Velika loža Italije starih slobodnih prihvaćenih zidara (tali. Gran Loggia d'Italia degli Antichi Liberi Accettati Muratori) je liberalna i mješovita velika loža u Italiji. Osnovana je 1910. godine pod nazivom Velika najuzvišenija loža Italije (Serenissima Gran Loggia d'Italia) nakon raskola u Velikom orijentu Italije. Članica je Alijanse masona Europe.
Ovo je najveća mješovita velika loža u Italiji, koja muškarcima i ženama priznaje jednakost i ravnopravnost, premda do danas nikada nije imala veliku majstoricu. Osnovana je od strane skupine članova Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda koji su 1908. godine istupili iz Velikog orijenta Italije. Iako je službeno osnovana 1910., njezin se početak tradicionalno vezuje uz 1908., godinu raskola. Njezino je povijesno sjedište bilo na adresi Piazza del Gesù 47 u Rimu po čemu je i poznata kao "obedijencija s Isusova trga" (Obbedienza di Piazza del Gesù), a danas joj je sjedište u Palači Vitelleschi u Rimu.
Velika loža Italije je 2014. osnovala Veliku nacionalnu ložu Hrvatske od svojih loža koje su do tada radile u Hrvatskoj.
Povijest Počeci Počeci Velike lože Italije povezani su s raskolom unutar Velikog orijenta Italije, do kojega je došlo 24. lipnja 1908. godine. Tada je znatan broj slobodnih zidara koji su pripadali Drevnom i prihvaćenom škotskom obredu, predvođenih tadašnjim suverenim velikim zapovjednikom Saverijem Ferom, napustio Veliki orijent Italije.
Razlozi raskola bili su ponajprije političke naravi. Nakon izbora Ettorea Ferrarija za velikog majstora 1904., Veliki orijent Italije sve je izrazitije zastupao radikalna i antiklerikalna stajališta. Nasuprot tome, slobodni zidari koji su se potom okupili oko sjedišta na rimskom Piazza del Gesù zastupali su pomirljiviji odnos prema Katoličkoj Crkvi te općenito konzervativniji društveni i politički pristup. Neposredni povod za sukob bila je Ferrarijeva inicijativa iznesena tijekom godišnje skupštine Velikog orijenta Italije. Ferrari je predložio osudu onih parlamentarnih zastupnika koji su bili članovi slobodnog zidarstva, a koji su u Zastupničkom domu Kraljevine Italije odbili poduprijeti prijedlog umjerenoga socijalista Leonide Bissolatija, također slobodnog zidara, kojim se tražilo ukidanje vjeronauka u osnovnim školama. Saverio Fera, tada predodređen za položaj suverenoga velikog zapovjednika Škotskog obreda, oštro se protivio prisilnoj politizaciji obedijencije koju je, prema njegovu mišljenju, provodio Ferrari te je na prijedlog osude uložio formalni veto.
Sukob koji je uslijedio pokazao se nepremostivim. Nakon što je 26. lipnja 1908. Achille Ballori, član Vrhovnog vijeća blizak Ferrariju, izabran za suverenoga velikog zapovjednika Škotskog obreda, Fera je proglasio prestanak važenja ustavnih odredaba iz 1906. te raskid odnosa s Velikim orijentom Italije. Dana 13. srpnja iste godine veliki majstor Ettore Ferrari isključio je Feru i sve članove Vrhovnog vijeća koji su ga podupirali.
U početku je Feru u osnivanju Velike najuzvišenije lože Italije 21. veljače 1910. slijedilo samo devet loža Velikog orijenta Italije. Međutim, već tijekom prve godine nova je obedijencija obuhvaćala približno pedeset loža. Njezin se rast nastavio i sljedećih godina, osobito u južnoj Italiji, gdje je Velika loža Italije prema broju članova naposljetku nadmašila Veliki orijent Italije.
Godine 1912. Velika loža Italije stekla je i međunarodno priznanje na svjetskoj konferenciji vrhovnih vijeća Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda. Saverio Fera umro je 1915. godine. Nakon njegove smrti, u okolnostima Prvoga svjetskog rata, obedijencija je nastavila djelovati, ali je prošla kroz prijelazno razdoblje obilježeno smjenama više velikih majstora. Stabilnije vodstvo uspostavljeno je 1919., kada je za velikog majstora izabran Raoul Vittorio Palermi, koji je na toj dužnosti ostao do 1925. godine.
Prvo poslijeratno razdoblje i uspon fašizma Dana 29. prosinca 1915. umro je Saverio Fera, osnivač Velike lože Italije. Na položaju velikog majstora naslijedio ga je Leonardo Ricciardini, dok je Raoul Palermi preuzeo vodeću ulogu u Vrhovnom vijeću. Ricciardinijevo razdoblje na čelu velike lože bilo je obilježeno posljedicama Prvoga svjetskog rata i gospodarskom i društvenom krizom koja je nakon njega uslijedila, ali i povratkom većeg broja loža nove velike lože pod okrilje Velikog orijenta Italije. Godine 1918. Velika loža Italije obuhvaćala je šezdeset loža i približno 5.000 članova. Iste je godine za velikog majstora izabran William Burguess, koji je međutim u ožujku 1919. podnio ostavku, čime je otvoren put izboru Raoula Palermija za čelnika Velike lože Italije. Za vrijeme Palermijeva vodstva obedijencija sa sjedištem na rimskom Piazza del Gesù ponovno je počela snažno rasti te je 1921. brojila približno 14.000 članova.
Posebno su značajne bile veze dijela članstva Velike lože Italije s nastajućim fašističkim pokretom. Četvorica tzv. kvadrumvira fašizma (Italo Balbo, Michele Bianchi, Cesare Maria De Vecchi i Emilio De Bono) koji su imali vodeću ulogu u organiziranju Marša na Rim, bili su povezani s Velikom ložom Italije.
Dana 19. svibnja 1922. Velika loža Italije bila je pozvana u Lausanneu na svjetsku konferenciju vrhovnih vijeća Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, dok Veliki orijent Italije nije dobio odgovarajući status. Novo međunarodno priznanje predstavljalo je velik uspjeh za Palermija. Ohrabren položajem koji je njegova velika loža stekla u Lausannei, Palermi je još otvorenije iskazivao naklonost prema fašističkom pokretu. Nakon Marša na Rim pozdravio je njegov uspjeh te je novoosnovanoj vladi Benita Mussolinija uputio službeni brzojav sa željama za uspjeh. Potpora Velike lože Italije Mussolinijevu preuzimanju vlasti, prema pojedinim povjesničarima, nije se ograničavala na formalne izraze naklonosti.
Američki povjesničar Peter Tompkins u knjizi Dalle carte segrete del Duce iz 2001. navodi da su sva četvorica kvadrumvira Marša na Rim pripadala Velikoj loži Italije. Prema njegovim istraživanjima, istoj su velikoj loži pripadali i drugi istaknuti pripadnici fašističkog režima. Tompkins također tvrdi da se Mussolini, približno 72 sata prije Marša na Rim, na rimskoj postaji Termini sastao s Raoulom Palermijem. Prema toj interpretaciji, Palermi je budućem predsjedniku vlade ponudio punu potporu te se obvezao pokušati utjecati i na kralja Viktora Emanuela III., kojega Tompkins opisuje kao tajnog člana lože povezane s Velikom ložpm Italije. Riječ je, međutim, o tvrdnjama i interpretacijama koje pripadaju Tompkinsovu historiografskom prikazu i koje nisu neupitno prihvaćene u historiografiji. Tompkins prihvaća i tezu prema kojoj ubojstvo socijalističkog zastupnika Giacoma Matteottija nije bilo povezano samo s njegovim odlučnim javnim osudama izbornih nepravilnosti i nasilja što su ih fašisti počinili tijekom parlamentarnih izbora 1924., nego i s dokumentima koje je navodno posjedovao o podmićivanju talijanskih političara od strane američke naftne kompanije Sinclair Oil Company. Prema toj tezi, mito su navodno primili ministri Gabriello Carnazza i Orso Maria Corbino, obojica povezani s Velikom ložpm Italije, kao i sam Benito Mussolini.
Unatoč Palermijevoj potpori fašizmu, brojni su hramovi Velike lože Italije postali metama napada fašističkih skvadrista. Nakon što je režim zaoštrio odnos prema slobodnom zidarstvu i donio zakonodavstvo kojim su zabranjeni slobodnozidarski oblici udruživanja, Velika loža Italije je 23. studenoga 1925. najprije obustavila rad, odnosno bila "uspavana", a godinu dana poslije i formalno raspuštena. Palermi je nakon toga pokušao stvoriti organizaciju koja bi predstavljala svojevrsnu zamjenu za Veliku ložu Italije. U tu je svrhu osnovao Nacionalni red kulture i dobročinstva Svetog Ivana Škotskog (Ordine nazionale di cultura e beneficenza San Giovanni di Scozia), ali ta organizacija nije uspjela dugoročno opstati i prestala je djelovati nakon nekoliko godina.
O Palermijevu djelovanju izrazito je kritički pisao Valentino di Fabio, veliki majstor Talijanske federacije "Le Droit Humain". U izvješću iz 1946. optužio ga je da je podupirao fašizam kako bi uklonio suparničke slobodnozidarske organizacije i osigurao prevlast vlastitoj organizaciji. Prema Di Fabiju, Palermi je pritom narušio slobodnozidarske običaje, provodio masovne prijeme, dodjeljivao stupnjeve i otvoreno iskazivao lojalnost fašističkom režimu, čime je izazvao pobune unutar vlastite organizacije. Di Fabio je zaključio da je Palermi slobodno zidarstvo sveo na svojevrsni produžetak političke stranke, a poslije ga je povezao i s fašističkom političkom policijom OVRA-om.
U vezi s događajima od 25. srpnja 1943., kada je Mussolini izgubio potporu većine članova Velikog fašističkog vijeća i potom bio uhićen, Tompkins ponovno naglašava moguću važnost slobodnozidarskih veza. Prema njegovoj interpretaciji, među devetnaestoricom članova Vijeća koji su glasovali protiv Mussolinija njih dvanaestorica još su bila povezana zajedničkom inicijacijom u Velikoj loži Italije. Tompkins u tom kontekstu upozorava i na činjenicu da je kralj Viktor Emanuel III. nakon Mussolinijeva pada povjerio sastavljanje nove vlade Pietru Badogliu, za kojega također navodi da je bio neprijavljeni slobodni zidar, dok samoga kralja smatra tajnim pripadnikom Velike lože Italije.
Drugo poslijeratno razdoblje i težak proces obnove Velika loža Italije ponovno je započelo djelovati nakon dugog razdoblja prisilne neaktivnosti tijekom fašističke vlasti 4. prosinca 1943., kada je u domu Salvatorea Farine obnovljeno Vrhovno vijeće Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda za Italiju. Na njegovo je čelo izabran odvjetnik Carlo De Cantellis, dok je Farina imenovan njegovim namjesnikom. Nakon oslobođenja Rima od strane Saveznika, 4. lipnja 1944., članovi Vrhovnog vijeća podnijeli su ostavke na poticaj bivšega velikog majstora Raoula Palermija. Sukobi oko vodstva i ustroja Vrhovnog vijeća ubrzo su se zaoštrili. De Cantellis je ušao u otvoreni spor s Palermijem i osnovao vlastitu slobodnozidarsku skupinu. Tijekom sljedećih mjeseci Veliku ložu Italije pogodio je niz raskola, ponovnih ujedinjenja, međusobnih polemika i optužbi, što je dodatno oslabilo njezino ionako malobrojno članstvo.
Palermi je odlučno odbacivao optužbe koje su mu upućivane zbog njegova djelovanja u razdoblju fašizma te se predstavljao kao "mučenik domovine", "antifašist" i "partizan". Nakon što se 1946., u dobi većoj od osamdeset godina, povukao iz aktivnog vodstva, za čelnika velike lože izabran je Pietro Di Giunta. Zbog ozbiljnih zdravstvenih problema Di Giunta je ubrzo prepustio upravljanje Velikom ložom najprije Prodamu, a zatim Giuliju Cesareu Terzaniju. Terzanijevo razdoblje na čelu obedijencije trajalo je do 1949., kada je Domenico Franzoni izabran za suverenoga velikog zapovjednika, dok je Ernesto Villa imenovan velikim majstorom. U godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Velika loža Italije bila je prisiljena gotovo samostalno provoditi vlastitu institucionalnu i organizacijsku obnovu, suočavajući se pritom s ozbiljnim financijskim, kadrovskim i ustrojstvenim poteškoćama. Otvorena naklonost fašizmu koju je u prethodnom razdoblju iskazivao Raoul Palermi znatno je otežala njezin položaj u međunarodnom slobodnom zidarstvu. Osobito je onemogućila uspostavu čvršćih odnosa s američkim slobodnim zidarstvom, koje je nakon rata svoju potporu u Italiji uglavnom usmjerilo prema Velikom orijentu Italije.