mini|290px|desno| Čehoslovačka55px Jugoslavija50px
Čehoslovačko-jugoslavenski odnosi su bili povijesni dvadesetostoljetni odnosi između bivših država Čehoslovačke i Jugoslavije. Čehoslovačka i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca su oformljene po okončanju Prvog svjetskog rata kao dvije zajedničke države manjih slavenskih etničkih grupa, pri čemu je prva nastala isključivo na području bivše monarhije, a druga ujedinjenjem njezinih područja (Država Slovenaca, Hrvata i Srba i Banat, Bačka i Baranja) sa Kraljevinom Srbijom kojoj se neposredno prije pridružila i Kraljevina Crna Gora. I Čehoslovačka i Jugoslavija stvorene su nakon raspada Austro-Ugarske koja je i sama bila multinaciono carstvo, te su kroz 20. stoljeće često ostvarivale vrlo intenzivnu suradnju.
Povijest Razdoblje prije nastanka nezavisne Čehoslovačke i Jugoslavije Zahvaljujući postojanju Habsburške Monarhije, područja dviju zemalja dijelila su bogatu tradiciju gospodarske, kulturne i političke suradnje. Češke zemlje često su posjećivali studente iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Karlovo sveučilište u Pragu, te u manjoj mjeri i druga sveučilišta, postala su tako važni centri visokog obrazovanja za južnoslavenske studente što se u različitoj mjeri nastavilo sve do suvremenog razdoblja. Među tim studentima bili su i Veljko Vlahović, Ratko Vujović, Aleksandar Deroko, Nikola Dobrović, Petar Drapšin, Zoran Đorđević, Lordan Zafranović, Momir Korunović, Branko Krsmanović, Emir Kusturica, Ljubica Marić, Goran Marković, Predrag Nikolić, Stjepan Radić, Nikola Tesla i drugi. Češki industrijalci osnivali su nove tvrtke u južnim rubnim područjima carstva i pomagali u razvoju regije. Sam Tomáš Garrigue Masaryk bio je veliki pobornik jedinstva Srba i Hrvata, što je politički podržavao čak i prije Prvog svjetskog rata.
Međuratno razdoblje mini|Mauzolej jugoslavenskih vojnika u Olomoucu. mini|Tvornica u Borovu. Čehoslovačka delegacija na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine iznijeli su prijedlog da se između Austrije i Mađarske izdvoji dio zemlje koji bi poslužio kao koridor između dvije novoosnovane bliske slavenske zemlje. Prijedlog o formiranju takozvanog Čehoslovačkog koridora u konačnici je ipak odbijen. Prvim jugoslavenskim predstavnikom u Pragu postao je Ivan Hribar, a njegov rad u Čehoslovačkoj odobrila je lokalna vlada već u siječnju 1919. godine. Prvi čehoslovački veleposlanik u Beogradu, Antonín Kalina, dobio je suglasnost jugoslavenskog kraljevstva istog mjeseca.
1921. godine, zajedno s Kraljevinom Rumunjskom, Čehoslovačka i Jugoslavija su osnovale Malu Antantu s ciljem zajedničke obrane protiv mađarskog revanšizma i bilo kojeg nastojanja ka restauraciji habsburške dinastije. Čehoslovačka i Jugoslavija potpisale su međusobni sporazum još 4. lipnja 1920. godine. 1923. Čehoslovačka je kupila atraktivnu parcelu u Bulevaru kralja Aleksandra u Beogradu za izgradnju svoje nove diplomatske misije, a ista je 1931. godine dodatno proširena. Polaganje kamena temeljca organizirano je na dan sv. Václava Dobrog 1925. godine uz prisustvo zamjenika ministra vanjskih poslova J. Markovića, predstavnika Udruge nacionalnih manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, gradonačelnika Beograda i voditelja Odjela u Ministarstvu vanjskih poslova Čehoslovačke dr. Ribarža.
Trgovačka razmjena između dvije zemlje bila je značajna. Po cijeloj Jugoslaviji su se osnivale tvornice i podružnice tvrtke Jugočeška, koja se bavila međudržavnom razmjenom. Posebno značajan događaj zbio se 1932. godine kada je tvrtka Baťa je u selu Borovo kod Vukovara podigla svoju tvornicu. Prvi teretni automobili proizvedeni u Jugoslaviji konceptualno su potjecali od modela razvijenih u Pragu.
Čehoslovačka je Jugoslaviji isporučivala velike količine naoružanja, posebno iz strateških razloga smatrajući kako vojni saveznici trebaju imati komplementarno naoružanje. Znatan dio tog oružja korišteno je i tijekom Drugog svjetskog rata u borbama jugoslavenskih partizana. Jugoslavija je, s druge strane, isporučivala Čehoslovačkoj žito, ali i duhan i rude.
Šestosiječanjska diktatura Nakon atentata u Narodnoj skupštini, kralj Aleksandar I. Karađorđević odlučio se na jednostrano djelovanje uvođenjem šestosiječanjske diktature. Time je započet proces harmonizacija do tada neujednačenog zakonodavstva u različitim dijelovima zemlje, a provedena je i nova administrativna reorganizacija države. U isto vrijeme, kako bi se spriječio otpor ovim mjerama, ograničene su ili ukinute brojne slobode, uključujući, na primjer, tajnost pošte.
Za čehoslovačke predstavnike ova nagla promjena na jugoslavenskoj političkoj sceni predstavljala je značajnu dilemu. S jedne strane, Čehoslovačka je podržavala demokraciju, ali s druge, ključni su bili prijateljski odnosi s jednim od rijetkih saveznica u regiji. Edvard Beneš je na kraju presudio dvojbu procijenivši razvoj događaja kao nužan korak na jugoslavenskoj unutarnjoj političkoj sceni, koji neće imati nikakve vanjske posljedice. Nova jugoslavenska vlada je zahvalila Benešu i potvrdila da se odnos s Čehoslovačkom ni na koji način nije promijenio državnim prevratom.
Podrška novoj vladi dovela je do zahlađenja odnosa između Hrvatske i Čehoslovačke. Službeni Prag nije bio zadovoljan tim razvojem situacije, no radi očuvanja dobrih odnosa s kraljem, odlučeno je da se ništa po tom pitanju ne poduzima. Jedini koji su kritizirali jugoslavensku monarhiju bili su komunisti putem novina Rudé právo i drugih časopisa.
Jugoslavenski tisak je pratio neke od događaja u Čehoslovačkoj, kao što su proslave sv. Václava 1929. godine, ili posebno proces s Vojtechu Tuku. Tuka je bio simbol mađarske ekspanzionističke politike i revanšizma općenito, pa su jugoslavenske novine (pogotovo hrvatske) pažljivo pratile ovu situaciju.
Atentat na kralja Aleksandra Činjenica da je državni poglavar Jugoslavije ubijen u atentatu u Francuskoj izazvala je značajan šok u Čehoslovačkoj. Novine su se nekoliko dana intenzivno bavile ovom viješću dok su izrazi sućuti prevladavali su nad prethodnim sumnjama prema diktaturi.
Odnosi u drugoj polovici 1930-ih Iako je čehoslovačka vlada uvijek težila prijateljskim odnosima s Jugoslavijom, tridesete godine dovele su određenog preokreta. Krajem desetljeća, Mala Antanta bila je praktički mrtva, a jugoslavenska monarhija odlučila se, iako oprezno, okrenuti snagama Osovine. Njemačka je nastojala uvjeriti Jugoslaviju da preispita svoju savezničku politiku nakon što je Čehoslovačka potpisala saveznički sporazum sa Sovjetskim Savezom. U isto su vrijeme odnosi Kraljevine Jugoslavije sa SSSR-om bili izrazito hladni sve do Drugog svjetskog rata unatoč povijesno dobrim odnosima Srbije i Rusije.
Ekonomski značaj Njemačke u trgovini s Jugoslavijom u tom je razdoblju brzo rastao. Godine 1936. tvrtka Krupp dobila je ugovor za izgradnju željezara u Zenici, čime je istisnula Škodine tvornice. 1937. godine Jugoslavija je sudjelovala u ukupnoj razmjeni čehoslovačke vanjske trgovine s udjelom od 4,4 %. (5 % izvoza, 3,7 % uvoza). Suradnja između Čehoslovačke i Jugoslavije u području turizma ipak se uspješno razvijala. 1938. na desetke tisuća čehoslovačkih turista posjetilo je Jugoslaviju, a 1937. je uspostavljena i izravna zračna linija između Praga i Dubrovnika.
Munchenski sporazum i okupacija Čehoslovačke Javno mnijenje u Jugoslaviji bilo je dominantno usmjereno protiv fašizma i tadašnje Njemačke. Građani i javnost oštro su osudili Münchenski sporazum. Međutim, premijer Stojadinović je Beneša smatrao krivcem za takav ishod zbog pristanka na plan o ustupanju pograničnih područja. Neizravno je to dovelo i do ukidanja Male Antante. Brojni jugoslavenski građani, koji su u to vrijeme boravili u Čehoslovačkoj, ipak su se u atmosferi čehoslovačke mobilizacije priključili borbi na strani slovenskog saveznika. Isticali su slogane poput „Branit ćemo Češku” i „Živio Beneš”. Jugoslavensko javno mnijenje osudilo je i okupaciju Češke i Moravske u ožujku 1939. Službeni ulazak zemlje u pakt s Osovinama okončan je prevratom i ulaskom Jugoslavije u rat na strani Saveznika.
Razdoblje Hladnog rata I Čehoslovačka i Demokratska Federativna Jugoslavija bile su među 51 osnivačicom nove organizacije Ujedinjenih naroda. U svibnju 1945. godine obnovljene su aktivnosti veleposlanstava u Pragu i Beogradu. Prijateljski odnosi između dvije zemlje, koje je povezivala mržnja prema fašizmu, odmah su se pokazali i u novim okolnostima. Na temelju međudržavnog sporazuma, oba su veleposlanstva 13. travnja 1946. podignuta na razinu veleposlanstava. Također su osnovani konzulati (jugoslavenski u Bratislavi i čehoslovački u Zagrebu). Savez prijatelja Titove Jugoslavije počeo je djelovati u Čehoslovačkoj u ovom razdoblju. U ožujku 1946. godine Prag je posjetio Josip Broz Tito. Bio je tada zajednički gost čehoslovačkog predsjednika Edvarda Beneša i čehoslovačke vlade. U Prag je stigao vlakom zajedno sa Milovanom Đilasom, Vladislavom Ribnikarom i Vladimirom Velebitom. Tadašnji čehoslovački mediji s interesom su pratili posjetu, očekujući skori zaključak međudržavnog ugovora te nastavak dobre tradicije međuratne suradnje. Interes za Titov posjet imali su ipak prije svega čehoslovački komunisti. Rudé právo najopširnije je izvještavalo i čak objavilo niz slavljeničkih pjesama o Titu. Čehoslovačka je u tom razdoblju zauzela prvo mjesto u jugoslavenskoj vanjskotrgovinskoj razmjeni. Uvoz iz Jugoslavije fokusirao se na poljoprivredne proizvode (61,3 % uvoza), sirovine i poluproizvode (31 % uvoza) i potrošačku robu (oko 7 %). Čehoslovačka je pak slala industrijske strojeve (kojih je Jugoslaviji nedostajalo), gorivo (uglavnom ugljen) i pomagala u obnovi industrije. Jugoslavenska vlada je 1946. godine u Rumunjsku, Čehoslovačku i Albaniju poslala dodatnih 17.000 tona pšenice, čak i po cijenu da je kod kuće neće biti dovoljno. Cilj je bio pomoći prijateljskim zemljama pogođenim katastrofalnom sušom. Čehoslovački su stručnjaci pomagali u razvoju Jugoslavije na velikim projektima koji su se gradili diljem zemlje. Pripremili su prvi urbanistički plan grada Sarajeva i projektirali te nadgledali izgradnju lokalnog glavnog kolodvora.
Odnosi nakon 1948. Bliski odnosi između dvije države prekinuti su nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. godine. Međusobni formalni diplomatski odnosi između Čehoslovačke i Jugoslavije ipak su ostali očuvani, ali međusobna trgovinska razmjena između 1950. i 1954. gotovo da nije postojala. Beograd je napustio čehoslovački veleposlanik, a ured je vodio samo otpravnik poslova. Čehoslovačka je pažljivo pratila politički sukob pro-Staljinovske i protivotovske frakcije u Jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Kasnije je pružila azil komunistima koji su kritizirali Tita i bili lojalni Staljinu. Kritičare Titova režima predvodio ih je Slobodan Ivanović, a list Nova Borba počeo je tada izlaziti u Pragu. Čehoslovački su komunisti izložili jugoslavenske građane koji su boravili na čehoslovačkom teritoriju snažnom pritisku. Mnogi od njih studirali su u Pragu (bilo na sveučilištima ili kao radnici na obuci u čehoslovačkim tvornicama). Širile su se različite glasine o uništavanju spomenika Crvene armije u Jugoslaviji, dolasku fašizma u zemlju, utjecaju stranog kapitala, porobljavanju domaće populacije, napadima na Josifa Staljina. Čehoslovačke novine posebnu su pažnju posvetile Aleksandru Rankoviću, šefu jugoslavenske tajne policije. Rudolf Slánský javno je samo nekoliko mjeseci prije svog vlastitog kraja, Jugoslaviju nazvao „kolonijom anglo-američkih imperijalista", a Beograd kao "centar zapadne špijunaže i antikomunističke propagande”. Jugoslavenski mediji u pravilu nisu reagirali na ove napade i primarno su pratili promjene u čehoslovačkoj politici i gospodarstvu koje su se na neki način približavale decentralizaciji, posebno jugoslavenskom modelu socijalizma.