250px|mini|Barbara Gittings 2006. godine Barbara Gittings (31. srpnja 1932. - 18. veljače 2007.) bila je istaknuti američki aktivist za LGBT ravnopravnost. Organizirala je njujoršku podružnicu Kćeri Bilitis (DOB) od 1958. do 1963., uređivala nacionalni DOB magazin Ljestve od 1963. do 1966. i blisko surađivala s Frankom Kamenyem 1960-ih na prvim redovima piketa koji su skrenuli pozornost na zabrana zapošljavanja homoseksualaca od strane najvećeg poslodavca u SAD-u u to vrijeme: vlade Sjedinjenih Država. Njezina rana iskustva s pokušajima da nauče više o lezbijstvu potaknula su njezin životni rad s knjižnicama. Sedamdesetih je Gittings bila je najviše uključena u Američko udruženje knjižnica, posebno u njegove gay klubove, prve takve u profesionalnoj organizaciji, kako bi promovirao pozitivnu literaturu o homoseksualnosti u knjižnicama. Bila je dio pokreta da Američko psihijatrijsko udruženje 1972. godine odbaci stajalište o homoseksualnosti kao duševnoj bolesti. Njezina životna misija bila je otrgnuti "pokrov nevidljivosti" povezan s homoseksualnošću, koji je do tada bio povezan s kriminalom i mentalnim bolestima.
Nagrađena je doživotnim članstvom u Američkom knjižničarskom udruženju, a ALA je godišnju nagradu za najbolji gay ili lezbijski roman proglasio Barbara Gittings Award. Gej i lezbijski savez protiv klevete (GLAAD) također joj je dodijelio aktivističku nagradu. Na njezinu parastosu Matt Foreman, izvršni direktor Nacionalne radne skupine za homoseksualce i lezbijke, rekao je: "Što dugujemo Barbari? Sve."
Rani život i obrazovanje Barbara Gittings rođena je od majke Elizabeth (rođene Brooks) Gittings i oca Johna Steretta Gittings u Beču, gdje je njezin otac bio američki diplomat. Barbara i njena braća i sestre pohađali su katoličke škole u Montréalu. Bila je toliko uronjena u katoličanstvo u jednom trenutku djetinjstva da je razmišljala postati redovnicom.Tobin, p. 206 Njezina se obitelj izbijanjem Drugog svjetskog rata vratila u Sjedinjene Države i nastanila se u Wilmingtonu, Delaware. Iako svjesna toga da su je privlačile druge djevojke, Gittings je rekla da je riječ "homoseksualac" prvi put čula kad joj je u srednjoj školi odbijeno članstvo u Nacionalnom počasnom društvu. Iako je bila izvrsna učenica, učitelj koji je imao rezerve prema njezinom karakteru odveo ju je u stranu i rekao joj da se odbijanje temelji na onome što je učitelj vjerovao da su "homoseksualne sklonosti".Gallo, p. 12.
Dok je studirala dramu na Sveučilištu Northwestern, Gittings je razvila blisko, ali neseksualno prijateljstvo s drugom studenticom, što je potaknulo glasine da su njih dvije lezbijke. To je Gittings navelo na ispitivanje vlastite seksualne orijentacije. U pokušajima da to razumije, sumnje joj je potvrdio psihijatar koji joj je ponudio da je izliječi. Budući da nije imala dovoljno novca za redovite posjete, nije mogla dobiti novac od oca koji je zaključio da psihijatar nije mogao riješiti probleme koje svećenik nije mogao. Bliska prijateljica predložila je da se rjeđe viđaju kako ne bi dodatno potaknuli glasine o njima.Tobin, p. 207.
Jer nije imala s kim razgovarati o problemima koji je opterećuju, odlučila je pročitati što više o toj temi. Pronašla je vrlo malo, a velik dio onoga što je pronašla opisivao je homoseksualce kao "devijante", "perverznjake" i "nenormalne" u medicinskim knjigama i tekstovima o nenormalnoj psihologiji ili neobičnim generalizacijama koje su navodile da homoseksualci nisu mogli zviždati ili da im je omiljena boja zelena.Marcus, p. 17. Otkrila je da su svi izvori informacija o homoseksualcima fokusirani na muškarce. Prisjetila se u intervjuu 2001. godine, "Mislila sam, ovdje se ne radi o meni. Ovdje nema ničega o ljubavi ili sreći. Mora postojati nešto bolje ".Lotozo, Eils (May 2, 2001). "For early gay-rights activists, a chance to recall hard work." The Philadelphia Inquirer; p. A01 Njezino istraživanje oduzelo joj je toliko vremena na Northwesternu da je na kraju propala u školi. Gittings je za to vrijeme pronašao svrhu rekavši: "Moja misija nije bila steći opće obrazovanje, nego spoznati sebe i kakav će mi biti život. Tako sam prestala ići na nastavu i počela ići u knjižnicu. U to doba nije bilo organizacija kojima bi se mogli obratiti, samo su knjižnice bile sigurne, iako su sadržani podaci bili sumorni."Greenblatt, R. "Barbara Gittings." Gay & Lesbian Biography. St. James Press, 1997
Nakon fakulteta U dobi od 17 godina vratila se sa sveučilišta "osramoćena"Tobin, p. 208. nakon što je propala u školi, a nije mogla obitelji reći zašto. Ali, bila je prisiljena nastaviti tragati za informacijama. Neke je pronašla u tada dostupnim romanima: Nightwood, Zdenac usamljenosti i Izvanredne žene. Ubrzo nakon toga, njezin je otac otkrio Zdenac usamljenosti na hrpi drugih stvari u njezinoj spavaćoj sobi. Bio je toliko zgrožen onim što je otkrio da joj je naložio da spali knjigu, ali to je učinio u pismu jer nije uspio s njom razgovarati o tome licem u lice. I dalje željna saznati više o homoseksualnosti, Gittings je pohađala noćni tečaj iz abnormalne psihologije, gdje je upoznala ženu, s kojom je imala prvu vezu. U dobi od 18 godina napustila je dom kako bi bila sama i preselila se u Philadelphiju.
Gittings je vikendom počela stopirati do New Yorka, odjevena u muškarca, kako bi posjećivala gay barove jer nije znala za nikoga u Philadelphiji i nije znala ni za jedno drugo mjesto gdje bi se mogla "priključiti gay zajednici".Tobin, p. 209. U 1975 intervjuu, sjetila "nosila sam drag jer sam mislila da je to način da se pokaže da sam gay. Sada se promijenio, ali početkom 50-ih u osnovi su bile dvije vrste žena u gay barovima: takozvane butch s kratkom kosom i u običnoj muškoj odjeći i takozvane femme u haljinama i štiklama i našminkane. Znala sam da štikle i šminka nisu moj osobni stil, pa sam pomislila... Moram biti ova druga vrsta!"Tobin, pp. 209–210. Međutim, Gittings je pronašla vrlo malo zajedničkog sa ženama koje je upoznala u barovima, a nakon što je svjedočila kako su homoseksualnog muškog poznanika pretukli nakon izlaska iz bara, počela je usmjeravati svoje snage na sakupljanje knjiga.
Aktivizam 1950-ih i 1960-ih
Kćeri Bilitis Godine 1956., Gittings je putovala u Kaliforniju po savjetu Donalda Webstera Coryja kako bi posjetio ured nove ONE, Inc., rane homofilske organizacije koja se posvetila pružanju podrške homoseksualcima u SAD-u. Dok je bila u Kaliforniji, upoznala je Phyllis Lyon i Del Martin, koje su u San Franciscu bili suosnivači Kćeri Bilitis (DOB). "Bila je slatka, mlada žene kovrčave kose koja je nosila sandale. Sjećam se da je imala ovu torbu, ruksak - Nikad nisam vidio nešto slično. Ili nju", sjetio se Lyon.Gallo, Marcia. "To Barbara Gittings, 1932-2007: Thank You." The Gay & Lesbian Review Worldwide. Boston: May/June 2007. 14 (3) p. 7. Na svom prvom sastanku Kćeri Bilitisa u nečijoj dnevnoj sobi, Gittings je smislila ovo nejasno ime za organizaciju, za koje je mislila da je nepraktično, teško za izgovoriti i napisati, a pozivala se na izmišljeni biseksualni lik, čak ni homoseksualan. "Čak sam i tada bio prilično asertivna... Što su radili s takvim imenom? Nije bilo lijepo od mene, ali činilo se da su to prilično dobro prihvatili."Katz, p. 424.
Godine 1958. Martin i Lyon zatražili su od Gittings da pokrene podružnicu u New Yorku, što je i učinila kad je manje od desetak žena odgovorilo na njezinu obavijest u biltenu Mattachine Society tražeći "sve žene u području New Yorka koje su zainteresirane za formiranje podružnice DOB-a "20. rujna 1958.Hogan, Steve and Hudson, L. (1998) "Barbara Gittings." Completely Queer: The Gay and Lesbian Encyclopedia. Henry Holt and Company; Gittings je bila prva predsjednica podružnice tri godine, od 1958. do 1961. godine, kada je upoznala Kay Tobin.
Godine 1982., Gittings se prisjetila, "Pridružila sam se pokretu 1958. godine, kada je tema homoseksualnosti još uvijek bila obavijena potpunom tišinom. Nije bilo radio emisija ili TV dokumentarnih filmova. U svim Sjedinjenim Državama bilo je možda pola tuceta skupina, ukupno dvjesto ljudi."Nelson, Bob. "Reconstructing Lesbian and Gay History", Gay Community News. Boston: June 5, 1982. 9 (45) p. 7. Kćeri Bilitis poslužile su kao društvena alternativa barovima za lezbijke, ali su se jako potrudile poreći da su se "dogovarale o 'nemoralnim kontaktima'".Katz, pp. 428–29. Dok je bila predsjednik DOB-a u New Yorku, po sastanku je bilo između 10 i 40 prisutnih članova. Sastajali su se dva puta mjesečno i često su pozivali liječnike, psihijatre, ministre i odvjetnike da im se obrate na sastancima, čak i ako je poruka očito omalovažavala lezbijke. Gittings se prisjetila: "U početku smo bili tako zahvalni samo što imamo ljude - itko - tko obraća pažnju na nas, slušali smo i prihvaćali sve što su rekli, bez obzira koliko loše bilo... bilo je važno sve što je pomoglo da se tišina prekine, bez obzira koliko nam to smiješno ili glupo izgledalo danas."Katz, pp. 426–27.
Gittings je priznala da su rani sastanci i spisi u Kćerima Bilitis pozivali svoje članove da ne uznemiravaju prevladavajuće heteroseksualno društvo; da će integracija i prihvaćanje biti postignuto kad heteroseksualci vide da se homoseksualci i lezbijke ne razlikuju dramatično od njih samih. U to je vrijeme radila kao službenica, provevši deset godina kao operater mimeografa u arhitektonskoj tvrtci. Njujorška podružnica DOB-a raspodijelila je bilten za oko 150 ljudi, a Gittings je radila na njemu, dok se od nje tražilo da prekovremeno radi na poslu. Godine 1959., nakon što je koristila omotnice tvrtke za slanje biltena i naljepnicom prekrivala ime tvrtke, netko je napisao tvrtki kako bi ih obavijestio da se distribuira bilten o lezbijstvu. Gittings je bila sigurna da će biti otpuštena, ali njezina šefica joj je između redaka izjavila da je upoznata s temom, jer je služila u oružanim snagama. Nije dobila otkaz, ali je upozorena da bude opreznija.Katz, pp. 429–30.
Ljestve Od 1963. do 1966. uređivala je časopis organizacije Ljestve, (The Ladder) prateći Lyona i Martina kao urednika. Iako su Kćeri Bilitis zauzele politički stav u utrci za gradonačelnika San Francisca 1959. godine,Lyon, Phyllis. "S.F. Election Aftermath" The Ladder; 1959 4 (3) p. 23. Martin i Lyon nastojali su da Ljestve ostanu apolitične.The Purloined Ladder: Its Place in Lesbian History. Soares, Manuela. (1998) Co-published simultaneously in Journal of Homosexuality (The Haworth Press, Inc.) 34 (3/4) pp. 27–49. Gittings je bila impresionirana kako se njezin rad kao urednice odrazio na časopis i mišljenja čitatelja. "Otkrila sam moć tiska, moć da unesete ono što želite kako biste utjecali na čitatelje", rekla je.Bullough, p. 244.
Na konvenciji novoformiranih homofilskih organizacija Istočne obale 1963., publika je čula kako im je govornik dr. Albert Ellis rekao da je "ekskluzivni homoseksualac" psihopat. Članci i eseji u Ljestve ponekad su nosili ta gledišta, jer je bilo teško navesti psihijatre i liječnike da se u bilo kojem obliku bave homoseksualnošću. Gittings je rekla: "Ljudi poput Ellisa govorili su o homoseksualnosti kao o bolesti. I razgovarali su o lijeku .. . Sjedili bismo tamo, slušali i pristojno pljeskali, a nakon toga odlazili na druženje."Marcus, p. 88. Međutim, nakon što je dr. Ellis govorio, to je učinio i gay aktivist Frank Kameny, ostavljajući dojam na Gittings svojim stavom da je beskorisno pokušavati pronaći lijekove i uzroke za homoseksualnost, jer nema valjanih dokaza da se radi o bolesti. Rekao je Gittings, "Moje se razmišljanje nije promijenilo sve dok se nije pojavio Frank Kameny i rekao je otvoreno i čvrsto i nedvosmisleno da homoseksualnost nije vrsta bolesti ili bolesti ili poremećaja ili kvara, nego je u potpunosti jednaka heteroseksualnosti .... Odjednom sam otkrila da na stvari koje su se dogodile gledam u sasvim drugačijem svjetlu i zauzela sam stav koji se sve više razlikovao od stavova DOB-a."