Veliki orijent Francuske (fra. Grand Orient de France), skraćeno GOdF, najveći je od nekoliko slobodnozidarskih nadležnosti u Francuskoj i najstarija je u kontinentalnoj Europi. Uspostavljena je 1773. godine iz temeljite transformacije prve Velike lože Francuske. Ova rekonstrukcija dovela je do specifičnih osobina koje su utisnute u francusko slobodno zidarstvo, čineći ga jedinstvenim, posebno u odnosu na drugo europsko slobodno zidarstvo. U 2014. godini većina tih razlika i dalje postoji unutar njega.
Evolucija obedijencija odvija se kroz političku i društvenu povijest Francuske. Uložen od strane političkog miljea pod Prvim Carstvom, optužen od strane svećenika Augustina Barruela i kontrarevolucionarnog miljea za zavjeru koja je dovela do Revolucije, Veliki orijent je tijekom svoje evolucije razvio humanističku i političku predanost. Godin 1877. Veliki orijent ukinuo je obvezu svojih članova da vjeruju "postojanje Boga" i "besmrtnost duše". Od tada se kvalificira kao "liberalno" ili "adogmatsko" ustrojstvo, koja usvaja načelo "apsolutne slobode savjesti" ne namećući svojim članovima nikakvo uvjerenje ili religiju. U tome se razlikuje od anglosaksonskih nadležnosti koje nalažu poštivanje propisa poznatih kao "regularnost" koje je donijela Ujedinjena velika loža Engleske 1929. godine, podrazumijevajući posebno vjeru u Boga i njegovu otkrivenu Volju kao i uzdržavanje od političkih ili vjerskih tema u loži.
Veliki orijent je bio duboko uključen u javni i politički život Treće Republike te raspušten skupa s kompletnom francuskim masonerijom tijekom Drugog svjetskog rata od strane Višijskog Režima. Veliki orijent se na kraju rata borio da obnovi svoje članstvo i odmaknuo se od izravne političke akcije kako bi dao prednost filozofskom i društvenom promišljanju. Utemeljitelj CLIPSAS-a, međunarodnog slobodnozidarskog saveza koja okuplja adogmatske obedijencije, Veliki orijent je, s više od 52 tisuće članova u otprilike 1390 loža, prva adogmatska nadležnost u Europi. Od 2010. godine svojim ložama daje slobodu inicirati i žene.
Veliki orijent integrira suverenu simboličku moć tijekom svoje povijesti i prema svom pogledu većinu obreda koji se danas prakticiraju a njegov službeni obred, Francuski obred, je konsubstantilan sa stvaranjem obedijencije. Prožet usmenom kulturom, Veliki orijent je ipak pravna osoba uređena francuskim Zakonom o udrugama iz 1901. godina i pisanim pravilima temeljenim na općem pravu glasa, demokratskom načelu koje se primjenjuje na sve njegove strukture. Krilatica Sloboda, jednakost, bratstvo, koja je usvojena 1848. godine, prati stranice povijesti Velikog orijenta i dobrovoljno se stapa s krilaticom Francuske Republike.
Povijest thumb|200px|alt=|Anne Charles Sigismond de Montmorency-Luxembourg Veliki orijent Francuske nastao je 1773. godine kao rezultat duboke preobrazbe prve Velike lože Francuske, osnovane 24. lipnja 1738. godine. Ta se transformacija započela nakon smrti posljednjeg velikog majstora, Luja Burbonskog, grofa od Clermonta, 16. lipnja 1771.
Osnivanje Velikog orijenta uslijedilo je nakon desetljeća unutarnjih neslaganja i podjela unutar francuskog slobodnog zidarstva, obilježenih pojavom brojnih sustava "visokih stupnjeva" koji su se od 1740-ih godina umnožavali, često više u svrhu stjecanja društvenih privilegija nego istinskog slobodnozidarskog rada. U to je vrijeme francusko društvo i dalje bilo strogo hijerarhijsko, a položaj i autoritet proizašli su iz naslova i plemićkog ranga. Smrt grofa od Clermonta označila je i kraj utjecaja njegova generalnog zamjenika, Chaillona de Jonvillea, te otvorila put imenovanju vojvode Anne Charlesa Sigismonda de Montmorency-Luxembourga za generalnog upravitelja slobodnog zidarstva na skupštinama održanima 21. i 24. lipnja 1771. godine. Njegov je prvi cilj bio okončati podjele unutar francuskih loža. U tom je kontekstu zabilježen važan presedan: po prvi put u povijesti francuskog slobodnog zidarstva, zamjenik velikog majstora – stvarni upravitelj reda – bio je izabran od strane skupštine, a ne imenovan voljom samog velikog majstora.
Pod Montmorency-Luxembourgovim vodstvom, francusko se slobodno zidarstvo oblikovalo kao nacionalna, većinska i snažno centralizirana obedijencija. Veliko majstorstvo povjereno je Louis-Philippeu, vojvodi Orleanskom, koji je svečano instaliran 22. listopada 1773. godine. Iako je njegovo imenovanje imalo više ceremonijalni nego upravljački značaj, upravo je Montmorency-Luxembourg, de facto veliki majstor, iskoristio svoj položaj kako bi francuskom slobodnom zidarstvu dao osobite značajke koje su ga razlikovale od ostalih europskih tradicija. Većina tih obilježja zadržala se do danas u strukturi i načelima Velikog orijenta Francuske.
Počeci Velikog orijenta Dana 24. svibnja 1773. godine, opća skupština francuskog slobodnog zidarstva usvojila je prvo poglavlje novih konstitucija i odlučila osnovati Veliki orijent Francuske. Tom su prilikom uvedene značajne reforme, od kojih je najvažnija bila uvođenje izbornosti časnika loža, čime je ukinuta njihova doživotnost. U statutu je jasno navedeno: "Veliki orijent Francuske od sada će priznavati za starješinu samo onoga kojeg slobodno izaberu članovi vlastite lože." Ovo poglavlje također je ozakonilo zastupnički sustav prema kojem su lože, bilo iz Pariza ili pokrajina, bile predstavljene putem svojih delegata na općim skupštinama. Time je po prvi put u povijesti francuskog slobodnog zidarstva uspostavljen oblik nacionalne participativne demokracije, a pritom je odbijeno pravo svim sustavima "visokih stupnjeva" da se miješaju u poslove obedijencije.
Posljednja skupština tzv. "autentične Velike lože Francuske" održana je 2. listopada 1773. godine i potvrdila je svečanu instalaciju Louis-Philippa Orleanskog za velikog majstora 22. listopada iste godine, datum koji se smatra službenim trenutkom osnutka nove obedijencije. Toga je dana novi veliki majstor potvrdio sve započete radove vođene "pod pokroviteljstvom Velikog orijenta Francuske", čime je završeno prijelazno razdoblje započeto smrću grofa od Clermonta. Prema izvještaju Louisa Amiablea, do 1776. godine Veliki orijent Francuske okupljao je 198 aktivnih loža, od kojih 37 u Parizu.
Tijekom sljedećih godina većina loža u kraljevstvu pristupila je novoj obedijenciji. Ipak, suparnička Velika loža Clermont, pretežito pariška i vezana uz staru tradiciju kupovanja dužnosti, nastavila je djelovati sve do svibnja 1799. godine, kada su obje velike lože, oslabljene posljedicama Francuske revolucije, naposljetku ujedinjene.
Francuska revolucija thumb|200px|Alexandre Roëttiers de Montaleau (1748. – 1807.) bio je veliki majstor Velikog orijenta od 1795. do 1804. Često se navodi tvrdnja da su slobodni zidari aktivno pripremili Francusku revoluciju 1789. godine. Takvo je poistovjećivanje loža slobodnih zidara s prosvjetiteljstvom i revolucijom prvotno bilo optužba kontrarevolucionarnih krugova, koji su je prikazivali kao posljedicu zavjere. Međutim, povijesne činjenice pokazuju da su se slobodni zidari nalazili na svim političkim stranama. Tako je, primjerice, vojvoda od Luxembourga, stvarni osnivač Velikog orijenta i "prvi kršćanski barun", predsjedao staležem plemstva na Generalnim staležima, da bi već 15. srpnja 1789. emigrirao iz Francuske. Aristokratska Loža "La Concorde" u Dijonu raspustila se već u kolovozu iste godine, dok je astronom Jérôme Lalande, visoki dužnosnik Velikog orijenta i poznat kao "dekan ateista", ostao uvjereni monarhist.
Ipak, lože slobodnih zidara, kojih je 1789. godine bilo 629 u Francuskoj, od toga 63 u Parizu, već su tijekom prethodnih desetljeća razvile određeni stupanj neovisnosti u odnosu na državu i Crkvu. Ta autonomija doprinijela je širenju novih ideja i društvenih težnji. Među poznatijim slobodnim zidarima tog razdoblja bili su Honoré-Gabriel Riqueti de Mirabeau i Jean-André Périsse-Duluc, zastupnik Lyona u Ustavotvornoj skupštini. Čak je i francuska himna Marseljeza djelo slobodnog zidara, Claudea Josepha Rougeta de Lislea.
Dana 5. siječnja 1792. godine, Veliki orijent Francuske službeno je izrazio potporu revolucionarnim zbivanjima, iako to nije značilo da su svi njegovi članovi dijelili ista politička i društvena uvjerenja. Tijekom razdoblja Jakobinske diktature (1793. – 1796.), Veliki orijent gotovo je potpuno prestao s radom, a tek je nekolicina loža nastavila djelovati. U veljači 1793., na inicijativu Alexandra Roëttiersa de Montaleaua, arhivi Velikog orijenta sklonjeni su radi zaštite, dok se istog mjeseca veliki majstor Louis-Philipp Orleanski formalno odrekao slobodnog zidarstva. Mjesto velikog majstora ostalo je upražnjeno sve do 1795., kada ga je Roëttiers de Montaleau preuzeo pod naslovom "velikog časnog majstora". Upravo je on zaslužan za ujedinjenje Velike lože Clermont s Velikim orijentom Francuske, a konkordat o integraciji, potpisan 10. lipnja 1799., omogućio je da se Veliki orijent Francuske proglasi "jedinim i isključivim nasljednikom Velike lože Engleske u Francuskoj".
U 19. stoljeću thumb|200px|Kralj Joseph Bonaparte (1768. – 1844.), stariji brat cara Napoleona, bio je veliki majstor Velikog orijenta od 1805. do 1814. Nakon državnog udara Napoleona Bonapartea 18. brumaira (9. studenoga 1799.) i tijekom Prvog Carstva, francusko se slobodno zidarstvo ponovno snažno razvilo, uz osnivanje velikog broja novih loža. Tome je pridonijela potpora samog Bonapartea, koji je uvidio političku korist od slobodnog zidarstva odanog njegovoj vlasti. U tu svrhu postavio je u slobodnozidarske redove svoje povjerljive suradnike.
Veliki orijent Francuske dobio je čelništvo blisko carskom dvoru: Joseph Bonaparte, Napoleonov brat, postao je veliki majstor, uz Joachima Murata i Jean-Jacquesa Cambacérèsa kao zamjenike. Pod zaštitom režima kojemu je služilo, francusko slobodno zidarstvo nastavilo je širiti filozofske i humanističke ideje prosvjetiteljstva diljem Europe. U to doba Veliki orijent okuplja mnoge istaknute političke i društvene figure: članove obitelji Bonaparte, maršale, generale, ministre i visoke državne dužnosnike. Broj loža u Francuskoj narastao je s oko 300 na 1.220 između 1804. i 1814. godine.
Pad Napoleona i Carstva označio je i pad slobodnog zidarstva, koje su kontrarevolucionarni pisci, poput o. Augustina Barruela, optuživali za izazivanje Revolucije. S druge strane, novo ultramontano katoličko svećenstvo snažno se protivilo slobodnozidarskom utjecaju. U većini zemalja Svete alijanse slobodno zidarstvo je bilo prisiljeno na mirovanje, dok je u Francuskoj Veliki orijent opstao zahvaljujući političkom oportunizmu i zaštiti pojedinaca bliskih kralju Luju XVIII., među kojima su bili vojvoda od Tarenta i vojvoda Decazes. Unatoč tome, masonstvo je ostalo pod sumnjom i bilo mu je zabranjeno raspravljati o političkim i vjerskim temama.
Dana 24. veljače 1848., uspostavom Druge Republike, lože su proslavile promjenu režima "salvama veselja". Izaslanstvo Velikog orijenta primljeno je u pariškoj gradskoj vijećnici od strane članova privremene vlade, koji su donošenjem prvih socijalnih reformi odgovorili na očekivanja slobodnih zidara. Međutim, u prosincu iste godine Luj Napoleon postaje predsjednik Republike, a monarhisti pobjeđuju na parlamentarnim izborima (1849.).
Te je godine Veliki orijent definirao francusko slobodno zidarstvo kao "bitno filantropsko, filozofsko i progresivno", uz geslo identično onome Republike: Sloboda, jednakost, bratstvo. No, zbog sve otvorenijeg progresivnog i republikanskog stava, slobodno zidarstvo ponovno postaje sumnjivo vlastima, a brojne su lože zatvorene prije i nakon državnog udara 2. prosinca 1851. godine, kojim je Luj Napoleon uspostavio Drugo Carstvo.
Drugo Carstvo mini|desno|200px|Iako nije bio slobodni zidar, maršal Bernard Pierre Magnan (1791. – 1865.) imenovan je velikim majstorom Velikog orijenta (1862. – 1865.) od strane cara Napoleona III.