Slobodno zidarstvo ima složen odnos sa ženama koji se proteže kroz stoljeća. Povijesno gledano, prisutnost žena u operativnom zidarstvu, kao i na gradilištima, dokumentirana je još od 13. stoljeća. Premda ženama nije bilo strogo zabranjeno sudjelovati, njihov opći društveni status često je uvjetovao stroga ograničenja pod kojima su mogle pripadati cehovima.

U spekulativnom slobodnom zidarstvu, prva zabilježena inicijacija žene dogodila se oko 1712. godine u Irskoj, kada je Elisabeth Aldworth primljena pod izvanrednim okolnostima. No, 1717. godine, osnivanjem prve velike lože u Engleskoj i donošenjem Andersonovih Konstitucija, formalno je zabranjeno primanje žena u masonske lože. Taj status quo ostao je na snazi sve do 1882. godine, kada je u Francuskoj Maria Deraismes inicirana u ložu.

Francusko slobodno zidarstvo donijelo je značajne promjene tijekom 18. stoljeća, osobito kroz "lože posvojenja", koje su omogućile članstvo slobodnim zidarima i njima bliskim ženama (supruge ili kćeri). Ove lože funkcionirale su kao paralelan sustav stupnjeva koji nije bio povezan s tradicionalnim masonskim obredima. U 20. stoljeću, "lože posvojenja" evoluirale su u isključivo ženske lože, a kasnije su prihvatile muške obrede, što je dovelo do formiranja francuske ženske masonerije 1950-ih godina. U međuvremenu, krajem 19. stoljeća u Francuskoj su se pojavile mješovite lože koje su prakticirale standardne masonske obrede. Ovaj model brzo se proširio na druge zemlje. Također, u Sjedinjenim Američkim Državama pojavili su se obredi slični onima u "ložama posvojenja", poput Reda istočne zvijezde, koji su omogućili sudjelovanje slobodnih zidara i njima bliskih žena u zajedničkim ritualima.

Proces uključivanja žena u slobodno zidarstvo nastavio se razvijati tijekom 20. stoljeća. Feministički pokreti, koji su često bili povezani s ovim promjenama, pridonijeli su stvaranju prvih isključivo ženskih velikih loža te jačanju mješovitih masonskih tijela. Danas se ženama omogućuje sudjelovanje u mnogim masonskim obedijencijama, posebno u Europi, gdje su mješovite i ženske lože dio adogmatskog ili liberalnog slobodnozidarskog pokreta. Međutim, u regularnom slobodnom zidarstvu, pod patronatom Ujedinjene velike lože Engleske, žene nisu službeno priznate kao članice. Ipak, njihov status kao slobodnih zidarica, osobito onih iniciranih u mješovitim obedijencijama, više se ne osporava, čime se priznaje njihov doprinos i prava unutar globalne slobodnozidarske zajednice.

Žene u operativnom zidarstvu

U srednjovjekovnoj i renesansnoj Europi žene su bile pravno podložne svojim očevima, a nakon udaje svojim muževima. Njihov status u obrtima ovisio je o lokalnom tumačenju pojma femme sole, što je bio pravni izraz za samostalnu ženu, najčešće udovicu obrtnika koja je smjela nastaviti mužev posao nakon njegove smrti. Takve su žene često uživale prava i privilegije ceha ili obrtničke korporacije kojemu su pripadale. Rjeđe su neudane žene uspijevale u obrtima svojih očeva, a iznimke su se uglavnom odnosile na tradicionalne ženske obrte, poput krojaštva i trgovine svilom.

Primjeri žena u zidarskim obrtima mogu se naći u raznim povijesnim izvorima. Gunnilda, žena zabilježena kao klesarica u Norwichu, pojavljuje se u Calendar for Close Rolls iz 1256. godine. Pretpostavlja se da je Sabina iz Štajnbaha, kći arhitekta, radila na katedrali u Strasbourgu početkom 14. stoljeća, iako se prvi spomen njezina rada pojavljuje tek 300 godina kasnije, što čini tu tvrdnju kontroverznom. U Engleskoj se tragovi sudjelovanja žena pojavljuju u Rukopisu Regius (oko 1390.–1425.) i u zapisima ceha pri katedrali u Yorku iz 1408. godine. Žene su također obnašale administrativne uloge u londonskoj cehovskoj organizaciji Mason's Company, čime su uživale povlastice članstva.

Posebno zanimljiv slučaj zabilježen je u Yorčkom rukopisu br. 4 iz 1693. godine, koji uključuje frazu "hee or shee that is to be made mason" ("on ili ona koji trebaju biti primljeni kao zidari"). Dok su neki istraživači to smatrali tiskarskom greškom, ugledni masonski povjesničar Adolphus F. A. Woodford prepoznao je autentičnost ove izjave.

U 16. i 17. stoljeću, status žena među zidarima u Britaniji bio je sličan onome opisivanom u zapisima Lože "Edinburgh" (Marijina kapela) u Edinburghu. Udovice majstora klesara mogle su primati narudžbe od starih klijenata svojih muževa, pod uvjetom da su zapošljavale putujuće majstore lože kako bi nadgledali radove.

Premda su žene u operativnom zidarstvu igrale marginalnu ulogu, ovi povijesni primjeri svjedoče o njihovom doprinosu obrtničkoj tradiciji, što je kasnije poslužilo kao osnova za njihovu postepenu integraciju u spekulativno slobodno zidarstvo.

Žene u slobodnom zidarstvu 18. stoljeće

Prvi zabilježeni primjeri žena u slobodnom zidarstvu potječu s početka 18. stoljeća, kada je Elisabeth Aldworth, mlada irska aristokratkinja rođena 1693. godine, postala prva inicirana žena. Njezin otac, I. vikont Doneraile, i braća bili su članovi Lože br. 44, koja je održavala svoje sastanke u obiteljskom domu, na imanju Doneraile. Oko 1712. godine, Aldworth je, skrivena u susjednoj knjižnici, promatrala masonski obred kroz rupu u zidu koja je nastala tijekom radova. Nakon što je otkrivena, ponuđen joj je izbor između inicijacije i smrti. Prihvatila je inicijaciju i ostala članicom lože sve do svoje smrti u dobi od 80 godina. Iako legende obavijaju okolnosti njezina primanja, natpis na njezinu nadgrobnom spomeniku u katedrali Sv. Finbara u Corku potvrđuje: "Inicirana u slobodno zidarstvo u Loži br. 44 na imanju Doneraile, u ovom okrugu, 1712. godine."

Unatoč iznimnim slučajevima poput Elisabeth Aldworth, prisutnost žena u ložama u to doba ostala je marginalna. Glavni razlog tome bio je društveni i pravni status žena, koje su se smatrale maloljetnima pod zakonom, podložnima autoritetu svojih očeva ili muževa. Tekstovi koji su temelj slobodnog zidarstva iz ranog 18. stoljeća, poput Andersonovih Konstitucija iz 1723. godine od prve Velike lože Engleske, formalizirali su ovu isključenost. Članak III. navodi:

Slične odredbe sadržavale su i Ahiman Rezon konstitucije iz 1756. godine, koje je sastavila rivalska Drevna velika loža Engleske pod vodstvom Laurencea Dermotta. Te su odredbe definirale slobodnog zidara kao muškarca rođenog slobodnog, zrele dobi i dobrog ugleda, "zdravog tijela, bez tjelesnih deformacija; žene i eunuhe nisu prihvaćeni."

Na kontinentu, posebno u Francuskoj, Vitez Ramsay 1736. godine u svom poznatom govoru također je podržao isključenje žena, opravdavajući to zaštitom "čistoće naših načela i običaja". Njegovi stihovi naglašavaju strah od unošenja emocionalnih veza u bratstvo:

Ova isključenost, koja je u početku bila jednostavna, tijekom 18. stoljeća prerasla je u antifeminističku literaturu unutar masonskih krugova. U Apologiji za red slobodnih zidara iz 1742. godine autor nudi niz opravdanja za isključenje žena, navodeći njihovu ovisnost o muškarcima i tvrdeći da bi njihovo sudjelovanje izazvalo nepogodnosti u njihovim svakodnevnim životima. Unatoč priznavanju jednakosti spolova u vrlinama i manama, autor zaključuje da žene zbog svoje "neovisnosti" ne mogu biti članice lože, jer im društveni status to onemogućava.

Društvo parodije

Prije pojave stvarne "ženske masonerije" u različitim oblicima u Francuskoj i nekim europskim zemljama, brojne aristokratske mješovite udruge igrale su značajnu ulogu u kulturnom i društvenom životu prosvjetiteljstva. Povijesni izvori svjedoče o postojanju tih društava koja su se okupljala pod raznim imenima i formama: kao društva za razonodu, galantne i rekreativne udruge, književne akademije, klubovi, kružoci, pa čak i parodijski redovi koji su oponašali tajne i rituale slobodnog zidarstva u duhovitim i često lascivnim izvedbama. Francuski povjesničar Yves Hivert-Messeca opisuje ta društva kao "androginim masoniformnim prostorima," naglašavajući njihovu važnost u stvaranju temelja za žensku masoneriju.

Ova mješovita društva doživjela su procvat tijekom razdoblja liberalizacije društvenih normi, procesa koji je započeo krajem vladavine Luja XIV. i intenzivirao se tijekom regentstva. Među brojnim takvim društvima, neka su dobro dokumentirana, poput Reda sreće (Ordre de la Félicité), koji je uključivao dvije različite, ali mješovite asocijacije osnovane 1740-ih godina, a koje su koristile pomorsku terminologiju u svojim obredima. Još jedan primjer je Red vitezova i nimfi ruže (Ordre des Chevaliers et Nymphes de la Rose), galantno i humoristično društvo koje se sastajalo u "hramovima ljubavi" i prakticiralo rituale inicijacije sa simboličkim putovanjima i polaganjem prisege.

S pojavom slobodnog zidarstva u Francuskoj i Europi, formirana su i mješovita društva inspirirana masonskim ložama. Neka su društva, poput Reda vitezova i dama golubice (Ordre des Chevaliers et Chevalières de la Colombe) ili Reda zelene jabuke (Ordre de la Pomme Verte), djelomično usvajala masonske oblike. Druga društva parodirala su slobodno zidarstvo, pri čemu je najpoznatiji Red mopseva (Ordre des Mopses), koji je nekoliko godina bio popularan na dvoru Fridrika II. Velikog, pod predsjedanjem njegove sestre Wilhelmine od Pruske. Tema ovog reda bila je odanost, dok je lozinka bila pseće lajanje, jer riječ Mops na njemačkom označava pasminu mopsa.

Masonerija posvojenja

U 18. stoljeću, kada su žene aristokracije i visoke buržoazije igrale značajnu ulogu kroz brojne društvene aktivnosti, francuskim slobodnim zidarima postajalo je sve teže isključiti ih iz novog prostora društvenosti. Andersonove Konstitucije nisu izričito zabranjivale sudjelovanje žena na masonskim banketima, zabavama nakon radova, kao ni na vjerskim ceremonijama, poput onih posvećenih Sv. Ivanu ili obredima žalovanja. Osim toga, žene prisutne na tim događajima često su nazivane "sestrama". Iz tih običaja postupno se razvila "masonerija dama", koja se kasnije institucionalizirala kao "masonerija posvojenja". Ovaj oblik slobodnog zidarstva strukturirao se kroz lože i proširio prvenstveno u Francuskoj, a zatim i u drugim dijelovima Europe.

Prvi tragovi loža posvojenja u Francuskoj datiraju iz 1740-ih godina. Najraniji dokumentirani primjer dolazi iz Bordeauxa 1746. godine, gdje su zabilježene "Lože slobodnih zidarica, poznate kao sestre posvojenja". Do kraja 18. stoljeća, lože posvojenja bile su prisutne u dvije trećine pokrajina Kraljevine Francuske i često su nosile ime muških loža na koje su bile vezane.

Dana 10. lipnja 1774. godine, Veliki orijent Francuske, na svojoj osmoj skupštini, službeno je razmotrio postojanje loža posvojenja i regulirao "masoneriju dama". Međutim, ova masonerija smatrana je sporednom aktivnošću, opisana kao "radionice za razonodu" koje su se odvijale nakon ozbiljnijih masonskih sastanaka. Ova odluka izazvala je neslaganje među nekim braćom i ložama unutar nadležnosti. Unatoč institucionalnoj dominaciji muškaraca i ponižavajućem nazivu "posvojenja," lože posvojenja su se organizirale i razvile. Razvijen je poseban Obred posvojenja, temeljen na starozavjetnim tekstovima, koji se udaljavao od tradicije graditelja i viteških ideala, naglašavajući priče o heroinama, odvojenost spolova, vrlinu i dobročinstvo.

Do 1780-ih, u Francuskoj je djelovalo više od stotinu loža posvojenja. Najpoznatija među njima bila je pariška Loža "Iskrenost" (Loge La Candeur), osnovana 21. ožujka 1775. i službeno instalirana 9. svibnja pod pokroviteljstvom prvog velikog majstora Velikog orijenta Francuske, princa Louisa-Philippea, vojvode Orleanskog. Njegova sestra, vojvotkinja od Bourbona, bila je članica s titulom "velike majstorice svih loža posvojenja u Francuskoj". Loža je privlačila visoku aristokraciju i djelovala kao "matična loža," izdavajući povelje za osnivanje novih loža, te dijeleći rituale i pravila. Također je bila povezana s ložama diljem Europe i uživala određenu autonomiju.