okolnosti koje su prethodile pravnom činu isprave i o njegovoj dokumentaciji i tu se spominju osobe kojima je kralj darovao otok Vranjic, a one su sagradile crkvu i obdarile je nekim posjedima. U dispoziciji se nabraja što se daruje (otok i neke zemlje u Solinu), dok se u sankciji prijeti kaznom svima onima koji bi se usudili uraditi išta protivno toj ispravi. Zanimljivo je da su prijetnjom obuhvaćeni i kraljevi sinovi, nećaci i ostali nasljednici uskraćivanjem kraljevskog blagoslova, baštinske časti, srdžbom zastupnika te prokletstvom 318 svetih otaca i kaznom pakla, na koji je način bio kažnjem i Juda Iškariotski, što je jedan od dokaza starosti isprave. U zadnjem glavnom dijelu slijedi kolaboracija, odnosno naglašavanje da je ta isprava napravljena pred svjedocima i njima pokazana i da su ti svjedoci istu potpisali ili stavili znak križa kao potpis, čime ona postaje pravovaljana. U ispravi se kao svjedoci navode: ban Ozrinja, župan Velimir, Koača i njegov brat Martin, župan Milislav, župan Dragomir, riksar Grubina, opat Donat, kapelan Ivan, podžupan i introduktor Grgur te biogradski biskup Prestancije, koji je ujedno pisar i svjedok isprave.
U eshatokolu isprave izostaje subskripcija i aprekacija, a pisar isprave je već spomenuti biskup Prestancije.
Kritička analiza Njenu diplomatičnu analizu prvi je uradio hrvatski arhivist Jakov Stipišić (1920. – 2010.) u znanstvenom radu Tragom jedne bilješke Ivana Luciusa o jednoj vladarskoj ispravi, izdanoj u Zborniku Historijskog instituta JAZU, 1969. godine. Nakon njega ispravom se 1972. godine bavio povjesničar Stjepan Antoljak (1909. – 1997.) u radu Značaj i važnost isprave kralja Krešimira I. za hrvatsku povijest X stoljeća u Radovima Filozofskog fakulteta Zadar, Razdio historije, arheologije i historije umjetnosti. Povjesničarka Nada Klaić (1920. – 1988.) se kritički osvrnula na analizu Jakova Stipišića u svom radu Tobožnji Krešimirov "priuilegium de Durana" izdan 1974. godine u Zborniku Filozofskog fakulteta u Beogradu. Antoljak se ponovno vratio analizi te isprave 1990. godine u radu Biograd u vrijeme narodnih vladara, Biogradski zbornik.
Vidi još
Povelja kneza Trpimira Povelja kneza Muncimira Povelja kralja Petra Krešimira IV. (1071.) Hrvatske vladarske povelje
Izvori
Literatura
Vanjske poveznice
Kategorija:Hrvatska za narodnih vladara Kategorija:Hrvatska pravna povijest Kategorija:Izvori za hrvatsku povijest Kategorija:Povelje Kategorija:Hrvatski povijesni dokumenti