mini|300x300px|Uranov sustav prstenova (označen zeta prsten) kako ga je slikala bliska infracrvena kamera svemirskog teleskopa James Webb . Uranovi prstenovi su sustav prstenova oko planeta Urana. Znatno su jednostavniji od Saturnovih, no ipak složeniji od sustava prstenova oko Jupitera i Neptuna. Uranove prstenove otkrili su 10. ožujka 1977. James L. Elliot, Edward W. Dunham i Jessica Mink. William Herschel također je izvijestio o promatranju prstenova 1789., no moderni astronomi su podijeljeni oko toga je li ih uopće mogao vidjeti, jer su vrlo slabog sjaja.(re study by Stuart Eves)
Do 1977. identificirano je devet različitih prstenova. Dva dodatna prstena otkrivena su 1986. na slikama koje je snimila svemirska letjelica Voyager 2, a dva vanjska prstena pronađena su 2003. – 2005. na fotografijama svemirskog teleskopa Hubble. Redoslijedom od planeta prema vani, 13 poznatih prstenova označeni su kao 1986U2R/ζ, 6, 5, 4, α, β, η, γ, δ, λ, ε, ν i μ. Njihov radijus se kreće od oko 38.000 km (prsten 1986U2R/ζ) prsten do oko 98.000 km (prsten μ). Između glavnih prstenova mogu postojati dodatne slabe trake prašine i nepotpuni lukovi. Prstenovi su izuzetno tamni — Bolometrijski albedo čestica prstenova ne prelazi 2%. Vjerojatno se sastoje od vodenog leda s dodatkom neke tamne organske tvari promijenjene zračenjem.
Većina Uranovih prstenova neprozirna je i široka samo nekoliko kilometara. Sustav prstenova općenito sadrži malo prašine, a sastoji se uglavnom od velikih tijela promjena od 20 cm do 20 m. Neki prstenovi su optički tanki: široki i slabašni prstenovi 1986U2R/ζ, μ i ν napravljeni su od malih čestica prašine, dok uzak i slabašan λ prsten također sadrži veća tijela. Relativni nedostatak prašine u sustavu prstena može biti posljedica aerodinamičkog otpora iz proširene Uranove egzosfere.
Smatra se da su Uranovi prstenovi relativno mladi, mlađi od 600 milijun godina. Uranov prstenasti sustav vjerojatno je nastao zbog sudara nekoliko mjeseca koji su nekada postojali oko planeta. Nakon sudara, mjeseci su se vjerojatno raspali na mnoge čestice, koje su preživjele kao uski i optički gusti prstenovi samo u strogo ograničenim zonama maksimalne stabilnosti.
Mehanizam koji drži uske prstenove u svojim granicama nije dobro shvaćen. U početku se pretpostavljalo da svaki uski prsten ima par obližnjih pastirskih satelita koji drže unutar zone prstena. Godine 1986. Voyager 2 otkrio je samo jedan takav par pastira (Cordelia i Ophelia ) oko najsvjetlijeg prstena (ε), a slabašni ν (čita se: nu) prsten je kasnije otkriven između orbita Portije i Rosalinde.Filacchione & Ciarniello (2021) "Rings", Encyclopedia of Geology, 2nd edition, INAF-IAPS, Rim
Otkriće Prvo spominjanje Uranovog prstenastog sustava potječe iz bilješki Williama Herschela s detaljima njegovih promatranja Urana u 18. stoljeću, koje uključuju sljedeći odlomak: "22. veljače 1789.: posunnjao sam na prsten". Herschel je nacrtao mali dijagram prstena i primijetio da je "malo nagnut prema crvenom". Teleskop Keck na Havajima u međuvremenu je potvrdio da je tome tako, barem za ν (nu) prsten. Herschelove bilješke objavljene su u časopisu Kraljevskog društva 1797. godine. U dva stoljeća između 1797. i 1977. prstenje se rijetko spominje, ili se uopće spominje. Ovo baca ozbiljnu sumnju na to je li Herschel mogao vidjeti nešto slično dok stotine drugih astronoma nisu vidjele ništa. Herschel je navodno točno opisao veličinu ε prstena u odnosu na Uran, njegove promjene dok Uran putuje oko Sunca i njegovu boju.
Definitivno otkriće Uranovih prstenova dolazi 10. ožujka 1977. od astronoma Jamesa L. Elliota, Edwarda W. Dunhama i Jessice Mink, koji su koristili Kuiper Airborne Observatory. Otkriće je bilo slučajno. Planirali su iskoristiti okultaciju zvijezde SAO 158687 Uranom za proučavanje atmosfere planeta. Kada su njihova opažanja analizirana, otkrili su da je zvijezda nakratko nestala iz vidokruga pet puta prije i nakon što ju je planet pomračio. Zaključili su da postoji sustav uskih prstenova. Pet okultacijskih događaja koje su promatrali u svojim su radovima označavali grčkim slovima α, β, γ, δ i ε. Od tada se ove oznake koriste kao nazivi prstenova. Kasnije su pronašli četiri dodatna prstena: jedan između β i γ prstena i tri unutar α prstena. Prvi je nazvan η prsten. Potonji su nazvani prstenovi 4, 5 i 6—prema numeriranju okultacijskih događaja u jednom radu. Uranov prstenasti sustav bio je drugi otkriven u Sunčevom sustavu, nakon Saturnovog.
Prstenovi su izravno snimljeni kada je svemirska letjelica Voyager 2 prošla kroz Uranov sustav 1986. Otkrivena su još dva slabašna prstena, čime je ukupan broj porastao na jedanaest. Svemirski teleskop Hubble otkrio je dodatna 2 prethodno nevidljiva prstena u razdoblju 2003. – 2005., čime je ukupan broj narastao na sadašnjih 13. Otkriće ovih vanjskih prstenova udvostručilo je poznati radijus sustava prstenova. Hubble je također po prvi put snimio dva mala satelita, od kojih jedan, Mab, dijeli orbitu s najudaljenijim novootkrivenim μ prstenom.
Opća svojstva mini|500px|Shema Uranovog sustava prsten-mjesec. Pune linije označavaju prstenove; isprekidane linije označavaju orbite satelita. Prema dosadašnjim saznanjima, Uranov sustav prstenova se sastoji od trinaest različitih prstenova. Redoslijedom povećanja udaljenosti od planeta to su: 1986U2R/ζ, 6, 5, 4, α, β, η, γ, δ, λ, ε, ν, μ prstenovi. Mogu se podijeliti u tri skupine: devet uskih glavnih prstenova (6, 5, 4, α, β, η, γ, δ, ε), dva prstena od prašine (1986U2R/ζ, λ) i dva vanjska prstena (ν, μ). Uranovi prstenovi sastoje se uglavnom od makroskopskih čestica i malo prašine, iako je poznato da je prašina prisutna i u prstenovima 1986U2R/ζ, η, δ, λ, ν i μ. Osim ovih dobro poznatih prstenova, mogu postojati brojne optički tanke trake prašine i slabašni prstenovi između njih. Ovi slabašni prstenovi i trake prašine mogu postojati samo privremeno ili se sastoje od niza zasebnih lukova, koji se ponekad otkrivaju tijekom okultacija. Neki od njih postali su vidljivi tijekom niza događaja vezanih uz prolazak kroz ravninu prstenova 2007. Broj traka prašine između prstenova uočio je Voyager 2 u geometriji raspršenja prema naprijed.Svjetlost raspršena prema naprijed je svjetlost raspršena pod malim kutom u odnosu na sunčevu svjetlost ( blizu 180°). Svi Uranovi prstenovi pokazuju azimutalne varijacije sjaja.
Prstenovi su izrađeni od izuzetno tamnog materijala. Geometrijski albedo čestica prstena ne prelazi 5-6%, dok je bolometrijski albedo još niži - oko 2%. Prstenaste čestice pokazuju strmo suprotstavljanje—povećanje albeda kada je fazni kut blizu nule. To znači da je njihov albedo mnogo niži kada ih se promatra malo izvan opozicije."Izvan opozicije" znači da kut između smjera objekt-Sunce i smjera objekt-Zemlja nije nula. Prstenovi su blago crveni u ultraljubičastom i vidljivom dijelu spektra i sivi u bliskom infracrvenom. Oni ne pokazuju nikakva prepoznatljiva spektralna obilježja. Kemijski sastav čestica prstena nije poznat. Ne mogu biti načinjeni od čistog vodenog leda poput Saturnovih prstenova jer su pretamni, tamniji od unutarnjih Uranovih mjeseca. To ukazuje da su vjerojatno sastavljeni od mješavine leda i tamnog materijala. Priroda ovog materijala nije jasna, ali se sumnja na organske spojeve znatno potamnjene zračenjem nabijenih čestica iz Uranove magnetosfere. Čestice prstenova mogu se sastojati od jako obrađenog materijala koji je u početku bio sličan onom od unutarnjih mjeseca.
U cjelini, sustav prstenova Urana ne nalikuje ni slabim prašnjavim prstenovima Jupitera ni širokim i složenim Saturnovim prstenovima, od kojih su neki sastavljeni od vrlo svijetlog materijala - vodenog leda. Postoje sličnosti s nekim dijelovima potonjeg sustava prstenova; Saturnov F prsten i Uranov ε prsten su uski, relativno tamni i čuva ih po par pastriskih satelita.ref name=Esposito2002/> Novootkriveni vanjski ν i μ prstenovi Urana slični su vanjskim G i E prstenovima Saturna. Uski prstenovi koji postoje u širokim Saturnovim prstenovima također nalikuju uskim prstenovima Urana. Osim toga, trake prašine opažene između glavnih prstenova Urana mogu biti slične Jupiterovim prstenovima. Nasuprot tome, Neptunov sustav prstenova prilično je sličan Uranovom, iako je manje složen, tamniji i sadrži više prašine; Neptunski prstenovi također su smješteni dalje od planeta u usporedbi s Uranovim.
Uski glavni prstenovi
Prsten ε (epsilon) mini|Uranov ε prsten Prsten ε je najsvjetliji i najgušći dio Uranovog prstenastog sustava i odgovoran je za oko dvije trećine svjetlosti koju reflektiraju prstenovi. Iako je najekcentričniji od Uranovih prstenova, ima zanemarivu inklinaciju orbite. Ekscentricitet prstena uzrokuje promjenu njegove svjetline tijekom njegove orbite. Radijalno integrirana svjetlina prstena ε najveća je u blizini apoapse, a najmanja u blizini periapse. Omjer maksimalne i minimalne svjetline je oko 2,5–3,0. Ove varijacije su povezane s varijacijama širine prstena koja iznosi 19,7 km na periapsi i 96,4 km na apoapsi. Kako se prsten širi, količina zasjenjenja između čestica se smanjuje i više njih dolazi u vidokrug, što dovodi do veće integrirane svjetline. Varijacije širine izmjerene su izravno iz slika Voyagera 2, budući da je prsten ε bio jedan od samo dva prstena koje su razlučile Voyagerove kamere. Takvo ponašanje ukazuje da prsten nije optički tanak. Doista, promatranja okultacije provedena sa zemlje i svemirske letjelice pokazala su da njegova normalna optička dubina varira između 0,5 i 2,5, a najveća je u blizini periapsisa. Ekvivalentna dubina ε prstena je oko 47 km, a nepromjenjiv je oko orbite.
lijevo|mini|250px|Pogled izbliza (odozgo prema dolje) δ, γ, η, β i α prstenova Urana. Razlučeni η prsten pokazuje optički tanku široku komponentu. Geometrijska debljina ε prstena nije točno poznata, iako je prsten sigurno vrlo tanak - prema nekim procjenama samo 150 m. Unatoč takvoj vrlo maloj debljini, sastoji se od nekoliko slojeva čestica. ε prsten je prilično napučeno mjesto s faktorom popunjenosti u blizini apoapse koji se prema različitim izvorima procjenjuje na 0,008 do 0,06. Srednja veličina čestica prstena je 0,2-20,0 m, a srednja udaljenost je oko 4,5 puta veća od njihovog radijusa. Prsten je gotovo lišen prašine, vjerojatno zbog aerodinamičkog otpora Uranove proširene atmosferske korone. Zbog svoje male debljine, ε prsten je nevidljiv kada se gleda s ruba. To se dogodilo 2007. godine kada je Zemlja prošla kroz ravninu prstenova.
Svemirska letjelica Voyager 2 primijetila je čudan signal iz ε prstena tijekom eksperimenta radiookultacije. Signal je izgledao kao snažno pojačanje raspršenja prema naprijed na valnoj duljini 3,6 cm u blizini apoapsis prstena. Tako snažno raspršenje zahtijeva postojanje koherentne strukture. Da ε prsten ima tako finu strukturu potvrđeno je mnogim okultacijskim promatranjima. Čini se da se ε prsten sastoji od niza uskih i optički gustih prstenova, od kojih neki mogu imati nepotpune lukove.
Poznato je da prsten ε ima unutarnje i vanjske pastirske mjesece — Cordeliju i Ofeliju. Unutarnji rub prstena je u rezonanciji 24:25 s Cordelijom, a vanjski rub je u rezonanciji 14:13 s Ofelijom. Mase mjeseca moraju biti najmanje tri puta veće od mase prstena da bi ga mogli učinkovito ograničiti. Procjenjuje se da je masa ε prstena oko 10 16 kg.
Prsten δ (delta)