mini|300x300px|Vojarna 123. brigade HV-a u Požegi, mjesto službe vojnog roka U Hrvatskoj je vojni rok, poznat i kao vojna obveza ili temeljno vojno osposobljavanje, obavezna vojna obuka u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Od ponovnog uspostavljanja 2025. služe ga punoljetni muškarci u trajanju dva mjeseca u vojarnama u Kninu, Slunju ili Požegi. Svi vojni obveznici imaju pravo na priziv savjesti, u slučaju kojeg je obvezatna civilna služba: u civilnoj zaštiti MUP-a na tri mjeseca ili u jedinici lokalne samouprave na četiri mjeseca. Odgoda vojnog roka omogućena je u zakonom propisanim situacijama te u različitom trajanju ovisno o razlogu.
Vojni rok ima dugu povijest na području današnje Hrvatske. Prvi je puta uveden u doba Habsburške Monarhije, kada je uspostavljena kvota vojnih obveznika za svaku pokrajinu u državi. Opća vojna obveza, vojni rok kakvog poznajemo danas, uvedena je pak na ovim prostorima u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su u Austrougarskoj vojsci bili obvezani služiti svi mladići, otpočinjući praksu izgradnje zajedničkog nacionalnog identiteta i osjećaja domoljublja kroz obaveznu službu u vojsci. Vlasti svih država na hrvatskom području nastavile su tu praksu, određujući razne duljine i oblike službe u svojim vojskama, sve do ukidanja vojnog roka u Republici Hrvatskoj 2007. godine zbog osobito visoke stope priziva savjesti. Vojni rok ponovno je uveden izglasavanjem izmjena Zakona o obrani u Hrvatskom saboru u listopadu 2025.
Novačenje U vojnu evidenciju upisuju se muškarci s navršenih 18 godina, a na služenje vojnog roka upućuju se u kalendarskoj godini u kojoj navršavaju 19 godina. Prije služenja roka, ročnici se upućuju na zdravstveni i psihologijski pregled, na kojemu se određuje jesu li sposobni odslužiti vojnu obvezu.
Vojni obveznici koji boluju od neizlječive bolesti, imaju tjelesne mane ili općenito nisu sposobni za služenje roka ne upućuju se na pregled, a kao i vojni obveznici koji su na temelju pregleda ocijenjeni nesposobnima, oslobađa ih se vojne obveze. U iznimnim slučajevima, na vojni rok mogu se uputiti i starije osobe do i uključivo s 30 godina starosti u slučaju odgode. Žene nisu vojne obveznice, no muškarci s dvojnim hrvatskim državljanstvom to jesu i dužni su prijaviti se u vojnu evidenciju u lokalnoj diplomatskoj misiji u kalendarskoj godini kada navršavaju 18 godina starosti.
Predviđeno je da vojni rok svake godine služi pet naraštaja od maksimalno 800 ročnika. Ročnici će za služenje vojnog roka dobiti novčanu naknadu te jednokratnu prednost pri zapošljavanju u državnim i upravnim tijelima lokalne samouprave. Oni koji se neopravdano ne odazovu na služenje vojnog roka ili civilne službe, ili ako iste neopravdano napuste, mogu biti kažnjeni novčanim iznosom 500 – 5000 eura. Zaposlene osobe zaštićene su zakonom od otkaza u slučaju poziva na vojni rok. Nakon odsluženja vojnog roka, ročnici su smješteni u pričuvni sastav Hrvatske vojske, u kojemu će tijekom života biti pozvani na vojne vježbe ili službu u kriznim situacijama. Ročnici se također mogu prijaviti za službu u vojsci nakon služenja roka.
Odgoda Odgoda služenja vojnog roka ili civilne službe dopuštena je u različitom trajanju (a najkasnije do 29. godine života) iz nekoliko razloga:
pohađanje visokog obrazovanja iz osobnih razloga (nepostojanje drugih privređujućih članova kućanstva, njega za druge članove kućanstva, sklapanje braka, rođenje djeteta, smrt u užoj obitelji i dr.) iz poslovnih razloga (otvaranje obrta ili samostalne djelatnosti, prvo zaposlenje ili vježbenički staž) sudjelovanje na prvenstvima ili međunarodnim natjecanjima boravak u inozemstvu (uklj. dvojne državljane)
Priziv savjesti i civilna služba Priziv savjesti pravo je zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske (čl. 47. stavak 2.) osobama koje zbog vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravni služiti vojni rok, odnosno sudjelovati u vojnim aktivnostima. Te osobe dužne su obavljati civilnu službu u civilnoj zaštiti, u trajanju od tri mjeseca, ili u jedinicama lokalne i područne samouprave, u trajanju od četiri mjeseca. Prijavom u relevantno lokalno tijelo one postaju civilni ročnici. Služba civilnih ročnika određuje se prema njihovom srednjoškolskom obrazovanju, kao i vještinama i kompetencijama za zaštitu i spašavanje, protupožarnu zaštitu te pružanje prve pomoći.
Služba u civilnoj zaštiti u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova obavljat će se na udaljenoj lokaciji: u Jastrebarskom, Bizovcu i Divuljama. Ročnici će imati osiguran smještaj, prehranu i opremu potrebnu za rad. Služba u jednicama lokalne samouprave, koja može uključivati poslove u protupožarnoj i civilnoj zaštiti, održavanju javnih površina te komunalnim i cestovnim sustavima, obavljat će se u mjestu stanovanja ročnika u punom radnom vremenu (8 sati dnevno, 5 dana u tjednu).
Civilni ročnici, bez obzira na to gdje služe, dobit će mjesečnu novčanu naknadu koju će odrediti Vlada. Također će imati pravo na zdravstvenu zaštitu, zdravstveno osiguranje i naknadu u slučaju bolesti ili ozljede.
Povijest
Doba monarhija i kraljevina Neka vrst vojnog roka na području današnje Hrvatske poznat je još od kraja 18. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji. Vlasti su zakonom propisivale da pokrajine moraju davati određen broj mladih muškaraca redovnoj vojsci. Bila je to metoda novačenja koja je primjenjivana pomoćno, uz uporabu plaćeničke vojske u koju je spadala većina vojnika. Godine 1852., kada je takav zakon naposljetku uspostavljen i u Dalmaciji, sve su habsburške pokrajine imale prisilno novačenje u kopnenu vojsku i mornaricu na rok od 8 godina prema »sustavu popisivanja« mladića (njem. Conscriptions-System).
Obavezni vojni rok uspostavljen je 1868. godine, kada je Austro-Ugarska donijela zakon o općem novačenju uslijed reforme i reorganizacije njene vojske. Tadašnji je vojni rok trajao 3 godine. Zamijenio je pritom sustav selektivnog novačenja, u kojem su novaci uglavnom bili pripadnici nižih društvenih klasa, no ipak su vojnog roka bili oslobođeni zemljoposjednici, obrazovane klase poput plemstva i svećeništva, obrtnici, trgovci i zemljoradnici. Osim dopune vojsci, vojni je rok tada imao značajnu ulogu u osnaživanju postojeće strukture društva; služba u vojsci držala se ključnom fazom u odrastanju mladih muškaraca, koji su tim putem dobivali osjećaj doprinosa »višem cilju«, tj. službe domovini. Kako je općom vojnom obvezom »zamućena« razlika između civilnog i vojnog dijela društva, vojska je preuzela ulogu izgradnje zajedničkog nacionalnog identiteta i buđenja domoljubnog osjećaja prema Monarhiji.
Odlukom Aleksandra I. Karađorđevića od 19. kolovoza 1919. na Hrvatsku se (i Sloveniju), nakon uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, počeo primjenjivati srbijanski vojni zakonik, no njegova je provedba kaskala zbog drastičnih razlika tog »novog« zakona u usporedbi sa dotadašnjim austrougarskim. Mobilizacijski sustav kraljevine tako je određivao da svi muškarci u dobi između 18 i 52 godine moraju služiti vojni rok. Ročnici su se pozivali nekoliko puta na godinu, većinom u proljeće i jesen. Jedna od većih promjena bila je ta da su ročnici sami morali organizirati putovanje u jedinicu, što je dotad organizirala vlast, a probleme je uzrokovalo i pozivanje ročnika u doba poljskih radova. Prve je godine, 1919., zabilježen loš odaziv novaka u Hrvatskoj, kao i bjegovi iz vojarni. Stopa odbijanja vojne obveze rasla je prvih godina, a vlasti su bjegove nastojale suzbiti prijetnjom nasilja nad ročnicima ili njihovim obiteljima, kao i nametima kojima su nastojale prisiliti druge stanovnike naselja na predaju odbjeglih ročnika. Protiv nasilnog postupanja žandarmerije te poziva na vojne obveze tijekom intenzivnih radova u polju izbijale su povremeno bune i prosvjedi.
Drugi svjetski rat mini|Novaci Hrvatskog domobranstva polažu prisegu vjernosti poglavniku Anti Paveliću.|lijevo Tijekom postojanja Nezavisne Države Hrvatske mladići Hrvatske narodnosti novačili su se u Hrvatsko domobranstvo na vojni rok u trajanju dvije godine. U to su bili uključeni i »Muslimani (”Hrvati islamske vjere”).« Osobe pravoslavne vjere načelo su se smatrale pripadnicima srpskog naroda te im isprva nije bio dozvoljen pristup Domobranstvu, bez obzira radi li se o osobama rođenima u Srbiji ili NDH. Iznimku su činili »Hrvati pravoslavne vjere«, koji su pak morali tražiti odobrenje vojskovođe za prijem u službu; Nikica Barić piše da se u tom slučaju vjerojatno radilo o časnicima bivše austrougarske vojske koji su bili srpske nacionalnosti, ali ih se nije smatralo »po srcu Velesrbima«, kako je to sročio zapovjednik Slavko Kvaternik. Osobe koje su pak prešle s pravoslavlja na neku drugu prihvaćenu vjeru mogle su dobiti dozvolu za pristupanje Domobranstvu. Kako bi se ublažila pobunu protiv novoosnovane države, 1942. godine Srbe se u NDH općenito počelo smatrati »Hrvatima pravoslavne vjere«, a »pravoslavci« i »prelaznici« počeli su se normalno regrutirati u neborbene domobranske radne postrojbe. Tek od 1943. godine »pravoslavci« su dobili ograničenu mogućnost novačenja u borbene postrojbe ako dokažu lojalnost državi, dok su drugi bili smješteni u radne postrojbe.
Socijalistička Jugoslavija Obavezni vojni rok uspostavljen je neposredno nakon ustrojavanja Jugoslavenske narodne armije završetkom Drugog svjetskog rata. U njega su bili uključeni mladići svih narodnosti i društvenih slojeva nakon navršavanja 18. godine (uglavnom po završetku srednje škole), a mjesto službe najčešće je bilo određeno u nekoj drugoj regiji, republici ili pokrajini u svrhu upoznavanja s drugim dijelovima države i osnaživanja osjećaja zajedništva. Primarna je svrha vojne obveze bila odgojna, uvodeći mladiće u hijerarhijsku strukturu i »ritam života« vojske, a važna je bila i socijalizacija s drugim ročnicima raznih porijekla i načina života. Osim toga, kroz vojni rok mladići su imali priliku učiti i praktične vještine poput čitanja, plivanja, upravljanja vozilima i slično. Vojna obveza bila je prirodni nastavak službe Titovih pionira, u kojima se naglašavala dužnost služenja svojoj zemlji, a djeca su imala priliku upoznati ratne veterane te službenike vojske – vojska se smatrala »prilikom za rast i razvoj te učvršćavanje ljubavi prema zemlji i prema sunarodnjaku«. Omladinske radne akcije, iako neobavezne, također su se smatrale pripremom mladih za vojsku; život sa vršnjacima daleko od doma, s organiziranim aktivnostima.
Početkom službe novake se trebalo ošišati i obrijati, a zatim su prošli zdravstveni pregled te su bili cijepljeni. Novaci su polagali zakletvu te im je dodijeljen rod. U prvom dijelu službe (3 – 6 mjeseci) novaci su prolazili obuku, nakon koje su bili prekomandirani u drugu kasarnu kako bi stečeno znanje primjenjivali u radu za vojsku. Tijekom boravka u kasarni, ročnici su morali slijediti stroga pravila ponašanja i načina života.
Vojni rok trajao je isprva dvije godine, 1960-ih skraćen je na 18 mjeseci, ranih 1980-ih na 15 mjeseci i 1985. na jednu godinu u sklopu plana modernizacije JNA, a nedugo poslije na devet mjeseci. Pozivi na služenje roka vršili su se četiri puta godišnje. Odgoda služenja roka bila je moguća u slučaju pohađanja visokog obrazovanja koje se držalo korisnim za potrebe vojske (medicina, inženjerstvo i sl.), a najkasnije do 27. godine života. Prizivi savjesti nisu se prihvaćali sve do kraja 1980-ih, kada je na inzistiranje slovenskih vlasti omogućen svojevrstan priziv savjesti na temelju vjerskih uvjerenja. Izbjegavanje služenja roka ili nesluženje držalo se sramotnim.
Republika Hrvatska Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske vojni je rok uspostavljen 1992. godine. Isprva je trajao deset mjeseci, no 2001. skraćen je na šest mjeseci. Ustavom Republike Hrvatske donesenom 1990. godine zajamčeno je ročnicima pravo na priziv savjesti, kojim su bili raspoređeni u civilnu službu u trajanju od petnaest, odnosno kasnije osam mjeseci.