Japonolirion, monotipski je rod višegodišnjih zeljastih biljaka iz porodice Petrosaviaceae, reda Petrosaviales i nadreda Lilianae. Takenoshin Nakai opisao je rod 1930. u Botanical Magazine (Tokyo) 44: 22. Kew ga prihvaća s jednom vrstom, Japonolirion osense Nakai, endemičnom za Japan.Kew, pristupljeno 3. rujna 2026. Tipska vrsta: Japonolirion osense Nakai. Cameron, Chase i Rudall izričito je navode kao tip roda.Recircumscription of the monocotyledonous family Petrosaviaceae to include Japonolirion, pristupljeno 3. rujna 2026.
Opis Budući da je rod monotipski, njegova morfološka obilježja odgovaraju jedinoj vrsti. Japonolirion osense mala je rizomatska višegodišnja zelen, visoka uglavnom oko 10–20 cm, premda cvjetna stabljika može doseći približno 15–40 cm. Podzemni podanak puže i razgranjuje se, a na njegovim završecima razvijaju se lisni izdanci. Listovi su skupljeni pri osnovi, zeleni, linearni, dugi približno 3–20 cm, dvostrano spljošteni i hrapava ruba. Floral vascular anatomy of Japonolirion , pristupljeno 3. rujna 2026.
Cvjetna stabljika razvija se iz prošlogodišnjega lisnog izdanka te nosi jednostavan grozd s brojnim uspravnim ili koso uzdignutim cvjetovima i malenim opnastim pricvjetnim listovima. U pojedinim populacijama cvat prosječno doseže oko 25 cm i nosi približno 50 cvjetova. Pollination Biology, pristupljeno 3. rujna 2026.
Cvjetovi su sitni, žućkastobijeli do zelenkastokremasti, dvospolni i imaju šest trajnih tepala u dva kruga; tri unutarnja veća su od vanjskih. Prašnika je šest, slobodni su, a pelud je monosulkatan. Ginecej čine tri plodna lista koja izgledaju gotovo slobodna, ali su djelomično povezana; svaki ima oko četiri sjemena zametka. Vratovi tučka su kratki, slobodni i povijeni. Plod se razvija u tri mjehura koji se pri dozrijevanju otvaraju, a sjemenke su sitne i bez krilaca. Kromosomski broj iznosi 2n = 24.
Rasprostranjenost i ekologija Vrsta je endem Japana, ograničena na nekoliko međusobno udaljenih područja sjevernoga i sjevernosredišnjega dijela zemlje. Poznata je iz sjevernog Hokkaida te s planina Shibutsu i Tanigawa na Honshuu. Kew je vodi kao rizomatski geofit subalpskoga i subarktičkoga bioma.
Vrlo je izrazito vezana uz serpentinska tla, gdje raste na vlažnim travnjacima, planinskim padinama i sličnim otvorenim staništima. Razmnožava se spolno, ali i snažno vegetativno dugovječnim podancima. Genetička istraživanja pokazala su klonove promjera približno 1–5 m, a pojedini su se na poremećenim otvorenim staništima širili i oko 15 m. Populacije Hokkaida i Honshua međusobno su genetički jasno diferencirane.Clonal Structure and Genetic Differentiation in the Serpentine Plant Japonolirion osense (Petrosaviaceae) Using AFLP Markers, pristupljeno 3. rujna 2026.
Posebno je zanimljiv način prehrane. Budući da je sestrinski rod Petrosavia potpuno mikoheterotrofan, pretpostavljalo se da bi i Japonolirion mogao dio ugljika dobivati od gljiva. Međutim, istraživanje iz 2024. pokazalo je da sjeme može klijati i biljke mogu rasti bez vanjskog izvora organskog ugljika, stabilni izotopi odgovaraju zelenim autotrofnim biljkama, a plastidni genom nema karakteristične gubitke fotosintetskih gena. Autori stoga zaključuju da je J. osense potpuno autotrofna biljka, premda stvara arbuskularnu mikorizu.Japonolirion osense, a close relative of the mycoheterotrophic genus Petrosavia, exhibits complete autotrophic capabilities, pristupljeno 3. rujna 2026.
Oprašivanje Za razliku od vrsta roda Petrosavia, koje se mogu učinkovito samooprašivati, Japonolirion osense za stvaranje sjemena pretežno ovisi o unakrsnom oprašivanju kukcima. U istraživanoj populaciji na Hokkaidu najčešći posjetitelji cvjetova bili su mravi i dvokrilci, premda cvjetove posjećuju i drugi kukci. Nektar nastaje u septalnim nektarijima.
Sistematika i povijest Glavni izvori: Cameron, Chase & Rudall (2003) · APG V (2026)
Nakai je 1930. istodobno opisao rod Japonolirion i vrstu J. osense na temelju biljaka s Honshua. Godinu poslije Makino i Tatewaki opisali su populaciju s Hokkaida kao zasebnu Japonolirion saitoi, a Ohwi ju je poslije spustio na rang varijeteta J. osense var. saitoi. Suvremeni Kew obje kombinacije smatra sinonimima jedne široko shvaćene vrste J. osense.
Sistematski položaj roda dugo je bio nejasan. Zbog izgleda cvijeta i drugih morfoloških svojstava svrštavan je među Liliaceae i Melanthiaceae, a Takhtajan ga je čak izdvojio u posebnu porodicu Japonoliriaceae. Molekularne analize početkom 21. stoljeća dale su, međutim, snažnu potporu sestrinskom odnosu rodova Japonolirion i Petrosavia. Cameron, Chase i Rudall zato su 2003. proširili Petrosaviaceae tako da uključe oba roda. Njihovi molekularni podaci nisu poduprli ranije pretpostavljene bliske veze s Melanthiaceae, Liliales, Alismatales ili Triuridaceae.
Kasnija embriološka istraživanja također su pokazala niz zajedničkih razvojnih obilježja Japonoliriona i Petrosavije. Današnja klasifikacija smješta oba roda u Petrosaviaceae → Petrosaviales, a APG V (2026.) nije promijenio opseg reda ni porodice.Embryology of Japonolirion (Petrosaviaceae, Petrosaviales): a comparison with other monocots, pristupljeno 3. rujna 2026.
Zaštita Najnovija japanska Crvena knjiga vodi Japonolirion osense kao VU – osjetljivu vrstu. Procjena se temelji na vrlo maloj populaciji: broj cvatućih jedinki procijenjen je na manje od 1.000, a terensko istraživanje iz 2018. zabilježilo je nekoliko stotina biljaka u samo tri mrežna polja. Kao glavni problemi navode se vrlo ograničena rasprostranjenost i prirodna sukcesija staništa.Japansko Ministarstvo okoliša – 5. Crvena knjiga, Japonolirion osense, pristupljeno 3. rujna 2026.
Sinonimi Japonolirion saitoi Makino & Tatew.; J. Jap. Bot. 7: 5, 18 (1931); u izvornom opisu prvoga sinonima ime roda bilo je tiskano kao Japonolilion saitoi, ali se danas standardizira kao Japonolirion saitoi. Japonolirion osense var. saitoi (Makino & Tatew.) Ohwi; Bull. Natl. Sci. Mus. Tokyo 33: 68 (1953)
Izvori
Kategorija:Rodovi Petrosaviales Kategorija:Endemska flora Japana Kategorija:Monotipski biljni rodovi