Franz Marc (München, 8. veljače 1880. – Verdun, 4. ožujka 1916.) bio je njemački slikar, crtač i grafičar, jedan od najvažnijih predstavnika njemačkog ekspresionističkog slikarstva. Život Franz Marc je bio drugi sin slikara Wilhelma Marca i odgojiteljice Sophie Marc. Djeca Paul i Franz su odrasli dvojezično, njihova majka je bila porijeklom iz Elzasa, a djetinstvo je provela u Savoji, francuskom dijelu Švicarske. Wilhelm Marc je svoju djecu katolički krstio, ali protestantski odgojio jer je 1895. istupio iz katoličke crkve i konvertirao na protestantizam. Franz Marc je razmišljao studirati teologiju ili klasičnu filologiju kao i njegov brat Paul. Kao 18 godišnjak interesirao se za književnost i filozofiju, posebno za Thomasa Carlylea i Friedricha Nietzschea. mini|lijevo|<center>Sudbina životinja, 1913. 1899. je položio maturu na Luitpold Gimnaziji u Münchenu; neko su vrijeme Albert Einstein i Franz Marc bili u istom razredu. Nakon mature se Franz Marc upisao na Filološki studij na Fakultetu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Prije studija je bio godinu dana u vojsci gdje je donio odluku upisati se na umjetničku akademiju i slikati kao i njegov otac. Na umjetničkoj akademiji u Münchenu je anatomiju predavala Gabriele von Hack, a slikarstvo Wilhelm von Diez, dva slikara koja su bili predstavnici tradiocionalne minhenske škole. Marcovi radovi su na početku njegovog stvaranja sadržavali sve elemente ovog tradicionalnog stila, kompozicijski raspored i prigušene boje. Novu orijentaciju je donio boravak u Francuskoj S Friedrichom Lauerom, prijateljem s fakulteta je 1903. putovao diljem Francuske. Nekoliko mjeseci su boravili u Parizu, a ljeto su proveli putovanjem kroz Bretaniju i Normandiju. U Parizu je Marc provodio mnogo vremena u muzejima u kojima je kopirao slike, posebno djela antičkih slikara. Studirao je znamenitosti, često je bio u Notre Dame i promatrao gotički prozor na pročelju. Osim toga se zanimao za japanske drvoreze, njihova tehnika i kompozicija ga je impresionirala. U Parizu je po prvi put vidio djela francuskih impresionista, posebno Maneta. Nakon povratka u München je razočaran jednoličnom i tradicionalnom nastavom napustio umjetničku akademiju. Prvi atelije je Franz Marc uredio 1904. U to je vrijeme imao aferu s devet godina starijom Anettom Simon. Ona je bila slikarica, autorica i dobra poznavateljica umjetnosti te je imala mnogo veza i poznanstava u umjetnčkim krugovima. Ona se, poznavajući Marcovu lošu financijsku situaciju, pobrinula da Marc dobije naloge za rad, ali da i prodajom japanskih drvoreza, knjiga i različitih antikviteta popravi svoju novčanu situaciju. Godinu dana kasnije je Franz Marc upoznao studenticu umjetnosti Mariu Franck. Iste se godine Anetta Simon rastala od Marca, ali ostali su cijelog života u dobrim prijateljskim odnosima. 1906. je Marc, opterećen emocionalnim problemeima i željan mira, otputovao sa svojim bratom u Solun i na Svetu Goru. Paul Marc je u meduvremenu postao bizantist i boravak u Grčkoj je bio znansteven prirode. Nakon ovog putovanja se Franz Marc povukao raditi u rodno mjesto, Kochel am See. Dvije žene su ga tamo slijedile, slikarice Maria Franck i Marie Schnür. mini|Maria Schnür i Maria Franck Imali su Ménage-à-trois u kojoj se Marc sve više okretao jedanaest godina starijoj Marie Schnür. Oni su 27. ožujka 1907. sklopili brak. Još istog dana je Marc otputovao sam u Pariz gdje je vidio djela Vincenta van Gogha i Paul Gauguina. O svojim dojmovima je napisao pismo Mariji Franck. Godinu dana kasnije se Franz Marc razveo od Marie Schnür i pošto ga je ona optužila zbog nevjere nije se po ondašnjem zakonu mogao ponovo vjenčati.
August Macke i Bernhard Köhler August Macke se oduševio dvijema litografijama Franza Marca i tim ga je povodom posjetio sa svojim rođakom, slikarom Helmuthom Mackeom te prijateljem, također slikarom, Bernhardom Köhlerom. Za Marca je to bio prvi susret s istomišljenim umjetnicima. 1912. je nastao prvi zajednički rad, velika zidna slika Paradies (Raj).mini|lijevo|<center>Veliki plavi konji August Macke i Franz Marc su bili prijatelji čitavog života, dopisivali su se izuzetno intenzivno o različitim pitanjima iz teorije umjetnosti. Bernhard Köhler je nekoliko slika Franza Marca poslao svom ocu koji se oduševio Marcovim radovima. Ubrzo je Bernhard Köhler senior posjetio slikara u njegovom atelijeu i kupio 1905. nastalu sliku Der tote Spatz (Mrtvi vrabac).
Slika se nalazila na Marcovom radnom stolu, umjetnik se od nje vrtlo teško rastao. Ta je slika bila prva u bogatoj zbirci Bernharda Köhlera seniora.Susanna Partsch: Marc, S. 21 f. Osim toga je Bernhard Köhler finacijski podržavao Marca koji je živio na egzistencijalnom minimumu, slao mu je mjesečno 200 Maraka, za uzvrat je dobio polovinu svih slika nastalih u tom periodu. 1912. je Marc imao prvu izožbu u Braklovoj galeriji. Izložio je više od 30 slika, gvaša i litografija. Još uvijek je pokušavao sklopiti brak s Mariom Franck, otputovali su u London da bi se tamo po engleskom zakonu vjenčali, ali bez uspjeha. Usprkos tome su se od tada nazivali ženom i mužem.
Minhenski krug – Neue Keunstlervereinigung München U prosincu 1909. je Marc nekoliko puta vidio prvu izložbu Minhenskog kruga. U rujnu sljedeće godine je bila druga izložba na kojoj je izlagalo 29 umjetnika, između ostalih Pablo Picasso, Georges Braque i Georges Rouault. Javnost i mediji su kritizirali obje izložbe. Marc je napisao pohvalni i pozitivni izvještaj kojeg je poslao galeristi Tannhauseru. 1911. je Marc upoznao Vasilija Kandinskog i Gabrielu Münter. Zajedno s njima i slikarima Alexejem von Jawlensky i Helmutom Mackeom posjetili su konzert Arnolda Schöneberga u Münchenu. Pod utjecajem nove muzike je Kandinski izradio sliku Impression III (Konzert). 4. veljače je Franz Marc postao 3. presjedavajući Minhenskog kruga. Nekoliko mjeseci kasnije su problemi između grupe uz Kandinskog i ostalih članova kulminirali konfliktom oko slike Kandinskog koja je zbog njezine veličine odbijena za sljedeću izložbu. Vasilij Kandinsky, Gabriele Münter, Franz Marc i Alfred Kubin su istog dana napustili Minhenski krug. mini|Franz Marc
Plavi jahač – Der Blaue Reiter O nastanku Plavog jahača, koji je bio jedan od najvažnijih umjetničkih pokreta u Njemačkoj, je Kandinski 1930. rekao: „Na ime Plavi jahač smo došli za stolom u vrtu u Sindelsdorfu; obojica smo voljeli plavo, Marc – konje, ja – jahače. Tako je ime nastalo samo po sebi. Čarobna kafa Marie Marc nam je nakon toga još bolje prijala.“ Marc i Kandinski su imali namjeru izadti godišnji almanah s imenom Der Blaue Reiter u kojem su željeli objaviti priloge o izložbama koje su održane čitave godine, te članke o različitim umjetnicima, ne samo o slikarima već i muzičarima i književnicima. U prvom broju Almanaha, koji je izašao u svibnju 1912., bili su objavljeni prilozi Marca o "Neobuzdanima" Njemačke (Die "Wilden" Deutschlands), David Burliuk je pisao o "Neobuzdanima" Rusije, Nicolai Kubin je u svom prilogu pisao slobodnoj muzici (Die freie Musik). Kandinski o svojoj ideji za scenografiju, njegov je članak nosio ime "Der gelbe Klang" (Žuti zvuk), muzičar Schöneberg je pisao o muzici u relaciji prema tekstu, osim toga su objavljene reprodukcije dviju njegovih slika koje su na Marca i Kandinskog ostavili dubok dojam jer su u njima prepoznali vlastite slikarske ideje. Prva izložba Plavog jahača održana je 18. prosinca 1911. u Galeriji Tannhauser. Istovremeno se održavala treća izložba Minhenskog kruga na katu iznad njih. Na prvoj izložbi Plavog jahača su izložena djela 14 slikara, pored djela Franza Marca i Vasilija Kandinskog takoder i djela braće Burljuk, Campendonka, Delaunaya, Jean-Bloé Niestlé, Elisabethe Epstein, Augusta Mackea, Gabriele Münter, Henrija Rousseau i Arnolda Schöneberga. Franc Marc je izložio slike Reh im Walde (Srna u šumi) i Die gelbe Kuh (Žuta krava). Gabriele Münter je fotografirala. mini|Die gelbe Kuh, Žuta krava Nešto kasnije su se i umjetnici von Jawlensky i Marianne von Werefkin pridružili Plavom jahaču. Druga izložba je bila početkom 1912., s temom "Crno-bijelo". Izložene su isključivo grafike i crteži, na izložbi je sudjelovao i Paul Klee te slikari iz umjetničke grupe Die Brücke. Franz Marc i Paul Klee, koji su se tek na ovoj izložbi upoznali, njegovali su od tada blisko prijateljstvo. August Macke i Franz Marc su otputovali u Pariz da bi tamo upoznali Roberta Delaunaya koji je sa slikama sudjelovao na izložbi Plavog jahača. Njegov Orfizam je August Macke u potpunosti preuzeo dok je Franz Marc koristio tek neke stilske fragmente.
Franz Marc i Else Lasker Schüler U prosincu 1912. je Franz Marc upoznao pjesnikinju Else Lasker-Schüler. Za Umjetnički časopis njezinog bivšeg muža, Herwartha Waldena, je drvorezom ilustrirao njezinu pjesmu Die Versöhnung (Pomirenje).Else Lasker-Schüler 1869–1945. Bearbeitet von Erika Klüsener und Friedrich Pfäfflin. Marbacher Magazin 71/1975, Deutsche Schillergesellschaft, Marbach am Neckar 1995, , S. 92 und 93 mini|Die Versöhnung, Pomirenje, drvorez Njihovo prijateljstvo je bilo vrlo blisko, oni su se do smrti Franza Marca dopisivali crtežima i slikama, Franz Marc je preuzeo slikovite simbole pjesnikinje i uklopio ih u svoje slike čime je stvorio svojevrsnu igru poetičkog dijaloga, kako ga naziva Ricarda Dick u katalogu slika Else Lasker Schüler "Die Bilder".Zitiert nach Ricarda Dick: Else Lasker-Schüler als Künstlerin. In: Else Lasker-Schüler. Die Bilder, S. 136. Na prvom konju iz "Kule" vidi se polumjesec i zvijezde, ili kako se on izrazio :" ..u kožu su urezani hijeroglifi [...] do srži". Jedinstvenost ovog prijateljstva vidi Peter Klaus Schuster u "duploj dvonadarenosti", Franz Marc u poetičkom odgovoru na pisma Else Lasker Schüler u kojima ona nije samo pisala već i crtala.Franz Marc – Else Lasker-Schüler, Der blaue Reiter präsentiert Eurer Hoheit sein blaues Pferd, S. 6 mini|Turm der Blauen Pferde, Kula plavih konja Else Lasker Schüler se u pismima nazivala Prinz Jussuf von Theben, po čarobnoj figuri iz njezine knjige "Theben", a Franz Marc je bio Der Blaue Reiter (Plavi jahač). Aquarell Der Turm der blauen Pferde (Kula plavih konja) bio je Novogodišnja čestitka i jedina je bojana skica 1945. nestale slike. Else Lasker Schüler je nakon Marcove smrti 1919. objavila njihova pisma u prvom djelu romana Der Malik. Posveta u romanu glasi: Mojem nezaboravnom prijatelju Franzu Marcu / Plavom jahaču / zauvijek. 3. lipnja 1913. su Maria Franck i Franz Marc sklopili brak. U pismu javlja Kandinskom: " Žao mi je da sam vas i Kleea uskratio za zabavu kumovstva na mom vjenčanju, u minhenskom matičnom uredu igraju takvu komediju, ona preizlazi granice dozvoljenog i mogućeg."Wassily Kandinsky/Franz Marc: Briefwechsel. Hrsg. Klaus Lankheit, München 1983, S. 225 U kolovozu 1914. su se Augut Macke i Franz Marc dobrovoljno prijavili u vojsku. Kao mnogi umjetnici i intelektualci tog vremena, tako su i Marc i Macke vjerovali u pozitivnost rata. August Macke je pao već dva mjeseca kasnije. Njegova je smrt teško pogodila Marca, ali nije ništa promijenila u njegovom mišljenju. U pismima s fronta je očito da Evropu vidi kao bolesnika koji će tek ratom biti prosvjetljen i iscijeljen. Do otrežnjenja je došlo nešto kasnije. U listopadu 1915. je napisao Lisbeth Macke da je rat:"...najgnusniji ljudolov kojem smo se predali."Susanna Partsch: Marc, S. 88–90. Početkom 1916. godine je Franz Marc uvršten u listu najznačajnih umjetnika Njemačke čime je oslobođen vojne službe. Dan prije njegovog otpusta, 4. ožujka 1916., je poginuo 20 km istočno od Verduna, u Francuskoj, pogođen krhotinama granate dok je patrolirao na konju. Sljedećeg je jutra sahranjen u parku dvorca Gaussainville.1917. je Maria Marc naložila prijenos ostataka preminulog u rodno mjesto, Kochel am See.
Stvaralaštvo