John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera (6. ožujka 1340. – 3. veljače 1399.) bio je engleski princ, vojskovođa i državnik. Bio je treći od pet sinova engleskog kralja Eduarda III. koji su preživjeli do odrasle dobi. Zbog svoga kraljevskog podrijetla, povoljnih brakova i nekoliko velikodušnih zemljišnih davanja, Gaunt je bio jedan od najbogatijih ljudi svoje ere i utjecajna figura za vrijeme vladavine i njegova oca Eduarda i njegova nećaka Rikarda II. Kao vojvoda od Lancastera utemeljitelj je kraljevske kuće Lancaster, čiji su članovi nakon njegove smrti stupili na prijestolje. Ime je ponio po rodnom gradu, Gentu, koji se na nepravilnom engleskom zvao Gaunt. Kada je kasnije u životu postao nepopularan, širile su se jezive glasine i ismijavanja da je on zapravo sin mesara iz Genta, možda zato što Eduard III. nije bio prisutan pri rođenju. Ta ga je priča uvijek tjerala na bijes.

John je ranu karijeru proveo u Francuskoj i Španjolskoj, boreći se u Stogodišnjem ratu. Poduzeo je neuspio pokušaj da istakne zahtjev za krunom Kastilje, preko svoje druge supruge, i jedno vrijeme se nazivao kraljem Kastilje. Kada je Eduard, Crni Princ, Gauntov stariji brat i nasljednik ostarjelog Eduarda III., zbog slabog zdravlja postao onesposobljen, Gaunt je preuzeo kontrolu nad mnogim vladinim funkcijama i postao jedan od najmoćnijih političkih osobnosti u Engleskoj. Bio je suočen s vojnim poteškoćama u inozemstvu i političkim podjelama kod kuće, a neslaganja u vezi s tim krizama dovela su do napetosti između Gaunta, engleskog parlamenta i vladajuće klase, što ga je jedno vrijeme učinilo izuzetno nepopularnom osobom.

John je imao velik utjecaj nad engleskim prijestoljem za vrijeme maloljetnosti kralja Rikarda II., te razdoblja političkih sukoba koji su uslijedili. Posredovao je između kralja i skupine pobunjenih plemića, među kojima je bio i Gauntov sin i nasljednik, Henry Bolingbroke. Nakon Gauntove smrti 1399., njegova imanja i titule proglašeni su oduzetim u korist krunom, a njegov sin, sada razbaštinjen, proglašen je izdajnikom i prognan. Henry Bolingbroke vratio se iz egzila nedugo zatim kako bi polagao pravo na svoje nasljedstvo i svrgnuo Rikarda. Kraljevao je kao engleski kralj Henrik IV. (1399.-1413.), te kao prvi od potomaka Johna od Gaunta koji je zauzeo englesko prijestolje.

John od Gaunta općenito se smatra pretkom svih engleskih monarha, počevši od svoga sina Henrika IV. Njegova izravna muška linija, Kuća Lancaster, vladala je Engleskom od 1399. do vremena Ratova dviju ruža. Za Gaunta se također smatra da je imao petero djece izvan braka: jedno u mladosti s dvorskom damom njegove majke; ostali su, s prezimenom Beaufort, potomci Katherine Swynford, njegove dugogodišnje ljubavnice i treća supruga. Kasnije su bili ozakonjena kraljevskim i papinskim uredbama, ali to nije utjecalo na to da im je Henrik IV. uskratio mjesto u liniji nasljedstva. Preko svoje kćeri Joan Beaufort, grofice od Westmorlanda, bio je predak kraljeva Eduarda IV., Eduarda V i Rikarda III., iz kuće York. Pod pretpostavkom (koja je dovedena u pitanje DNK istraživanjemhttp://www.nature.com/articles/ncomms6631) da je John biološki otac svog pretpostavljenog sina, Johna Beauforta, 1. grofa od Somerseta, bio je predak Henrika VII. i svih monarha koji su uslijedili nakon njega.

Život

John je bio treći preživjeli sin engleskog kralja Eduarda III. Bio je i treći rođak svoje prve supruge, Blanche od Lancastera; oboje su bili pra-praunučad kralja Henrika III. Vjenčali su se 1359. u opatiji Reading, kao dio nastojanja Eduarda III. da svojim sinovima osigura ženidbe s bogatim nasljednicama. Po smrti svoga svekra, Henryja, prvog vojvode od Lancastera, 1361., John je dobio polovicu njegovih zemalja, titulu grofa od Lancastera, i status najvećega zemljoposjednika na sjeveru Engleske, kao nasljednik Palatinata Lancastera. Također je postao 14. barun od Halton i 11. lord od Bowlanda. John je naslijedio ostatak posjeda Lancaster kada je 10. travnja 1362. Blanchina sestra Maud, grofica od Leicestera (udana za Williama V., grofa od Hainauta) umrla bez potomstva.

John je dobio titulu vojvode od Lancastera od svoga oca, 13. studenoga 1362. Do tada je već bio dobro situiran, posjedovao je najmanje trideset dvoraca i posjeda širom Engleske i Francuske i održavao domaćinstvo koje je po veličini i organizaciji bilo usporedivo s monarhovim. Imao je zemljište u gotovo svim okruzima u Engleskoj, što je bilo vlastelinstvo koje je ostvarivalo neto prihod između 8.000 i 10.000 funti godišnje.

Nakon smrti njegova starijeg brata Edwarda iz Woodstocka (poznatog i kao "Crni Princ"), 1376., započeo je Johnov uspon na političku moć, koji se podudarao s raširenim ogorčenjem zbog njegova utjecaja. U vrijeme kada su engleske snage naišle na zapreke u Stogodišnjem ratu protiv Francuske, a vladavina Eduarda III. postajala je nepopularna zbog visokih poreza i njegove afere s Alice Perrers, političko mišljenje usko je povezalo vojvodu od Lancastera s neuspješnom vlašću iz sedamdesetih godina 14. stoljeća. Nadalje, dok su kralj Eduard i princ od Walesa bili popularni junaci zbog svojih uspjeha na bojnom polju, John od Gaunt nije osvojio jednako vrijednu vojnu reputaciju koja bi mogla ojačati njegov ugled. Iako se, primjerice, borio u bitci kod Nájere (1367.), njegovi kasniji vojni poduhvati pokazali su se neuspješnima.

Kad je Eduard III. umro 1377. godine, a Johnov desetogodišnji nećak stupio na prijestolje kao Rikard II., Johnov je utjecaj ojačao. Međutim, nepovjerenje je ostalo, a neki su ga sumnjičili da želi i sam zauzeti prijestolje. John se trudio da se nikad ne poveže s protivljenjem prema Rikardovu kraljevanju. Kako je de facto bio vladar tijekom Rikardove maloljetnosti, donio je nepromišljene odluke o oporezivanju koje su dovele do seljačkog bunta 1381., kada su pobunjenici uništili njegov dom u Londonu, Savojsku palaču. Za razliku od nekih Rikardovih nepopularnih savjetnika, John je u vrijeme ustanka bio odsutan iz Londona i tako izbjegao izravan gnjev pobunjenika.

Godine 1386. John je napustio Englesku kako bi polagao pravo na prijestolje Kastilje, jure uxoris, po pravu svoje druge supruge, Konstancije Kastiljske, kojom se oženio 1371. Međutim, kriza je uslijedila gotovo odmah u njegovoj odsutnosti, a 1387. godine loša je prava kralja Rikarda dovela Englesku na rub građanskog rata. Tek je John, po povratku u Englesku 1389., uspio uvjeriti lordove žalitelja i kralja Rikarda da postignu kompromis u vremenu relativne stabilnosti. Tijekom devedesetih godina 14. stoljeća, Johnova reputacija posvećenosti dobrobiti kraljevstva uvelike je obnovljena.

Tijekom svoga drugog braka, John od Gaunta stupio je u izvanbračnu vezu s Katherine Swynford, kćerkom običnog viteza, koja mu je rodila četvero djece za. Svi su oni rođeni izvan braka, ali su se pozakonili nakon kasnije ženidbe svojih roditelja. Izvanbračni odnos potrajao je sve do 1381. godine, kada je bio prekinut iz političke potrebe. Dvije godine nakon smrti Constance of Castile, 13. siječnja 1396., dKatherine i John od Gaunta vjenčali su se u katedrali u Lincolnu. Djeca su nosila prezime "Beaufort" po vojvodiu nekadašnjem francuskom posjedu. Djeca Beaufort, tri sina i kći ozakonjena su kraljevskim i papinskim uredbama nakon što su se John i Katherine vjenčali. Kasniju odredbu da im je posebno zabranjeno nasljeđivanje prijestolja – izraz excepta regali dignitate („osim kraljevskoga statusa“) umetnuo je njihov polubrat Henrik IV., ali je on pravno sporan.

John je umro prirodnom smrću, 3. veljače 1399., u dvorcu Leicester, a treća supruga Katherine bila je uz njega.

Vojno zapovjedništvo u Francuskoj Zbog svojeg položaja John od Gaunta bio je jedan od glavnih vojnih zapovjednika u Engleskoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama 14. stoljeća premda njegovi poduhvati nisu nikada nagrađeni onim zvjezdanim uspjehom koji je starijeg brata Eduarda, Crnog Princa, učinio tako karizmatičnim ratnim vođom.

Nakon nastavka rata s Francuskom 1369. godine, John je poslan u Calais s grofom od Hereforda i malom engleskom vojskom s kojom je provalio u sjevernu Francusku. Dana 23. kolovoza sučio se sa znatno većom francuskom vojskom pod zapovjedništvom Filipa, vojvode od Burgundije. Izvršavajući svoju prvu zapovijed, John se nije usudio napasti tako nadmoćnu silu i dvije su se vojske nekoliko tjedana sučeljavale preko močvare sve dok Engleze nije ojačao grof od Warwicka, nakon čega su se Francuzi povukli ne nudeći bitku. John i Warwick tada su odlučili napasti Harfleur, bazu francuske flote na Seini. Ojačani njemačkim plaćenicima, koračali su na Harfleur, ali su ih zadržale francuske gerilske operacije dok se grad pripremao za opsadu. John je napadao grad četiri dana u listopadu, ali je izgubio je previše ljudi zbog dizenterije i bubonske kuge, da je odlučio napustiti opsadu i vratiti se u Calais. Tijekom ovog povlačenja, vojska se morala boriti preko Somme protiv francuske vojske koju je vodio Hugh de Châtillon, a koji je zarobljen i prodan Eduardu III. Sredinom studenoga preživjeli bolesni vojnici vratili su se u Calais, gdje je grof od Warwicka umro od kuge. Iako se činilo da je pohod neslavno završio, John je prisilio francuskoga kralja Karla V. da napusti planove za invaziju na Englesku te jeseni.

U ljeto 1370. John je poslan s malom vojskom u Akvitaniju kako bi ojačao snage svoga bolesnog starijeg brata, Crnog Princa i svoga mlađeg brata Edmunda od Langleyja, grofa od Cambridgea. S njima je sudjelovao u opsadi Limogesa (rujan 1370.). Preuzeo je opsadnu operaciju i u jednom trenutku se uključio u borbu prsa o prsa u podzemnim tunelima. Nakon ovog događaja, Crni je Princ dao Johnu namjesništvo u Akvitaniji i otplovio je za Englesku, ostavivši Johna na čelu. Iako je gotovo godinu dana pokušavao obraniti vojvodstvo od francuskog napada, zbog nedostatka resursa i novca nije mogao učiniti više od čuvanja ono malo teritorija koje su Englezi još uvijek kontrolirali, a u rujnu 1371. dao je ostavku na zapovjedništvo i vratio se u Englesku. Neposredno prije nego što je napustio Akvitaniju, oženio se infantom Konstancijom Kastiljskom u rujnu 1371. u Roquefortu, blizu Bordeauxa. Sljedeće godine sudjelovao je s ocem Eduardom III. u neuspjelu pokušaju invazije na Francusku s velikom vojskom, koju su otežala tri mjeseca nepovoljnih vjetrova.

Vjerojatno najznačajniji Johnov poduhvat dogodio se između kolovoza i prosinca 1373., kada je pokušao osloboditi Akvitaniju kopnenim putem, vodeći vojsku od oko 9000 jahača iz Calaisa na velikom chevauchéeu od sjeveroistočne do jugozapadne Francuske, na pohodu od 900 kilometara. Ova četveromjesečno jahanje neprijateljskim teritorijem, izbjegavajući francusku vojsku na putu, bio je hrabar udar koji je zadivio suvremenike, ali nije postigao gotovo ništa. Obuzeti francuskim zasjedama sa svih strana, te napadnuti bolešću i gladovanjem, John od Gaunta i njegovi jahači probijali su se kroz Champagne, istočno od Pariza, u Burgundiju, preko Središnjeg masiva, i na kraju dolje u Dordogne. Ne uspijevajući napasti nijednu snažno utvrđenu utvrdu i gradove, napadači su opljačkali sela, što je oslabilo francusku infrastrukturu, ali je vojna vrijednost štete bila samo privremena. Koračajući zimi na visoravni Limousin, gdje su Francuzi likvidirali zaostale vojnike, ogroman broj vojnika i još veći broj konja umrli su od hladnoće, bolesti ili gladi. Vojska je 24. prosinca 1373. stigla do Bordeauxa, kojeg su držali Englezi, teško oslabljeni, s gubitkom najmanje jedne trećine u akciji i još jedne trećine od bolesti. Po dolasku u Bordeaux, još ih je više podleglo bubonskoj kugi koja je bjesnila u gradu. Bolesna, demoralizirana i pobunena, vojska nije bila u prilici braniti Akvitaniju, a vojnici su počeli dezertirati. John nije imao sredstava kojima bi ih mogao platiti i usprkos njegovim molbama iz Engleske nije poslano ništa, pa je u travnju 1374. napustio taj poduhvat i otplovio kući.