Stare dužnosti (engl. Old Charges; fran. Anciens devoirs) naziv je za zbirku od približno 130 dokumenata nastalih između 14. i 18. stoljeća. Većina ovih dokumenata izvorno je bila rukopisna, a kasnije su neki od njih gravirani ili tiskani, a svi potječu iz Engleske ili Škotske. Ovi spisi opisuju dužnosti i djelovanje cehova zidara i graditelja, kao i mitsku povijest nastanka tog obrta. Među temeljnim zapisima ističu se Rukopis Regius (1390.), poznata i kao Halliwellov rukopis, te Cookeov rukopis (1410.) za Englesku, dok su za Škotsku ključni Schawovi statuti (1598.) i Edinburški rukopis (1696.). Iz ovih dokumenata spekulativno slobodno zidarstvo crpi svoje izvore. Ipak, s povijesnog stajališta, ne polaže pravo na izravno nasljeđe operativnih loža tog doba.
Povijest Ovi tekstovi, kojih ima oko 130, počeli su se proučavati i ponovno otkrivati sredinom 19. stoljeća. Grupirani su pod općim nazivom Stare dužnosti. Većinom su sačuvani u rukopisnoj formi, dok su neke verzije gravirane ili tiskane, a vremenski raspon njihova nastanka proteže se od kraja 14. do sredine 18. stoljeća. Svi su engleskog podrijetla i nemaju ekvivalenta na europskom kontinentu. Struktura ovih rukopisa je ujednačena: sadrže legendarnu povijest nastanka obrta, hvalu sedam tradicionalnih slobodnih umijeća te popis etičkih i regulatornih dužnosti zidara uključenih u građevinske radove.
14. stoljeće Najstariji poznati rukopis koji dokumentira običaje i tradicije engleskog operativnog slobodnog zidarstva jest Rukopis Regius, datirana oko 1390. godine. Ovaj dokument napisan je u stihovima i sastoji se od tri dijela s ukupno 794 retka. Prvi dio opisuje tradicionalnu povijest obrta i dužnosti operativnih zidara. Drugi dio detaljno razrađuje te dužnosti u petnaest članaka i petnaest točaka, dok je treći dio primarno moralne naravi. Ove Stare dužnosti iz srednjeg vijeka povezani su s operativnim ložama i pružaju vrijedan uvid u običaje i praksu gradilišta toga doba.
Nakon Regiusa, oko 1420. pojavljuje se Cookeov rukopis, koji se značajno razlikuje od prethodnika. Napisan je u prozi i sadrži 960 redaka. Proširuje pravila iz Regiusa, uključujući elemente iz Biblije i patrističke tradicije. Umjesto petnaest, pravila su ovdje sažeta u devet članaka i devet točaka, uz dodatne elemente poput zaziva Bogu, ode geometriji i prikaza slobodnih umjetnosti. Mnoge kasnije verzije Starih dužnosti temelje se upravo na ovom rukopisu, budući da Regius nije imao izravne nasljednike.
Oba rukopisa dijele sličnu strukturu. Nakon povijesnog i mitskog prikaza nastanka obrta, naglašavaju obvezu polaganja prisege. Slijedi niz pravila, podijeljenih na "članke" i "točke" – petnaest u Regiusu i devet u Cookeu. Ova pravila pokrivaju profesionalna pitanja, ali uključuju i kršćanske moralne smjernice. Nigdje se ne spominje nikakav autoritet nad obrtom niti oblik subordinacije, što sugerira da su operativne lože koje su slijedile ova pravila djelovale autonomno tijekom višegodišnjih ili višedesetljetnih građevinskih projekata. Regius i Cooke jedini su poznati izvori iz kasnog 14. stoljeća, a druge verzije Starih dužnosti iz tog razdoblja nisu sačuvane.
16. stoljeće Prošlo je 150 godina prije nego što se pojavila nova inačica rukopisa, datirana u 1583. godinu, poznata pod nazivom Velika loža br. 1. Iz ove inačice proizašlo je gotovo 130 poznatih kasnijih verzija. Prvi dokument 16. stoljeća, kao i oni koji su ga slijedili, ne reproduciraju u potpunosti izvorne tekstove te se u mnogim aspektima značajno razlikuju. Ova evolucija dovela je do toga da se dokumenti 16. stoljeća svrstavaju u drugu generaciju Starih dužnosti. U ovim rukopisima operativni propisi, koji su dominirali tekstovima iz 14. stoljeća, izostavljeni su ili pojednostavljeni kako bi se omogućila njihova primjena i izvan okvira isključivo operativnog zidarstva. Također, u ovu generaciju dokumenata uvode se moralne i religijske smjernice, što označava novi razvojni pravac u povijesti slobodnog zidarstva.
Drevni cehovski propisi Bolonjski statuti (1248.) Bolonjski statuti ili Bolonjska povelja (tali. Carta di Bologna) bili su skup propisa za zidare u talijanskom gradu Bologni, sastavljeni 1248. godine. Predstavljaju jedan od najranijih poznatih kodeksa ponašanja za zidare u Europi.
Ove statute donijelo je gradsko vijeće kako bi reguliralo rad Kolegija graditelja, uglednog društva zidara u Bologni. Propisi su određivali pravila za majstore, pomoćnike i šegrte unutar društva. Ključni propisi uključivali su: Majstor mora temeljito obučavati šegrte tijekom 5 do 7 godina prije nego što ih unaprijedi u pomoćnike. Sinovi majstora prolaze kraću obuku od 3 godine prije unapređenja. Pomoćnici moraju prisegnuti na poslušnost majstorima i čuvati tajne obrta. Majstori trebaju primati plaću u skladu sa svojim umijećem i iskustvom. Zidari ne smiju prisvajati tuđe poslove niti regrutirati radnike od drugih majstora. Neetični zidari mogu biti isključeni iz društva odlukom vijeća.
Bolonjski statuti dijele sličnosti s drugim ranim zidarskim kodeksima, poput Rukopisa Regius i Cookeovog rukopisa, što sugerira razvoj jedinstvenog skupa pravila u Europi. Svi ti dokumenti postavljaju hijerarhijsku strukturu unutar obrta, stroga razdoblja obuke i kazne za kršenje pravila.
Ipak, Bolonjski statuti razlikuju se po tome što su nastali u urbanom okruženju, uz izravan nadzor gradskih vlasti nad zidarima. Za razliku od engleskih starih dužnosti, koji naglašavaju etičke i religijske aspekte, bolonjski propisi više su usmjereni na tehničke građevinske prakse. Ovaj dokument predstavlja rani pokušaj sustavnog uređenja obuke i profesionalnog ponašanja unutar zidarskog obrta te je, zajedno sa starim dužnostima, postavio temelje za organizirane masonske lože u kasnijim stoljećima.
Knjiga obrta (1268.) Knjiga obrta (fran. Livre des métiers) drevni je francuski rukopis iz 1268. godine, koji se smatra jednim od najranijih dokumenata povezanih s poviješću slobodnog zidarstva. Iako se u njemu ne spominje slobodno zidarstvo kao organizirana institucija, dokument sadrži reference na slobodne zidare, izraz koji se odnosi na vješte zidare angažirane u izgradnji katedrala i drugih značajnih građevina tog razdoblja.
Knjiga obrta sadrži zbirku propisa, običaja i pravila koja su regulirala različite srednjovjekovne obrta. Njena povezanost sa slobodnim zidarstvom proizlazi iz odlomaka koji se odnose na slobodne zidare i njihovu ulogu u građevinskim projektima, posebice u izgradnji katedrala tijekom srednjeg vijeka. Dokument naglašava važnost čuvanja obrtničkih tajni, strukturu šegrtske obuke i etički odnos među radnicima. Također ističe obveze majstora prema njihovim obrtnicima, što odražava načela koja će se kasnije pojaviti u slobodnozidarskim konstitucijama i starim dužnostima.
Prvo spominjanje "slobodnih zidara" Spominjanje slobodnih zidara u Knjizi obrta jedno je od najranijih poznatih referenci na ovaj izraz. Njegovo značenje predmet je različitih tumačenja; neki povjesničari smatraju da se odnosi na vješte zidare oslobođene feudalnih ograničenja, što im je omogućavalo slobodno putovanje i rad na različitim građevinskim projektima diljem Europe. Ova interpretacija podupire ideju da su "slobodni zidari" bili iskusni obrtnici koji nisu bili vezani za određenu lokaciju, već su radili na monumentalnim građevinama poput katedrala i dvoraca u različitim područjima.
Usporedba s drugim zapisima i starim dužnostima Iako izravna povezanost između Knjige obrta i slobodnog zidarstva ostaje predmet rasprava, očite su sličnosti između njegovih etičkih smjernica i kasnijih slobodnozidarskih konstitucija. Naglasak na tajnosti, moralnom ponašanju i obvezama između majstora i šegrta odražava se i u kasnijim slobodnozidarskim dokumentima. Usporedbe s Rukopisom Regius (1390.) i Cookeovim rukopisom (1410.) otkrivaju zajedničke principe, što ukazuje na kontinuitet vrijednosti unutar cehovskih sustava i razvoj spekulativnog slobodnog zidarstva.
Avignonski dekret (1326.) Avignonski dekret (fran. Le Décret d'Avignon) bila je papinska uredba koju je 1326. godine izdao papa Ivan XXII. Cilj dekreta bio je regulirati zidare i graditelje u katoličkoj Europi te je predstavljao rani pokušaj standardizacije zidarskog ponašanja diljem regija u doba Avignonskog papinstva.
Dekret je nalagao zidarima da primaju samo pouzdane članove, poštuju biskupijske statute i održavaju godišnje skupštine. Također je zabranjivao stvaranje bratstava po prisezi koja bi se mogla tumačiti kao urote ili tajna društva. Ipak, dopuštao je osnivanje međusobnih potpornih udruga. Za razliku od ranijih zidarskih propisa koji su dolazili iz lokalnih cehova i loža, Avignonski dekret predstavljao je pokušaj centralizirane papinske kontrole nad rastućim bratstvima zidara u Europi. No, umjesto da suzbije njihovu autonomiju, zapravo je potaknuo daljnji razvoj organiziranih loža i mreža graditelja, osobito u područjima izvan izravnog papinskog nadzora.
Ovaj dekret nije samo pokušao centralizirati upravljanje slobodnim zidarima, već je također pridonio njihovom širenju, jer je potaknuo stvaranje novih regionalnih velikih loža. U kombinaciji sa starim dužnostima, Avignonski dekret utjecao je na daljnji razvoj slobodnog zidarstva i njegovo kasnije preoblikovanje u spekulativno slobodno zidarstvo.
Londonski propisi za zidare (1356.) Londonski propisi za zidare (fran. Les Règlements de Londres pour les Maçons; engl. London Regulations for Masons) bili su skup uredbi donesenih u Londonu 1356. godine radi regulacije zidarskog obrta u gradu. Sastavljeni su na normansko-francuskom jeziku, što odražava snažan francuski utjecaj nakon normanske invazije.
Ovi propisi preuzeli su mnogo pravila iz ranijih zidarskih pravila poput Rukopisa Regius i starih dužnosti, a uključivali su: Šegrti moraju vjerno služiti 7 godina prije nego što postanu slobodni zidari. Zidari ne smiju raditi noću bez svjetla niti na svete dane. Plaće se moraju isplaćivati pošteno, u skladu s vještinama i iskustvom. Zidari moraju biti lojalni kralju i izbjegavati urote. Tajne obrta moraju ostati povjerljive.
Za razliku od ranijih cehovskih pravila, Londonski propisi nametali su dodatne administrativne zahtjeve, uključujući obvezu registracije kod gradskih vlasti i pridruživanja ovlaštenom cehu kako bi se moglo legalno obavljati obrt u Londonu.
Ovi propisi postavili su temelje za formalno upravljanje zidarstvom u Londonu, što je kulminiralo osnivanjem Velike lože Londona u 17. stoljeću.
Yorčke uredbe (1370.) Yorčke uredbe (engl. York Ordinances) bili su skup regulativa za zidare u Gradu Yorku, donesenih 1370. godine. Određivali su standarde za obuku i ponašanje klesara u Yorku.
Slično Londonskim propisima za zidare, Yorčke uredbe potvrđuju mnoge zajedničke elemente ranijih zidarskih kodeksa poput starih dužnosti. Ključna pravila uključuju: Šegrti moraju prolaziti temeljitu obuku u trajanju od 7 do 10 godina prije nego što postanu slobodni zidari. Zidari su obvezni redovito posjećivati crkvu i raditi pošteno. Tajne obrta moraju ostati povjerljive. Zidari moraju biti članovi ceha kako bi mogli raditi u Yorku.
Međutim, Yorčke uredbe donijeli su i posebne administrativne odredbe za zidare u gradu. Uspostavljena je formalna organizacijska struktura s izabranim đakonima, koji su djelovali pod nadzorom gradskog vijeća. Također su uvedeni uvjeti za redovite sastanke, plaćanje članarina i prikupljanje sredstava za dobrotvorne svrhe.
Reguliranjem obuke, ponašanja i upravljanja, Yorčke uredbe pomogle su u profesionalizaciji zidarstva kao organiziranog obrta u toj grofoviji. Zajedno sa starim dužnostima, postavili su okvir koji je omogućio kasniji razvoj slobodnog zidarstva. Ove uredbe pokazuju kako su se zidarske lože u srednjovjekovnoj Engleskoj postupno organizirale i prilagođavale lokalnim zakonima i cehovskim strukturama.
Zapisi starih dužnosti Rukopis Regius (1390.) thumb|250px|Rukopis Regius