Janko Polić Kamov (Sušak, danas dio Rijeke, 17. studenoga 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.Janko Polić Kamov: Vitez crne psovke - životopis , pristupljeno 17. svibnja 2009.), bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj i dramatičar. Smatra se jednim od najvažnijih predstavnika moderne u hrvatskoj književnosti.
Životopis Janko Polić Kamov rođen je na Sušaku, današnjem dijelu Rijeke, 1886. godine. Rođen je kao trinaesto dijete u uglednoj i imućnoj obitelji Ante i Gemme rođ. Grbac (Gerbaz, Rijeka, 1847. – 26. prosinca 1906.) Polić (rodom s Cresa). Ukupno je u obitelji bilo četrnaestero djece. U srodstvu su mu bile dvije bogate riječke obitelji, Gerbaz i Skorup. Otac mu Ante (Stari Grad, Hvar, 1838. – 26. prosinca 1905.)Google Knjige Mladen Urem, Milan Zagorac: Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba: priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije, str. 30-31., Izdavački centar Rijeka, 2010., (pristupljeno 20. siječnja 2019.) se s Hvara doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Erazmom Barčićem,Mladen Urem, Suradnja Janka Polića Kamova sa Supilovim riječkim Novim listom, kamov.hr, pristupljeno 18. siječnja 2019. Marijanom Derenčinom, Antom Starčevićem i Franom Supilom, a dopisivao se s Josipom Jurjem Strossmayerom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Bio je suvlasnikom najveće trgovačke kuće u Rijeci Polich, Minach et Comp i glavni oslonac Stranke prava.Milovan Buchberger, Ususret 130. godišnjici rođenja Janka Polića Kamova (1886–1910). Kamov – otkriveno još jedno zrnce iz nepovrata , Vijenac, br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 18. studenoga 2017. U Zagrebu je 1903. godine s Dinkom Politeom izdavao glasilo Čiste stranke prava Prava hrvatska misao: smotra za politiku i knjigu. Ante Polić vodio je upravu lista a Dinko Politeo bio je glavnim urednikom. Rajko Perušek, Prava hrvatska misao; Smotra za politiku i knjigu. lzdavatelj i odgovorni urednik Dinko Politeo. Godina I. Broj 1. I. siečnja 1903. U Zagrebu. Tisak C. Albrechta (Jos. Witasek)., Ljubljanski zvon, sv. 23, br. 3, str. 188., dlib.si, pristupljeno 18. siječnja 2019.
Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. godine u gimnaziju koju je polazio do 1901. godine u Sušaku. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa (Poviest Hrvatska 1879. i 1882.),Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke , Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 92., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019. s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Soko, list za zabavu i pouku, za godinu 1899.Ervin Dubrović, Moralizator Polić i anarhist Kamov, Sušačka revija, br. 60, 2007., klub-susacana.hr, pristupljeno 7. svibnja 2019. te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio je nacionalist, katolički i kulturni tradicionalist. Tih gimnazijskih dana, u listopadu 1900. godine, osniva u podrumu Gimnazije s kolegama Josipom Baričevićem, Mijom Radoševićem, Josipom Morettijem Zajcom i Matom Malinarom revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku.
Cefas se ubrzo nakon osnivanja raspao. U četvrtom je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u katoličkom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav. mini|220px|Janko Polić Kamov, 1909. godine.Mladen Urem, Janko Polić Kamov i Dora Maar, Sušačka revija, br. 57, 2008., klub-susacana.hr, pristupljeno 30. srpnja 2023. Godine 1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen je iz senjske gimnazije 1902. godine "radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada". Iste godine odlazi k roditeljima u Zagreb gdje upisuje Klasičnu gimnaziju, ali je napušta već 1903. godine pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. Godine 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. Godine 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, knjižnice i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer "nije kreativno". Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov po biblijskom Kamu (Hamu). Godine 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, a 1909. godine neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. Godine 1910. nekoliko dana prije smrti piše bratu Vladimiru da boluje na gastro-intestinale. Njegov posljednji članak Klin se klinom zabija (Godišnjica Srpanjske revolucije), poslao je 3. kolovoza 1910. godine a objavljen je u Pokretu br. 8 i 9.Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke , Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 94., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019. Obitelj su mu obilježile i brojne prijevremene smrti od lošeg zdravlja: otac je umro od metastaziranog karcinoma usne, mati od srčane kapi, dvije sestre od tuberkuloze, jedan brat bio je alkoholičar, brat Dušan od tuberkuloze, bratu Milutinu tuberkuloza je maligno alterirala. Rijetki su nadživjeli tragične smrti, poput brata Nikole.
Umro je 8. kolovoza 1910. godineDamir Pijaca, Tajana Petrović Čemeljić, Kad je umro Janko Polić Kamov? , radio.hrt.hr, 20. kolovoza 2013., pristupljeno 14. siječnja 2019. u bolnici Santa Cruz (kat. Hospital de la Santa Creu) u Barceloni. Pokopan je bez imena na javnome groblju Sud-Este u Barceloni.
Njegova ostavština čuva se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i Hrvatskomu državnom arhivu, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština Vinka Antića) te u Državnom arhivu u Rijeci (ostavština J. Božića).
Djela mini|220px|Spomenik Janka Polića Kamova na mostu iznad Rječine, rad kipara Zvonimira Kamenara
Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.
Kao mlad napisao je povijesnu raspravu o imenu Hrvat.Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke , Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 92., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 20. siječnja 2019. Kamov je ispred svog vremena. Roman Isušena kaljuža, po povjesničaru književnosti Jakovu Ivaštinoviću, prethodi Joyceovom Uliksu, Huxleyevu Kontrapunktu života i Sartreovoj Mučnini te Krležinim Na rubu pameti i Gospodi Glembajevima. Miroslav Krleža kao da je bio zavidan. Premda je najbolje poznavao Kamovljev životopis, sve je Krleža učinio da se roman Isušena kaljuža nikad ne pojavi. Svoju najbolju priču Hodorlahomor Veliki posvetio je Kamovu, ali je posvetu uklonio već 1923. godine.Denis Derk, Krleža nije plagijator jer je bio previše talentiran i radišan:, vecernji.hr, 27. svibnja 2012., pristupljeno 14. travnja 2019. Gospodu Glembajeve napisao je nadahnut Kamovljevom dramom Mamino srce (1. činom, o propasti nekad bogate obitelji Polić), a od Kamovljeve Isušene kaljuže preuzeo je pisanje u prvom licu i pristup stvarnim događajima i ljudima za svoj roman Na rubu pameti. Time Krleža svoju najbolju dramu i najbolji roman duguje Kamovu.Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke , Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 94.-95., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 20. siječnja 2019.
Poezija Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljem djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka (napisana 1905. godine),www.ffzg.unizg.hr – Janko Polić Kamov: PSOVKA, pristupljeno 6. svibnja 2015. zbirci pjesama objavljenoj 1907. godine,Cvjetko Milanja, »Pobunjenik s razlogom« , Matica.hr / Vijenac br. 427, pristupljeno 6. svibnja 2015. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. godine vraća se uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo. Godine 1914. njegova poezija (Preludij, Pjesma nad pjesmama, Ledeni blud, Ridanje jedne bludnice i P.S.) objavljena je u zborniku pjesama hrvatskoga pjesništva Hrvatska mlada lirika.Hrvatska mlada lirika, priredio Ljubo Wiesner, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1914., str. 93-103., pristupljeno 12. siječnja 2025.
Psovka, Naklada piščeva, Tiskara i litografija Mile Maravića, Zagreb, (1907.)Psovka, kamov.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017. (prijevodi: tal. La bestemmia-Psovka, Campanotto, Pasian di Prato, 2005.; kat. Blasfemia, Edicions 96, La Pobla Llarga, 2011.; eng. The Curse, Modernist nakladništvo, Varaždin, 2020.). Ištipana hartija, Naklada piščeva, Tiskara i litografija Mile Maravića. Zagreb, 1907.
Novelistika