Paragoga (iz grčkog: παραγωγή, paragogé), u starijim hrvatskim izvorima i zasuvak, naziv je za epentetsko dodavanje glasa ili sloga na kraj riječi u svrhu naglašavanja, izmjene gramatičkog značenja ili kao nezavisni razvoj u jeziku. Česta je pojava pri prilagodbi stranih riječi u nekom jeziku.
Neki su jezici pretrpjeli paragogu kao glasovnu promjenu, što se vidi po razmjerno dužem suvremenom obliku riječi s obzirom na njihov povijesni razvoj. Za primjer se može uzeti talijanska riječ sono („jesam”), koja je nastala iz latinske riječi sum. Katkad se, kao i u već navedenome primjeru, paragoga manifestira kao sinharmonijski samoglasnik, primjerice: praoceanijski *saqat u uneapa zaɣata („loš”).
Posuđenice Neki jezici dodaju glas na kraj posuđenice kako bi izbjegli neprirodnu strukturu, tj. odstup sloga. Neki pak dodaju gramatički dodatak na kraj posuđenice kako bi ju mogli sklanjati.
Primjeri
eng. rack – fin. räkki eng. gal – jap. gyaru (kana: ギャル) eng. golf – port. golfe
Gramatičke adaptacije
eng. computer – let. kompjūters osmanski turski rakı (arap. راقى) – hrv. rakija
Nasljeđenice Paragoga se može pojaviti i kod naslijeđenih riječi u jeziku, što je slučaj kod mnogih riječi romanskih jezika.
Primjeri
lat. sunt – it. sono lat. fine – kat. fins praoceanijski *saqat – tamambo sati pra-malajsko-polinezijski *bayaD – makasarski báyaraʔ
Izvori
Literatura
Crowley, Terry. 1997. An Introduction to Historical Linguistics. 3. izdanje. Oxford University Press. Sorbet, Piotr. 2019. „El mecanismo de paragoge.” U: López González, Antonio María; Kobyłecka-Piwońska, Ewa; Kłosińska-Nachin, Agnieszka; Baran, Marek (ur.). Voces dialogantes. Wydawnictwo Uniwersytetu Łódzkiego. str. 375–384. Kategorija:Jezikoslovlje