Međimurje pod ugarskom vlašću razdoblje je kada se taj najsjeverniji hrvatski kraj između Mure i Drave formalno nalazio pod upravom ugarske županije Zala. Bila je to višestoljetna težnja ugarskih vlastodržaca koja se ostvarila 1720. godine, kada je Međimurje u posjed dobio habsburški grof češkog podrijetla Mihael Ivan III. Althann. Sve do tada, premda u posjedu i hrvatskih i ugarskih i austrijskih velikaša (Dimitrije Čak, Gisingovci, Lackovići, Ernušti, Zrinski i dr.), Međimurje se u političkom i upravnom smislu nalazilo u sastavu Varaždinske županije koja je formalno pripadala Kraljevini Slavoniji, jednoj od hrvatskih zemalja u sklopu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i, poslije, Habsburške Monarhije. Štoviše, čak i poslije 1720. ovo područje na sjeveru Hrvatske, napučeno skoro isključivo hrvatskim življem, u crkvenom je pogledu cijelo vrijeme pripadalo zagrebačkoj biskupiji (kasnije nadbiskupiji).
Od 1720. godine pa sve do 1918., osim u dva kraća razdoblja, Međimurje je administrativno pripadalo županiji Zala, koja se nalazila na jugozapadu Kraljevine Ugarske i čije je sjedište bilo u gradu Jegerseku (Zalaegerszegu). Izuzeto od ugarske uprave ono je bilo samo dvaput, i to u godinama 1785. – 1789. i 1849. – 1861., kada se je kraće vrijeme ponovno nalazilo u Banskoj Hrvatskoj. Za vrijeme ugarske vladavine, a osobito poslije 1861., žitelji Međimurja bili su pod stalnim pritiskom odnarođivanja, nametanja tuđeg, stranog, njima nerazumljiva jezika, te izloženosti raznim vrstama fizičkog i psihičkog nasilja, pogotovo ako bi se otvoreno suprotstavili nametnutoj vlasti. Provodila se intenzivna mađarizacija, posebice nad djecom kroz obrazovanje u novoosnovanim državnim školama, koje su sve više zamjenjivale dotadašnje vjerske škole u kojima se podučavalo na hrvatskom jeziku. U Čakovcu je osnovana Učiteljska škola, odnosno preparandija za obrazovanje onih koji su provodili mađarizaciju. Potonja se manifestirala i kroz novinstvo i nakladništvo, te na druge načine. Vrhunac mađarizacije i nasilja nad hrvatskim jezikom dogodio se 1898. godine, kada su vlasti uvele denominaciju svih hrvatskih topografskih naziva u Međimurju, pa su izvorna stara hrvatska imena naselja bila karikirano preimenovana na mađarski jezik.
Pod hrvatsku vlast Međimurje je de facto vraćeno na Badnjak, 24. prosinca 1918. odlučnom akcijom vojnih postrojbi Narodnog vijeća Države SHS, sastavljenih od dragovoljaca i bivših pripadnika austro-ugarske vojske, odnosno hrvatskih domobrana. Tom vojnom operacijom ugarski su vlastodršci protjerani preko rijeke Mure u novostvorenu državu Mađarsku, koja je poslije 1. svjetskog rata jako skučena u znatno umanjene granice nego prije toga. Dana 9. siječnja 1919. sazvana je Velika narodna skupština u Čakovcu na kojoj je donijeta Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od ugarske države i time je ono voljom naroda opet pripojeno Hrvatskoj, što je nešto kasnije potvrđeno na međunarodnoj Pariškoj mirovnoj konferenciji, odnosno Trianonskim ugovorom.
Povijesna pozadina
Još dok je krajem 11. stoljeća postojalo nezavisno starohrvatsko kraljevstvo, ugarska je država u Slavoniji, njegovom sjevernom, kontinentalnom dijelu, preuzela vlast, koja je za cijeli teritorij potvrđena biogradskom krunidbom Kolomana za hrvatskoga kralja 1102. godine. Međimurje je pritom u tadašnjoj personalnoj uniji dviju država bilo i ostalo dio Slavonije, bez obzira na to što su taj kraj kraljevi, odnosno hercezi, davali u posjed i hrvatskim i ugarskim plemićima. Slavonija se od prve polovice 13. stoljeća spominje kao “Kraljevina Slavonija“, naziv za kojeg se smatra da je prvi upotrijebio herceg Koloman (vladao 1226. – 1241.), koji je upravljao njome, nazvavši ju regnum nostrum, videlicet Sclavonia (u prijevodu „naše kraljevstvo, to jest, Slavonija“).
Prvi dokumenti o Međimurju iz 13. stoljeća Prvi sačuvani dokumenti u kojima se spominje Međimurje potječu iz 13. stoljeća. Tako se u povelji kralja Emerika Arpadovića iz 1203. godine stanovnici Mihovljana, koji leži „između Mure i Drave“, oslobađaju svih dugovanja i kralju i banu i izuzimaju od plaćanja poreza. Ovdje je bitna riječ „ban“, koja upućuje na to da je Međimurje pod upravom hrvatskog bana. U ugarskoj strukturi vlasti, naime, nisu postojali banovi pa to znači da kraj između Mure i Drave nije bio sastavni dio Ugarske, nego Hrvatske (odnosno ondašnje Slavonije).
U 13. stoljeću u Međimurju se preklapala crkvena vlast zagrebačke i vesprimske biskupije i nije do kraja razjašnjena granica jurisdikcije tih dviju biskupija, dok je u kasnijim stoljećima to područje potpadalo pod zagrebačku biskupiju (kasnije nadbiskupiju). U jednoj povelji o sudskoj presudi iz 1226. godine u vezi spora oko posjeda u Otoku (kod Preloga) i Bistrici (kod Kotoribe i Donje Dubrave) spominje se da je posredovao zagrebački biskup Stjepan (1225–1247.), što govori o nadležnosti potonjeg u to vrijeme na tom području.
O pripadnosti najsjevernijeg hrvatskog kraja Kraljevini Slavoniji (a ne Ugarskoj) govori činjenica da su neki feudalci ugarskog ili njemačko-austrijskog podrijetla (na primjer Gisingovci, Lackovići i Ernušti) dobivali od kralja Međimurje u posjed, kako bi mogli postati banovi, jer ban je mogao biti samo velikaš koji je imao vlastito imanje na području kojim je upravljao. Primjerice, Henrik Gisingovac, koji je imao posjede u Ugarskoj, postao je Slavonski ban tek kad mu je kralj Bela III. (IV.) godine 1267. darovao posjede u Međimurju. Isto je bilo sa Stjepanom I. Lackovićem, koji je 1350. dobio Međimurje od kralja Ljudevita I. Anžuvinca, a 1351. imenovan banom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Ivan I. Ernušt, zvan „Hampo“, postao je 20. studenog 1473. slavonskim banom, istodobno dobivši od kralja Matije Korvina u posjed međimursko vlastelinstvo sa sjedištem u Čakovcu.
U doba Lackovića, od sredine 14. stoljeća, formira se međimursko vlastelinstvo kao jedinstven feudalni posjed, a sitni plemići postali su ovisni o Lackovićima i narednim gospodarima vlastelinstva (Kaniški, grofovi Celjski, Ernušti, Zrinski itd.), imajući svoje posjede u zakupu. Izuzetak su bila manja crkvena imanja pavlina, kao što je bila Sveta Jelena. mini|desno|305px|Međimurje s Čakovcem smješteno na krajnjem sjeverozapadu ondašnjeg Kraljevstva Slavonije prikazano na zemljovidu uoči Mohačke bitke 1526. godine mini|desno|305px|Zemljovid austrijskog kartografa Wolfganga Laziusa iz 1570. godine prikazuje Međimurje u sklopu Kraljevstva Slavonije (Regni Slavoniae) - na slici dolje lijevo (prikazani su lokaliteti Čakovec, Nedelišće, Prelog, Podturen i Štrigova)
Ugarske pretenzije knezova Zrinskih
Prve naznake da je Međimurje počelo gravitirati prema Ugarskoj pojavile su se u vrijeme kad je njegov gospodar bio Juraj IV. Zrinski (*1549–†1603.), pristaša protestantizma. On je želio postati veliki župan ugarske županije Zala, teritorijalne jedinice koja je na rijeci Muri graničila s Međimurjem. Njegova želja nije ispunjena, ali je to uspjelo 1608. godine njegovom starijem sinu Nikoli VI., unuku Nikoli VII. (Čakovečkom) i praunuku Adamu. Ipak, činjenica da je Hrvatski sabor 1609. donio odluku da je u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjen protestantizam, a dozvoljeno samo katoličanstvo, i da su, slijedom toga, protjerivani protestantski svećenici, a na njihova mjesta u Međimurju dolazili oni katolički iz zagrebačke biskupije, govori u prilog tome da je taj kraj pod hrvatskom crkvenom upravom.
O svjetovnoj upravi govori povjesničer Rudolf Horvat u svojoj knjizi „Poviest Međimurja“ iz 1907. godine (koja je kasnije tiskana u još dva izdanja) gdje između ostalog naglašava da je Međimurje i u vrijeme banovanja Nikole Zrinskog Čakovečkog i brata mu Petra (u drugoj polovici 17. stoljeća), pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj, jer su se u Čakovcu održavale banske konferencije, što se ne bi dogodilo da je Čakovec bio u Ugarskoj. Jedna takva konferencija, na kojoj se odlučivalo o smještaju i opskrbi habsburške carske vojske koja je boravila u Hrvatskoj, održana je 7. siječnja 1664. i na njoj su sudjelovali: članovi Hrvatskog sabora ban Nikola Zrinski, podban Gašpar Orehovečki, protonotar Ivan Zakmardi i Krsto Druškovečki, te dožupani varaždinske, križevačke i zagrebačke županije Nikola Patačić, Franjo Majcen i Nikola Gutal. Zaključci doneseni na toj konferenciji pohranjeni su u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Dokumenti o pripadnosti Međimurja Hrvatskoj u 15., 16. i 17. stoljeću thumb|desno|305px|Primjerak Bedekovićeve knjige "Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi..." iz 1752., u kojoj on piše o pripadanju Međimurja Varaždinskoj županiji, odnosno kraljevini Slavoniji. O pripadnosti Međimurja Hrvatskoj u 15., 16. i 17. stoljeću postoji više sačuvanih dokumenata. O njima je pisao sredinom 18. stoljeća svetojelenski pavlin Josip Bedeković Komorski (*1688–†1760.) u svojoj knjizi Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, probatorum nihilominus historicorum, et geographicorum opinionibus, ac brevis Illyricanae chronologiae adjumento erutum, atque cum vita ejusdem purpurati Dalmatae per a.r.p. Josephum Bedekovich, ordinis fratrum eremitarum s. Pauli primi eremitae definitorem generalem patefactum, anno reparatae salutis, M.DCC.LII., Neostadii Austriae, ex typographeo Mulleriano („Rodno mjesto velikoga crkvenog učitelja svetoga Jeronima skriveno pod ruševinama Štrigove (Stridona), koje je objelodanio prema mišljenju vrsnih povjesničara i zemljopisaca, s kratkom ilirskom kronologijom, te objavio sa životopisom istoga grimiznoga Dalmatinca velečasni otac Josip Bedeković, generalni vijećnik reda braće prvog pustinjaka sv. Pavla, godine opet stečenoga spasenja 1752. u austrijskom Novom Mjestu iz Müllerove tiskare“) izdanoj u Bečkom Novom Mjestu 1752. godine.
U toj opsežnoj knjizi Bedeković navodi dokaze o županijskoj jurisdikciji u Međimurju. Među starije dokaze spada jedna darovnica kralja Matije Korvina iz 1470. godine izdana u Budimu u kojoj piše: Nos Mathias Dei gratia Rex Hungariae etc. Memoriae commendamus tenore praesentium significantes, quibus expedit etc. Quod nos consideratis fidelitate etc. totalem possessionem Gardinovec vocatam, in Comitatu Varasdiniensi et Districtu Drava-Muraköz etc. Ili u prijevodu: „Mi, Matija, milošću Božjom kralj Ugarske itd. ovom darovnicom obavještavamo sve one kojih se to tiče itd. da smo, razmotrivši vjernost itd. dodijelili cijeli posjed zvani Gardinovec u Varaždinskoj županiji, u okrugu Drava-Međimurje itd.“
Bedeković nadalje spominje „kraljevske listine“ koje se odnose na samostan svete Jelene iz 1455. (kralja Ladislava Posmrtnog), 1458. i 1465. (kralja Matije Korvina), te 1554. (kralja Ferdinanda I. Habsburškog), a u kojima izričito stoji „da samostan leži u Kraljevstvu Slavonije“. Isto tako, u ugarskom Tripartitumu u članku 34. dekreta 3., što je sve potvrđeno od kralja Vladislava II. Jagelovića na Budimskom saboru 1498., piše da se tridesetnica ubire u mjestima Kraljevine Slavonije u kojima postoje porezni uredi ili njihove ispostave, među kojima su navedeni Zagreb, Varaždin, Nedelišće, Raskrižje (međimursko naselje koje je sredinom 20. stoljeća hrvatsko komunističko vodstvo dalo na upravu Sloveniji), Vinica, Krapina, Stubica itd.
Jedna od potvrda gdje se spominje Međimurje je ona koju je izdao kralj Rudolf II. Habsburški u Pragu 8. svibnja 1603. godine Franji, Stjepanu i Ladislavu Repiću za vlasništvo nad posjedima Gardinovec i Tomašovec (Sveti Martin na Muri) u kojoj piše: …Omnino in Districtu Drava-Muraköz in Comitatu Varasdinensi, et Regno nostro Slavoniae existens, habitum etc. (u prijevodu: „…nalazi se u okrugu Drava-Međimurje u Varaždinskoj županiji i u našem kraljevstvu Slavonije itd.“).