Husein-beg Gradaščević (Gradačac, 31. kolovoza 1802. – Istanbul, 17. kolovoza 1834.) je bio bosanski paša, gradačački kapetan i vakif iz bošnjačke begovske obitelji Gradaščević, te jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine. Godine 1831. se našao na čelu Velikog bosanskog ustanka kojim su bosanski feudalci pobunili protiv reformi koje je provodio sultan Mahmud II. u Osmanskom Carstvu. Poznat je i kao Zmaj od Bosne, što je nadimak kojeg je dobio od naroda, a sam se potpisivao kao Zmaj od Bosne. Jedna od najistaknutijih povijesnih osoba u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vladavine, koji je opjevan u mnogim bošnjačkim narodnim pjesmama i sevdalinkama.Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade (I.-II. dio), prijetisak 1. izd., Fortuna d.o.o., Zagreb, 2009., , II. dio, str. 44.

Bošnjaci ga smatraju jednim od svojih najvećih nacionalnih heroja.Aličić, Ahmed S. (1996). Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut.Imamović, Mustafa. (1997). Historija Bošnjaka. Borba za autonomiju Bosne – Husein-kapetan Gradaščević. Sarajevo: BZK Preporod.Kamberović, Husnija (2002). Husein-kapetan Gradaščević (1802–1834): Biografija : uz dvjestotu godišnjicu rođenja. Gradačac: BZK Preporod.„Historija bosanskih naroda” . camo.ch. Pristupljeno 27. 2. 2016. »U čuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će." Husein kapetan Gradašćević mu je odgovorio sljedećim riječima: "Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!"«

Mladost

lijevo|mini|Rodna kuća Husein-kapetana Gradaščevića u Gradačcu lijevo|mini|Bijela kula Husein-kapetana Gradaščevića u Gradačcu lijevo|mini|Gradščevića kula u Bijeloj pokraj Brčkog

Husein Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnom dijelu Osmanskoga carstva. Huseinov otac Osman je preminuo 1812. godine, kada je Husein imao nepunih 10 godina. U roditeljskom domu od majke Gruzijke i privatnih učitelja Husein je stekao vjersku naobrazbu, a arapsku je kaligrafiju učio od Mulle Mestvice Divoševića iz Sarajeva. Na mjestu kapetana Osman-bega zamijenio je sin Murat-beg Gradaščević, ali kad je Ali Dželaludin-paša otrovao Murat-bega 1821. godine, Husein-beg se našao na čelu Gradačačke kapetanije. Tijekom svog kapetanstva je razvio reputaciju mudrog vladanja, te je postao jedna od najpopularnijih osoba kod Bošnjaka. Oženio se prije dvadesete godine za Hanifu, kćerku Mahmud-kapetana iz Dervente. Vodio je život skromnog vjernika, iako je bio neizmjerno bogat. Nikakvih harema nije imao. Nije upražnjavao konkubinat. Nije bio ni razuzdan ni nadmen. Na temelju njegovog skromnog života moglo bi se pretpostaviti da je bio derviš. Na to bi mogao upućivati i podatak da je Husein-kapetan i prije 1831. godine dolazio kod šejha Abdurahamna Sirrije u njegovu tekiju na Oglavku kod Fojnice. Dizao je svoj glas protiv nepravde i nasilja, ma s koje strane dolazili - bilo od muslimana, bilo od kršćanina. Godine 1822. Gradaščeviću se rodio sin Muhamed-beg, a 1833. godine kćerka Šefika. Ni Muhamed-beg ni Šefika nisu imali djece.

Jedanaest godina Husein Gradaščević je bio kapetan (1821.—1832.). Njegova je kapetanija bila najbolje upravljana u cijeloj Bosni, a on najbogatiji i najmlađi kapetan Bosanskog pašaluka. Godine 1823. za vrijeme prvih godina upravljanja Gradačačkom kapetanijom dopustio je, bez sultanovog odobrenja, da se u njoj izgradi prva katolička škola u Bosni i Hercegovini, crkva i župni dvor u Tolisi kod Orašja. Potom je dao da se izgrade katoličke crkve u Dubravama i Garevcu, te pravoslavna crkva u Obudovcu. Za njega je karakteristično da je gotovo svu graditeljsku aktivnost usmjerio na Gradačac, za razliku od svojih prethodnika, brata i oca, koji su iza sebe ostavili značajna graditeljska ostvarenja i u drugim krajevima (Modriči, Gračanici). Ne postoje pouzdani povijesni izvori koji bi mogli potvrditi predaju o vlastitoj ciglani kod Orašja,ali je sigurno da je Husein-kapetan Gradaščević za svoju građevinsku djelatnost uvozio ciglu iz Slavonije. U Gradačcu je podigao džamiju i blizu nje sahat-kulu, postoji pretpostavka da je gradio i Bijelu kulu na utvrdi. Sahat-kula je sagrađena 1824., a džamija 1826. i zove se po njemu Husejnija.

Husein-kapetan je u selu Čardak jedan dio svoga posjeda bio pretvorio u vještački otok ogradivši ga dubokim kanalima, koji su mjestimice bili široki i do 100 m, u koje se upuštala voda, a na vrhu jednoga brežuljka napravio je veliki dvorac koji se zvao Čardak. Po ovome dvorcu čitavo selo se jednostavno nazvalo Čardak. To mu je bilo najomiljenije boravište.

Ovaj dvorac je bio ogromna građevina, ovalnoga oblika, "prozor do prozora", veličine 17x8 m. Dvorcu se prilazilo stazom napravljenom od cigle. U blizini dvorca su se nalazila dva bunara, ribnjak, pčelinjak i lovište. Unutar dvorca peći su bile od porcelana u zelenoj, crvenoj i bijeloj boji, a u blizini dvorca Husein‐kapetan je izgradio džamiju. Od svega ovoga, danas se vide samo temelji dvorca, koji je po Husein-kapetanovoj zapovijedi zapaljen 1832, kad se spremio na bijeg u Austriju.

Veliki bosanski ustanak

mini|Zastava Bosne pod Husein-kapetanom Gradaščevićem (1831. – 1832.) je s manjim izmjenama danas zastava Islamske zajednice mini|Bosna pod Husein-kapetanom Gradaščevićem (1831. – 1832.) mini|Oružje Huseina-kapetana Gradaščevića Nakon dužih priprema u Tuzli je u siječnju i veljači 1831. godine održano savjetovanje bosanskih i hercegovačkih ajana i kapetana. Donesene su odluke: da se od Porte zatraži opoziv svih privilegija Kneževini Srbiji, da se spriječi progon bošnjačkog stanovništva - koje je odmah nakon priznavanja Kneževine Srbije započelo, da se obustavi regrutovanje nove vojske, da se Bosni omogući autonomija na čelu s domaćim čovjekom, a da Bosna Porti daje godišnji porez u iznosu od 4.000 kesa. Za vođu Velikog bosanskog ustanka izabran je Husein-kapetan Gradaščević. Tada je imao 29 godina.

Gradaščević je zatražio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko rijeke Drine, da se zaštite Bošnjaci u Srbiji, da se zaštiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom pašaluku bira iz redova domaćih ljudi. Kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku, zatražio je da Bosna postane nasljedna kneževina kao što je Srbija postala pod Milošem Obrenovićem. Sultan Mahmud II. ovaj zahtjev nije prihvatio.

Zbog toga je Gradaščević brzo otjerao pašu i ostale koji su bili protiv autonomije, te tako postao apsolutni vladar Bosanskog pašaluka. Uz Gradaščevića u Velikom bosanskom ustanku su stali i muslimani i kršćani, naročito kršćani Bosanske Posavine. Kršćani su sačinjavali i do trećinu njegovih ukupnih snaga tokom ustanka. Dana 18. srpnja iste godine Gradaščević savladava vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje prekinuti pohod i vraća se u Bosnu, gdje su ga njegovi vojnici 12. rujna proglasili novim valijom s rangom vezira i činom paše. Ispred Careve džamije u Sarajevu, prisutni su položili zakletvu na Kuranu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da usprkos potencijalnoj propasti i smrti neće biti odustajanja. Međutim, 1832. godine Veliki bosanski ustanak je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja, ključna bitka se dogodila 17. i 18. svibnja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje pod vodstvom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića stiže i pridružuje se Osmanskoj vojsci. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. lipnja i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i obitelj doživjeli ako ostane u Gradačcu, Husein Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austiriji.

Progonstvo i smrt mini|Markica BH Pošte iz 1995. s likom Husein-kapetana Gradaščevića mini|Pisana ostavština Husein-kapetana Gradaščevića Gradaščevićev odlazak iz Bosne je trajao nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakšaju svoje restrikcije, Husein Gradaščević je došao do granice na Savi s velikim brojem svojih pratilaca 16. lipnja. Prešao je rijeku i ušao u habsburšku zemlju sa 100 pratilaca, slugama i obitelji, među kojima je bilo 13 Srba. Iako je očekivao da će biti tretiran kao bosanski vezir, bio je pritvoren u Slavonskom Brodu gotovo mjesec, dok su mu oružje i drugo vlasništvo bili oduzeti. S ogorčenjem je pisao o ponašanju austrijskih vlasti: Dasam znao daću ovaki reziluk terpeti i muke od svakoga podnositi, dašto nebi nikoga prelazio volio bi na onoj strani poginuti no ovamo na ovu stranu prohoditi.

Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom osmanske vlade da Gradaščevića što je moguće više udalje od granice. Dana 4. srpnja Gradaščević je prebačen u Osijek gdje je živio gotov pa u kućnom pritvoru. Njegova komunikacija s ostatkom obitelji i zajednicom je bila veoma ograničena, zbog čega se nekoliko puta žalio vlastima. Situacija se ipak vremenom poboljšala, pa je prije nego što je napustio Osijek izjavio lokalnim vlastima da mu je tu prijao boravak. Iako je osjećao duboku žal za domom i nakon što je tek djelomično imao kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaščević je ipak održavao svoj ponos i aroganciju. Govorilo se da je živio luksuzno, što je uključivalo i viteška takmičenja sa svojim društvom. Na kraju je pismom zahvaljivao na gostoprimstvu u Osijeku: Čim sam prešao na ovo područje i došao pod zaštitu austrijskog cara, bilo mi je određeno boravište u Osijeku; tu sam živio mirno i bio sam zadovoljan... Bilo mi je ovdje vrlo dobro i ja sam sa svakim mogao razgovarati na mom maternjem jeziku, a naročito sam održavao dobre odnose sa brigadnim generalom u Osijeku.

Krajem 1832. godine pristao je da se vrati na Osmansku teritoriju, ali mu je uvjetovano da ne smije kročiti u Bosnu. Otputovao je u Beograd. Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca, u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo. Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u prosincu, ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine. U Istanbulu je živio relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanskoj armiji. Ponudu je Gradaščević prezirno odbio.

Umro je u Istanbulu, 17. kolovoza 1834. godine. Smatra se da su ga otrovale carske vlasti. Pokopan je u Istanbulu, na mezarju Eyüp sultana. Na istom mezarju je pokopan i Mehmed-paša Sokolović, ali lokacija Gradaščevićevog mezara na tom mezarju nije poznata. Među Bošnjacima je bila poznata izreka da godinama nakon njegove smrti nitko u bošnjačkom narodu ne bi mogao čuti njegovo ime, a da ne bi pustio suzu.

Imovina