Ljeljo je pripjev u slavenskim obrednim pjesama. U Hrvatskoj je prisutan u Podravini, Slavoniji i Srijemu. Prisutan je u pjesmama ljelja, ophodnika za vrijeme Duhova. Osim u Hrvata, pripjev je prisutan i u pjesmama drugih slavenskih naroda gdje se javlja u sličnim varijacijama (lejo, ljelje, ljelji, ljelju, ljulji).Ljeljo, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 12. siječnja 2024.
Navodno božanstvo Poljska Statuta provincialia iz oko 1420. zabranjuje pljeskanje i pjesme koje se pjevaju tijekom Duhova, a zazivaju bogove čija su imena napisana na latinskom: lado yleli yassa tya. Ta imena su zapravo pripjevi koji su prisutni u pjesmama brojnih slavenskih naroda. Poljski kroničar Jan Długosz (umro 1480.) je u svom djelu Historia Polonica među imenima slavenskih bogova naveo pripjeve. Maciej Miechowski je 1517./1521. koristeći Długoszevo djelo zamislio Lada kao žensko božanstvo i to kao Ledu, majka Kastora i Poluksa iz grčke mitologije. Ostale riječi u tom pripjevu, Ileli (nominativ: Lela) i Poleli (nominativ: Polela) zamislio je kao božanstva koja odgovaraju Kastoru i Poluksu. Długoszeva božanstava nastala na temelju pripjeva smatraju se neautentičnima.Данилевский И. Н. Языческие традиции и христианство в Древней Руси // Древняя Русь глазами современников и потомков (IX—XII вв.); Курс лекций: Учебное пособие для студентов вузов. — М.: Аспект Пресс, 1998. — 399 с. ISBN 5-7567-0219-9. Lado, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 11. siječnja 2024.
Vidi još Lado (pripjev) Ljelje
Izvori
Kategorija:Slavenska kultura Kategorija:Hrvatska kulturna baština Kategorija:Slavenska pseudobožanstva