Ekarma (; , Ekaruma-tō)je nenaseljeni vulkanski otok blizu središta lanca Kurilskih otoka u Ohotskom moru na sjeverozapadu Tihog oceana, odvojen od Šiaškotana tjesnacem Ekarma. Ime mu potječe iz ainuskog jezika, što znači "sigurno sidrište".
Geologija Ekarma je otprilike ovalnog oblika, dimenzija 7,4 km x 5,5 km s površinom od .
Otok se sastoji od dva preklapajuća stratovulkana, zajednički nazvana Pik Ekarma (; , Ekaruma-dake), s visinom od 1170 m/nm. Tokovi lave šire se u svim smjerovima od središnjeg vrha, tvoreći neravnu obalu. Brojna termalna vrela s naslagama sumpora mogu se naći na sjevernim obroncima planine. Posljednja erupcija vulkana bila je u svibnju 1980., tijekom koje su s ribarskog broda uočene emisije pepela koje su dosezale visinu od jednog kilometra.
Povijest Ekarmu su posjećivale lovačke i ribarske skupine Ainua, ali bez izvora slatke vode osim kiše, nikada nije bio trajno naseljen. Otok se pojavljuje na službenoj karti koja prikazuje teritorije klana Matsumae, feudalne domene u Japanu iz razdoblja Edo iz 1644. godine, a te je posjede službeno potvrdio šogunat Tokugawa 1715. godine. Uprava nad otocima bila je pod regionalnim uredom klana Matsumae na Kunaširu od 1756. godine. Godine 1801. japanska vlada službeno je preuzela kontrolu nad otocima, uključivši ih u pokrajinu Ezo (danas Hokkaido), ali suverenitet je prešao na Rusko Carstvo prema uvjetima Ugovora iz Šimode 1855. godine.
Prema Ugovoru iz Sankt Peterburga (1875.), suverenitet je prešao na Japansko Carstvo zajedno s ostatkom Kurilskih otoka. Otok je bio dio okruga Shimushu u podprefekturi Nemuro na otoku Hokkaido. Godine 1893. devet članova Zaštitnog društva Chishima, predvođenih Gunjijem Shigetadom, pokušalo je uspostaviti naselje; međutim, kolonija je propala kada je pet od devet članova poginulo u ribarskoj nesreći.
Nakon Drugog svjetskog rata, otok je došao pod kontrolu Sovjetskog Saveza, a sada je dio Sahalinske oblasti Ruske Federacije.
Izvori
Daljnje čitanje Gorškov, G. S. Vulkanizam i istraživanja gornjeg plašta u Kurilskom otočnom luku. Monografije iz geoznanosti. New York: Plenum Press, 1970. ISBN 0-306-30407-4 Krašeninnikov, Stepan Petrovič i James Greive. Povijest Kamčatke i Kurilskih otoka sa susjednim zemljama. Chicago: Quadrangle Books, 1963. Rees, David. Sovjetsko zauzimanje Kurila . New York: Praeger, 1985. Takahashi, Hideki i Masahiro Ōhara. Bioraznolikost i biogeografija Kurilskih otoka i Sahalina. Bilten Muzeja Sveučilišta Hokkaido, br. 2-. Sapporo, Japan: Muzej Sveučilišta Hokkaido, 2004.
Vanjske poveznice
Kategorija:Otoci Kurilskih otoka Kategorija:Vulkanski otoci Kategorija:Aktivni vulkani Kategorija:Holocenski stratovulkani Kategorija:Vulkani Kurilskih otoka