mini| Umjetnikovo sranje (tal.: Merda d'artista) umjetničko je djelo talijanskog umjetnika Piera Manzonija iz 1961. koje se sastoji od 90 limenki navodno napunjenih s 30 grama izmeta. Jedan od njegovih prijatelja, Enrico Baj, rekao je da su limenke čin provokativnog ismijavanja svijeta umjetnosti, umjetnika i umjetničke kritike Antiumjetnost (protuumjetnost) izraz je koji se slobodno primjenjuje na skup koncepata i stavova koji odbacuju prethodne definicije umjetnosti i propituju umjetnost općenito. Sasvim paradoksalno, antiumjetnost ima tendenciju propitivati i to odbacivati sa stajališta same umjetnosti.David Graver. The aesthetics of disturbance: anti-art in avant-garde drama. University of Michigan Press, 1995., str. 7.

Izraz je povezan s dadaističkim pokretom i općenito se prihvaća da se može pripisati Marcelu Duchampu prije Prvoga svjetskog rata oko 1914. kada se počeo koristiti pronađenim predmetima kao umjetnošću. Rabi se za opisivanje revolucionarnih umjetničkih oblika. Pojam su kasnije upotrijebili konceptualni umjetnici 1960-ih kako bi opisali rad onih koji su tvrdili da su se potpuno povukli iz prakse umjetnosti, to jest iz proizvodnje djela koja se mogu prodati.

Izraz antiumjetnosti može, ali i ne mora, imati tradicionalni oblik ili ispunjavati kriterije da se definira kao umjetničko djelo prema konvencionalnim standardima.Paul N. Humble. Anti-Art and the Concept of Art. u: A companion to art theory. Urednici: Paul Smith and Carolyn Wilde, Wiley-Blackwell, 2002., str. 246.Martin Puchner. Poetry of the revolution: Marx, manifestos, and the avant-gardes. Princeton University Press, 2006., str. 226. Antiumjetnička djela mogu izraziti kategoričko odbijanje uporabe konvencionalnih kriterija kao sredstva definiranja što umjetnost jest, a što nije. Antiumjetnici mogu u potpunosti odbaciti konvencionalne umjetničke standardeKathryn Atwood. The Triumph of Anti-Art: Conceptual and Performance Art in the Formation of Post-Modernism. Afterimage, 1. rujna 2006. ili usredotočiti svoju kritiku samo na određene aspekte umjetnosti, kao što su tržište umjetninama i visoka umjetnost. Neka antiumjetnička djela mogu odbaciti individualizam u umjetnosti,Peter Bürger Theory of the Avant-Garde. Trans. Michael Shaw. Minneapolis: Minnesota. 1984., str. 51 dok druga mogu odbaciti univerzalnost kao prihvaćeni čimbenik u umjetnosti. Osim toga, neki oblici antiumjetnosti u potpunosti odbacuju umjetnost ili odbacuju ideju da je umjetnost zasebno područje ili specijalizacija.Sadie Plant: The most radical gesture: the Situationist International in a postmodern age. Taylor & Francis, 1992., str. 40. Antiumjetnici također mogu odbaciti umjetnost gledajući na nju kao na ugnjetavanje dijela stanovništva.

Antiumjetnička umjetnička djela mogu izražavati neslaganje s općeprihvaćenim mišljenjem da postoji odvojenost između umjetnosti i života. Mogu se zapitkivati postoji li umjetnost zapravo..Paul N. Humble. Anti-Art and the Concept of Art. U: A companion to art theory. Urednici: Paul Smith and Carolyn Wilde, Wiley-Blackwell, 2002., str. 244.

Antiumjetnost je nazvana paradoksalnim neologizmom s obzirom na to da je njezino očito suprotstavljanje umjetnosti promatrano u skladu s temeljnim načelima umjetnosti 20. stoljeća ili moderne umjetnosti, posebice umjetničkih pokreta koji su svjesno težili transgresiji tradicije ili institucija. Međutim, sama antiumjetnost nije poseban umjetnički pokret. To bi obično bilo naznačeno duljinom vremena koje se proteže – dulje od onoga koje obično pokrivaju umjetnički pokreti. Međutim, određeni umjetnički pokreti opisuju se kao antiumjetnost. Dadaistički pokret općenito se smatra prvim pokretom protiv umjetnosti. Kaže se da je sam izraz antiumjetnost skovao dadaist Marcel Duchamp oko 1914., a njegovi readymadesi citirani su kao rani primjeri antiumjetničkih predmeta. Theodor W. Adorno u Estetskoj teoriji (1970.) izjavio je da je ...čak i ukidanje umjetnosti u znak poštovanja prema umjetnosti jer ozbiljno shvaća umjetničku tvrdnju o istini.Adorno, T.W. (1970.): Aesthetic Theory. Continuum International Publishing Group. str. 43. ISBN 978-0485300901

Antiumjetnost se danas općenito prihvaća u svijetu umjetnosti kao umjetnost iako neki još uvijek odbijaju Duchampove ready-mades držati umjetničkim, primjerice stuckistička grupa umjetnika koji su antiantiumjetnici.

Oblici lijevo|mini|261x261px| Marcel Duchamp, Fontana, 1917.; fotografija Alfreda Stieglitza Antiumjetnost može, ali i ne mora imati oblik umjetnosti. Ova je točka sporna. Neki oblici antiumjetnosti koji konstituiraju umjetnost nastoje otkriti konvencionalna ograničenja umjetnosti širenjem njezinih svojstava.Hal Foster. What's Neo about the Neo-Avant-Garde?. listopad, broj 70. The Duchamp Effect, 1994., str. 19.

Neki slučajevi antiumjetnosti sugeriraju redukciju na ono što bi se moglo činiti temeljnim elementima ili sastavnim elementima umjetnosti. Primjeri ove vrste fenomena mogu uključivati ​​jednobojne slike, prazne okvire, tišinu kao glazbu, nasumičnu umjetnost. Antiumjetnost se također često smatra korištenjem vrlo inovativnih materijala i tehnika ili uključivanjem elemenata prethodno nepoznatih u vizualnoj umjetnosti. Ove vrste antiumjetnosti mogu biti ready-made, pronađeni predmeti, détournement, kombinirane slike, aproprijacije, happenings, performansi i body art.

Može podrazumijevati potpuno odricanje od bavljenja umjetnošću. To se može postići umjetničkim štrajkom ili pak revolucionarnim aktivizmom. Jedan od ciljeva antiumjetnosti može biti potkopavanje ili podcjenjivanje individualne kreativnosti. To se može postići upotrebom gotovih proizvoda. Individualna kreativnost može se dodatno minimizirati korištenjem industrijskih procesa u umjetničkom stvaralaštvu. Antiumjetnici mogu nastojati potkopati individualnu kreativnost anonimnom produkcijom svojih djela.Tilman Osterwold. Pop art. Taschen, 2003., str. 44. Mogu odbiti izlaganje svojih radova ili javno priznanje.

Antiumjetnici mogu odlučiti djelovati kolektivno, kako bi manji naglaak stavili na individualni identitet i individualnu kreativnost. To se može vidjeti u slučaju happeninga. To je ponekad slučaj s nadvremenim umjetničkim djelima koja su po svojoj zamisli prolazna. Antiumjetnici ponekad uništavaju svoja umjetnička djela,a neka djela namjerno su stvorena da budu uništena. To se naziva samodestruktivnom umjetnošću.

André Malraux razvio je koncepciju antiumjetnosti vrlo različitu od prethodno objašnjene. Za Malrauxa antiumjetnost je započela salonskom ili akademskom umjetnošću 19. stoljeća koja je odbacila temeljnu ambiciju umjetnosti u korist polufotografskog (često uljepšanog) iluzionizma. O akademskom slikarstvu Malraux napisao je: Svi pravi slikari, svi oni kojima je slika vrijednost, zgražali su se nad ovim slikama – Portret velikog kirurga i drugima – jer to nisu doživljavali ne kao oblik slikarstva, već kao negacija slikarstva. Za Malrauxa je antiumjetnost još uvijek vrlo prisutna, iako u drugom obliku. Njegovi potomci su komercijalni film i televizija, kao i popularna glazba i fikcija. Malraux piše: Salon je izbačen iz slikarstva, ali drugdje on vlada.Derek Allan, Art and the Human Adventure. André Malraux's Theory of Art. Amsterdam, Rodopi, 2009., str. 275. – 286.

Teorija Antiumjetnost je i pravac u teoretskom poimanju umjetnosti i likovnosti.

Filozof Roger Taylor u knjizi Umjetnost, neprijatelj naroda tvrdi da je umjetnost buržoaska ideologija koja vuče korijene iz kapitalizma. Zauzimajući izrazito antiesencijalistički stav, također tvrdi da umjetnost nije oduvijek postojala i da nije univerzalna, nego specifična za Europu.

The Invention of Art: A Cultural History Larryja Shinera knjiga je povijesti umjetnosti dovodi u pitanje poimanje umjetnosti. Shiner predstavlja (lijepu) umjetnost kao društvenu konstrukciju koja nije uvijek postojala kroz ljudsku povijest i koja bi također mogla nestati: umjetnost kako je općenito shvaćamo europski je izum star jedva dvjesto godina.

Povijest

Prije Prvoga svjetskog rata Jean-Jacques Rousseau odbacuje razdvajanje između izvođača i gledatelja, života i kazališta.North West Arts Association, Alexander Schouvaloff. Place for the arts. Seel House Press, 1970., str. 244. Karl Marx je postavio da je umjetnost posljedica klasnog sustava i stoga zaključio da bi u komunističkom društvu postojali samo ljudi koji se bave umjetničkim stvaranjem, a ne umjetnici.Larry Shiner. The Invention of Art: A Cultural History. University of Chicago Press, 2003., str. 234., 236. i 245. mini|300x300px| Ilustracija smijeha (1887). Prvi put predstavljena 1883. tijekom izložbe Incohérents Arthura Sapecka (Eugène Bataille). Prvi pokret koji se namjerno suprotstavio etabliranoj umjetnosti nedvojbeno je bio pokret Incoherents s kraja 19. stoljeća u Parizu. Utemeljio ga je Jules Lévy 1882. Incohérents je organizirao dobrotvorne umjetničke izložbe koje su imale satiričnu i humorističnu namjeru, a predstavljali su ...crteže ljudi koji ne znaju crtati... i organizirali balove pod maskama s umjetničkim temama, sve u sklopu velike tradicije kabaretske kulture Montmartrea. Iako je kratko trajao – posljednji događaj Incoherentsa bio je 1896. – pokret je bio popularan zbog svoje zabavne vrijednosti. U svojoj predanosti satiri, bezobzirnosti i ismijavanju proizveli su niz djela koja imaju izrazite formalne sličnosti sa stvaralaštvom avangarde 20. stoljeća: ready-made, monokromi, prazne okvire i tišinu kao glazba.

Dadaizam i konstruktivizam Od Švicarske tijekom Prvoga svjetskog rata, veliki dio dade i neki aspekti umjetničkih pokreta koje je inspirirala, kao što su neodada, novi realizamJean Tinguely: Art is revolution. National-Zeitung, Basle, 13. listopada 1967. i fluxus, smatrani su antiumjetnošću. Dadaisti su odbacivali kulturni i intelektualni konformizam u umjetnosti i širem društvu.Richter, Hans (1965.). Dada: Art and Anti-art. New York and Toronto: Oxford University Press. Za sve što je umjetnost predstavljala dada je morala predstavljati suprotnost.

Gdje se umjetnost bavila tradicionalnom estetikom, dada je potpuno zanemarivala estetiku. Ako je umjetnost trebala apelirati na osjećaje, dada je trebala vrijeđati. Svojim odbacivanjem tradicionalne kulture i estetike dadaisti su se nadali uništiti tradicionalnu kulturu i estetiku. Budući da su bili više politizirani, berlinski dadaši bili su najradikalnija antiumjetnost unutar dade.Larry Shiner. The Invention of Art: A Cultural History. University of Chicago Press, 2003., str. 254. Godine 1919. unutar Berlinske grupe dadaističko revolucionarno središnje vijeće izložilo je dadaističke ideale radikalnog komunizma.

Od 1913. godine ready-mades Marcela Duchampa propituju individualnu kreativnost i redefiniraju umjetnost kao nominalni, a ne intrinzični objekt.

Tristan Tzara izjavio je: Ja sam protiv sustava; načelno je najprihvatljiviji sustav ne imati ga. Središnji koncept Tzarine misli bio je da sve dok radimo stvari na način na koji mislimo da smo ih nekoć radili, nećemo moći stvoriti društvo pogodno za život.

Nastao u Rusiji 1919. godine, konstruktivizam odbacuje umjetnost u cijelosti i kao specifičnu aktivnost koja stvara univerzalnu estetiku u korist praksi usmjerenih na društvene svrhe, korisnih za svakodnevni život kao što su grafika, oglašavanje i fotografija. Godine 1921., izlažući na izložbi 5x5=25, Aleksandr Mihajlovič Rodčenko stvorio je monokrome i proglasio kraj slikarstva. Za umjetnike Ruske revolucije Rodčenkovo ​​radikalno djelovanje bilo je puno utopijskih mogućnosti. To je označilo kraj umjetnosti, kao i kraj buržoaskih normi i praksi. To je otvorilo put za početak novog ruskog života, novog načina proizvodnje, nove kulture.

Nadrealizam