Vojni red

150px|mini|Izgled jednog od pripadnika vojnih redova Vojni red ili vojni viteški red (lat. militaris ordo) označava kršćansku redovničko-vitešku zajednicu. Izvorni vojni redovi bili su Templari, Hospitalci (Ivanovci), Red Svetoga Groba, Red Santiaga, Red Calatrava i Teutonski vitezovi. Nastali su u srednjem vijeku u kontekstu križarskih ratova, na područjima križarskih država (osobito Jeruzalemskog Kraljevstva), Baltika i Pirenejskog poluotoka. Njihovi su se pripadnici u početku posvećivali zaštiti kršćanskih hodočasnika, a zatim i obrani križarskih država te osvajanju nekršćanskih, pa i nekatoličkih zemalja. Smatraju se prethodnicima viteških redova.

Članovi vojnih redova bili su većinom laici koji su polagali redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, prema uzoru na monaški život. Redovi su posjedovali kuće i zapovjedništva diljem Europe te su imali hijerarhijsku strukturu s velikim meštrom na čelu.

Najveći i najutjecajniji vojni red, Templari, ukinut je početkom 14. stoljeća. Nakon toga je utemeljen tek manji broj novih redova, od kojih su samo neki stekli i priznanje. Pojedini su, poput Suverenog viteškog malteškog reda i Njemačkog protestantskog Ivanova reda, kao nasljednici Hospitalaca, te Red Svetoga Groba pod papinskim pokroviteljstvom, nastavili djelovati i u kasnijim stoljećima. Preživjeli vojni redovi do danas su se preoblikovali u isključivo počasne ili ceremonijalne ustanove, odnosno u karitativne organizacije.

Povijest thumb|Nazočnost vojnih redova u križarskim državama (na njemačkom jeziku). Sadržaj stupca: red – glavno sjedište – posjed (dvorac, komandarija, bolnica itd.) – teritorij. Redak po redak: Hospitalci (bijeli križ – crvena točka – roza); Templari (crveni križ – zelena točka – zelena); Njemački red (crni križ – plava točka) Godine 1053., uoči Bitke kod Civitatea, papa Lav IX. osnovao je Vitezove svetoga Petra (Milites Sancti Petri) kao vojnu miliciju namijenjenu borbi protiv Normana.

U odgovoru na islamska osvajanja nekadašnjega Bizantskog Carstva, nakon Prvoga križarskog rata nastaje niz katoličkih vojnih redova. Njihovo osnivanje uklapalo se u plan Katoličke Crkve da odanost europskoga plemstva usmjeri prema ostvarivanju njezinih svjetovnih ciljeva, a istodobno je nadopunjavalo pokrete "Božjeg mira i primirja". Osnutkom Templara 1118. godine Crkva je prvi put dobila čvrsto organiziranu vojnu silu, namijenjenu suprotstavljanju islamskim osvajanjima u Svetoj Zemlji i na Pirenejskom poluotoku (Rekonkvista), kao i borbi protiv islamskih osvajača i poganskih plemena u istočnoj Europi, koji su se smatrali prijetnjom crkvenoj prevlasti.

Prvi sekularizirani vojni red bio je Red svetoga Jurja, koji je 1326. godine osnovao ugarski kralj Karlo I., obvezujući njime plemstvo na prisegu vjernosti. Ubrzo nakon toga, kastiljski kralj Alfons XI. osnovao je 1332. Red vitezova pojasa. Oba reda postojala su približno jedno stoljeće.

Svrha Izvorna značajka vojnih redova bila je spajanje redovničkog i vojnog načina života. Pojedini redovi, poput Ivanovaca, Vitezova svetog Tome ili Reda svetih Mauricija i Lazara, imali su i karitativnu ulogu, skrbeći o bolesnima i siromašnima. Ti redovi nisu bili isključivo muške ustanove, budući da su se redovnice mogle povezivati s njima osnivanjem samostana. Posebnost vojnih redova bila je i u tome što su svećenička braća mogla biti podređena nesvećeničkoj braći.

Godine 1818. austrijski orijentalist Joseph von Hammer usporedio je katoličke vojne redove, osobito Templare, s islamskim uzorima, poput sekte asasina. Dvije godine poslije španjolski orijentalist José Antonio Conde sugerirao je da su oblikovani prema ribatima, utvrđenim vjerskim institucijama koje su spajale redovnički ili bolnički život s borbom protiv neprijatelja islama. Iako su takva stajališta stekla popularnost, drugi su ih osporavali, ističući da u križarskim državama ribati nisu postojali u vrijeme nastanka vojnih redova, već tek kasnije.

Djelovanje vojnih redova nadilazilo je njihovu vojnu ulogu u Svetoj Zemlji, Prusiji i na Baltiku. Posjedovali su brojna imanja i osoblje diljem zapadne Europe, a većina njihovih članova bili su laici. Pritom su predstavljali put za širenje kulturnih i tehničkih inovacija, poput uvođenja postupka valjanja sukna u Englesku preko Ivanovaca ili uspostave bankarskih usluga Templara.

Sjeverni križarski pohodi

Godine 1147. Bernard iz Clairvauxa uvjerio je papu Eugena III. da sukobi Nijemaca i Danaca s poganskim Vendima predstavljaju sveti rat, analogan Rekonkvisti, te pozvao na križarski pohod "dok svi pogani ne budu pokršteni ili ubijeni". Glavni poticaji novih križara bili su gospodarske naravi: stjecanje novih obradivih površina i kmetova, nadzor nad baltičkim trgovačkim putovima te ukidanje monopola novgorodskih trgovaca krznom. Od početka 13. stoljeća vojni redovi pružali su posade u Staroj Livoniji i branili njemačko trgovačko središte Rigu. Biskupi su ondje osnovali Livonsku braću mača i Red Dobrina. Braća mača bila su poznata po okrutnosti prema poganima i obraćenicima podjednako. Teutonski vitezovi, utemeljeni 1190-ih u Palestini, uslijed svojih snažnih veza s Njemačkom usmjerili su djelovanje sa Svete Zemlje na Baltik. Između 1229. i 1290. apsorbirali su Braću mača i Red Dobrina, pokorili većinu baltičkih plemena i uspostavili strogu redovničko-državnu vlast obilježenu izrabljivanjem.

Teutonci su pozivali strano plemstvo da sudjeluje u njihovim Reisenima (vojni pohodi), redovitim napadima na posljednji nepokoreni baltički narod – Litavce. Ti su pohodi postali popularna viteška razbibriga europske mladeži. Preokret se dogodio 1410. kada je litavski veliki knez Jagelo prešao na katoličanstvo i oženio poljsku kraljicu Jadvigu, što je dovelo do formiranja poljsko-litavske vojske koja je porazila Teutonce u Bitki kod Tannenberga. Država vitezova opstala je do 1466., nakon čega je priznala poljsku vrhovnu vlast. Pruska je 1525. pretvorena u sekularno vojvodstvo, a Livonija 1562. godine.

Popis vojnih redova Vojni redovi mogu se kronološki razvrstati prema datumima svojega osnutka i ukinuća, koji su u nekim slučajevima približni zbog oskudnih izvora ili višekratnih ukidanja od strane papinskih ili kraljevskih vlasti.

Razlikuju se nadnacionalni i nacionalni redovi, ovisno o svojoj pripadnosti, misiji i načinu primanja članova, neovisno o kasnijem postupnom širenju izvan izvornog zemljopisnog područja njihova djelovanja.

Nadnacionalni SimbolNazivGodina osnutkaOsnivačPodrijetloPriznanjeZaštitaUkinućeNapomene 100px100px Ivanovci (Red vitezova hospitalaca svetog Ivana Jeruzalemskog) oko 1099. Blaženi Gerard Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1113. od pape Paskala II. veliki meštar (od 1113.),princ (od 1607.),kardinal (od 1630.) —Suvereni vojni i bolnički red svetoga Ivana Jeruzalemskog, Rodosa i Malte (Suvereni malteški red) jedna je od najstarijih institucija zapadno-kršćanske civilizacije. Osnovan je u Jeruzalemu u 11. stoljeću, s dugom poviješću služenja potrebitima i bolesnima. Od 1113. djeluje kao laički red Katoličke Crkve, a od 1834. njegovo je sjedište u Rimu, gdje uživa eksteritorijalna prava. Kao subjekt međunarodnog prava, Suvereni malteški red održava diplomatske odnose s više od stotinu država i Europskom unijom te ima status stalnog promatrača pri Ujedinjenim narodima. Red priznaje protestantskog nasljednika – Red svetoga Ivana. Ukupno postoji pet legitimnih i međusobno priznatih redova svetoga Ivana koji nastavljaju povijesnu misiju hospitalaca: Suvereni viteški malteški red, Viteški red sv. Ivana u Njemačkoj, Viteški red sv. Ivana u Nizozemskoj, Viteški red sv. Ivana u Švedskoj, Prečasni red vitezova Ivanovaca. Godine 1961. posljednja četiri reda ujedinila su se u Savez redova svetoga Ivana (Alliance of the Orders of St. John), potvrđujući zajedničko nasljeđe i suradnju u humanitarnoj misiji. 100px Sepulklarci(Sveti i vojni red Svetog groba) oko 1099. Gotfrid Bujonski Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1103. od kralja Balduina I.1113. od pape Paskala II.Jeruzalemsko Kraljevstvo (do 1291.),Kustodija Svete Zemlje (1230. –1489.),papa (od 1489.)—Izvorno je djelovao kao bratovština vitezova koji su, pod nadležnošću jeruzalemskih kraljeva, čuvali Baziliku Svetoga groba. Godine 1113., nakon priznanja pape Paskala II., vitezovi su se povezali s kanonicima Svetoga groba, tvoreći vojnu granu pod nazivom Militi Sancti Sepulcri. Nakon pada Jeruzalema 1291., viteštvo se dodjeljivalo istaknutim hodočasnicima, što je činio kustodiju Svete Zemlje. Papa Aleksandar VI. reorganizirao je red 1496. godine pod imenom Sveti i vojni red Svetoga groba, dok ga je papa Pio IX. obnovio 1847., u trenutku ponovne uspostave latinskoga Jeruzalemskog patrijarhata. Od 1931. poznat je pod sadašnjim nazivom Konjanički red Svetoga groba Jeruzalemskog. 100px Templari(Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama) oko 1118. Bernard iz Clairvauxa,Hugo de Payens Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1129. od pape Honorija II.do 1312. po papi Klementu V. papa (1129. – 1312.) 1312. Red templara ukinut je 22. ožujka 1312. papinskom bulom Vox in excelso pape Klementa V. Nakon toga, portugalski kralj Dinis I. osnovao je 1317. Vojni red Krista (Ordem Militar de Cristo) za vitezove koji su preživjeli procese vođene protiv templara diljem Europe. Red je službeno potvrđen 1319. godine. Imovina templara tada je prenesena na Ivanovce, osim u kraljevinama Kastilji, Aragonija i Portugalu, gdje je raspodjela imovine pridonijela konačnom ukinuću templara u korist suparničkog reda.Kao posljedica toga, samo Vojni red Krista u Portugalu i njegov papinski ogranak, Vrhovni red Krista, mogu se smatrati istinskim nasljednicima templarskog reda. U Portugalu se danas koristi kao počasni državni red za zasluge i čuva se u tom svojstvu. 100px Lazaristi (Red svetog Lazara Jeruzalemskog) oko 1118. Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1255. od pape Aleksandra IV.do 1489. po papi Inocentu VIII. kralj Fulk Jeruzalemski (1142.)papa (oko 1255. – 1572.)Kuća Savoja (od 1572.)Kuća Francuske (1609. – 1830.) 1489.,1572.,1609.,1830.(1856.) Talijanska grana reda spojena je 1572. s Redom svetog Mauricija, čime je nastao Red svetih Mauricija i Lazara pod zaštitom Kraljevske kuće Savoja, koji i danas postoji.Godine 1609. francuski kralj Henrik IV. povezao je red u Francuskoj s Redom Gospe od brda Karmela, stvarajući Kraljevski vojni i bolnički red Gospe od brda Karmela i svetog Lazara Jeruzalemskog ujedinjeni, koji je u Francuskom kraljevskom almanahu bio naveden kao red pod kraljevskom zaštitom sve do 1830. godine. 100px Teutonci(Red teutonskih vitezova doma svete Marije Jeruzalemske) oko 1192. Akra, Jeruzalemsko Kraljevstvo— Glavna grana Teutonskog reda preoblikovana je 1929. godine u isključivo katolički crkveni red.Teutonski red Bailiwicka iz Utrechta u Nizozemskoj, koja se tijekom reformacije odvojila od rimokatoličke matične grane, nastavila je djelovati kao protestantski viteški red.

Nacionalni