Papinski orijentalni institut

Papinski orijentalni institut ili Orijentale, (PIO) katolička je visokoškolska ustanova u Rimu. Mogućnost osnivanje visokoškolske ustanove za kršćanski Istok razmatrala se i planirala od pontifikata pape Lava XIII.Cl. Soetens, Congrès eucharistique de Jérusalem (1893), Louvain 1977, 725, u početku je bila ideja da se osnuje u Carigradu i da se povjeri vodstvu Bijelih otaca, kao i obnoviti Grčkog kolegija. (1878. – 1903.), ali ju je tek papa Benedikt XV. (1914. – 1921.) ostvario 1917.  Orijentale je dio konzorcija Papinskoga sveučilišta Gregoriana (osnovano 1551.) i Papinskog biblijskog instituta (osnovan 1909.), oba u Rimu. Sve tri institucije vodi Družba Isusova. Dok Orijentale direktno ovisi o Svetoj Stolici, njegovo upravljanje povjereno je Družbi Isusovoj. Njezin kancelar je redovito prefekt Kongregacije za Istočne crkve, vicekancelar je generalni poglavar Družbe Isusove, dok je Kongregacija za katolički odgoj dikasterij nadležna za odobravanje akademskih programa Orijentala.

Studenti upisani za akademsku godinu 2018. – 2019.: 351 na Fakultetu Istočnih crkvenih znanosti (Facoltà di Scienze ecclesiastiche orientali – SEO); 71 na Fakultetu Istočnog kanonskog prava (Facoltà di Diritto Canonico Orientale – DCO); Ukupno: 422, od kojih su 242 bili gostujući studenti. Svake godine oko 400 znanstvenika posjeti knjižnicu Orijentala zbog znanstvenog istraživanja.

Povijest Rane godine

Prvo privremeno sjedište Orijentala nalazilo se u neposrednoj blizini Vatikana, u Palazzo dei Convertendi, Piazza Scossacavalli, koje je kasnije moralo ustupiti put za otvaranje Via della Conciliazione.Roberta Maria Dal Mas, “Il Palazzo dei Convertendi e la casa di Raffaello”, Claudio Parisi Presicce e Laura Petacco (ed.s), La Spina: dall’Agro vaticano a via della Conciliazione, Rim 2016, 129-129, ovdje 129. Institut je ubrzo premješten u današnje prostorije Papinskog biblijskog instituta, u Via della Pilotta, 25, u Rimu, sve do 1926. godine, kada se nastanio u svom stalnom sjedištu na Piazza di Santa Maria Maggiore, 7.V. Poggi, “Il Pontificio Istituto Orientale”, Per la storia del Pontificio Istituto Orientale, Rim 2000, 15-30, 23. Od svih crkava u Rimu, bazilika Santa Maria Maggiore – u čijoj se sjeni na istom trgu nalazi Orijentalni institut – ova najviše doziva Istok. Njeni poznati mozaici izrađeni za vrijeme pape Sixta III (432-440) kako bi obilježili treći Ekumenski koncil u Efezu (431), koji je – naglašujući da je Isus Krist jedna osoba – urodio posljedicom da je Marija, njegova Majka, proglašena Majka Božja, odnosno Bogorodicom – Theotokos, kako je Istok naziva. Bazilika je poznata po relikvijama betlehemskih jaslica u koje je bio položen mali Isus, pa je poznata i kao “ad Praesepe” – Crkva Jaslica. Osim toga, ovdje na istom mjestu, 868 sveta braća Ćiril i Metodije, apostoli Slavena, položili su svoje liturgijske knjige prevedene na narodni staroslavenski jezik te od pape Hadrijana II (867. – 872.) dobili odobrenje da slavenski narodi mogu služiti misu na narodnom jeziku. Na tom istom oltaru Isusovih jaslica blaženi Alojzije Stepinac služio je svoju prvu mladu misu na blagdan Svih svetih 1930. U sporednoj ulici, nasuprot Orijentala, nalazi se bazilika Santa Prassede s poznatim karolinškim mozaicima koji svjedoče o odbacivanju ikonoklazma pape svetog Paskala I, koji je u vrijeme izgradnje bazilike (817.) nastavljen na Istoku. U blizini se nalazi mramorna ploča koja podsjeća da je 14. veljače, 869. tamo umro sv. Ćiril, brat sv. Metodija. Kao dio kompleksa bloka zgrada uz sam Orijental nalazi se crkva crkva sv. Antuna Velikog (sv. Antun Opat) veoma čašćenog među svim Istočnim kršćanima. Crkva je relativno poznata u  Rimu, gdje se ljudi još uvijek prisjećaju vremena kada se u ovoj crkvi nekada obavljao blagoslov životinja na svečev blagdan. Od osnivanja Papinskoga ruskoga kolegija sv. Terezije od Djeteta Isusa 1929, poznatoga kao Russicum, po papi Piju XI. (1921. – 1939.), crkvom upravljaju isusovci koji žive i djeluju u kolegiju.C. Simon, Pro Russia: The Russicum and Catholic Work for Russia, Rim 2009, 404-432.

Prvih 100 godina

Orijental je nastao kao ustanova “blizanac” Kongregacije za Istočnu crkvu, čije se ime 1967. mijenja u Kongregacija za Istočne crkve. Bez povezanosti s ovom važnom ustanovom Svete Stolice bilo bi nemoguće shvatiti svrhu i misiju Orijentala, niti kako bi Orijentale mogao biti osnovati usred „beskorisnog masakra“ Prvog svjetskog rata 1917. Osnivanje Orijentala predstavlja odgovor na pitanje koje se dugo vremena postavljalo prije toga. Poznato kao la question d’Orient, ovo je pitanje prvi put postavljeno nakon poraza Osmanlija pod Rusima 1774. (usp. Kučuk-Kajnardžijski mir), i postajalo je sve važnije otkada je Napoleon osvojio Egipt 1798: što učiniti s milijunima kršćana pod Osmanlijama kad jednom propadne Osmansko carstvo? Pitanje je svoj vrhunac doživjelo na Euharistijskom kongresu u Jeruzalemu 1893., kada su Istočni katolički patrijarsi iznijeli svoje prigovore papinskom izaslaniku, kardinalu Benoîtu Langenieuxu, koji ih je proslijedio papi. Kao odgovor, Lav XIII ubrzo je sazvao zbor Istočnih katoličkih patrijarha za sljedeću godinu (1894.) iz kojeg je proizašlo apostolsko pismo Orientalium dignitas,Orientalium dignitas Ecclesiarum: document in V. Peri, Orientalium varietas, Rim 1994, 334-339. poznato pod nazivom Magna Charta o pravima Istočnih katolika.

Propašću Ruskog carstva, stvarnošću nakon Februarske revolucije 1917. i rušenja Osmanskog carstva na vidiku, papa je odlučio djelovati.Dokumente u kojima se izvještava o savjetovanjima koja su trajala godinama prije nego što je takva odluka mogla biti donesena dao je urediti i pretipkati kardinal N. Marini pod nazivom Opinamenta et vota quoad pontificiam in Urbe pro ecclesiarum orientalium dissidentium Concordia institutionem, Rim 1917. S motu proprio pod nazivom Providentis DeiDei providentis arcano: dokumenti u V. Peri, Orientalium varietas, Rim 1994, 344-346. (1.05.1917.) za katolike Istočnih obreda, papa je osnovao Kongregaciju za Istočne crkve; s drugim motu proprio, pod nazivom Orientis catholiciOrientis Catholici: dokumenti Benedikta XV u V. Peri, Orientalium varietas, Rim 1994, 372. (15.10.1917.) papa je ustanovio Orijentale.Usp. C. Koloevskij, "La foundation de l’Institut Pontifical Oriental", u E.G. Farrugia (ed.), The Pontifical Oriental Institute: the First Seventy-five Years 1917-1992, Rim 1993, 65-106, introduction by A. Raes. G.M. Croce has edited five highly informative volumes of Cyrille Korolevskij (1878- 1959), Kniga bytija moego (Le livre de ma vie): Mémoires autobiographiques, 1-5, Vatican City 2007. Prefekturu novoosnovane Kongregacije papa je pridržao direktno za sebi, čiji je predstojnik, iako kardinal, bio samo tajnik Kongregacije (usp. Kanon 257, Pio-Benedikt,Izraz “Pio-Benedikt” odnosi se na dvojicu papa za vrijeme čijih pontifikata je nastajao Codex iuris canonici iz 1917. Započet je 1904. za vrijeme Pia X., a završen i proglašen za vrijeme Benedikta XV. 1917. Codex Iuris canoniciN. Loda, “Codex Iuris Canonici 1917”, EDCE, 465-466. iz 1917 koji upravo precizira takvu strukturu). Tri godine nakon osnivanja Orijentala, papa Benedikt XV, apostolskom konstitucijom, Quod nobis in condendo, dodijelio je pravo dodjeljivanje akademskih stupnjeva.Quod nobis in condendo, in V. Peri, Orientalium varietas, Rim 1994, 373-374. Od samog početka papa je prije svega veoma inzistirao na neophodnosti bogato opskrbljene orijentalne knjižniceOrientis catholici, br. VII. u V. Peri, Orientalium varietas, Rim 1994, 373. te znanstvenom studiju i istraživanju kršćanskog Istoka.

U početku su profesori birani među raznim redovnicima, pa čak i među laicima. To su bili Bijeli otac, Antoine DelpuchV. Poggi, Per la storia del Pontificio istituto Orientale, Rim 2000, 147-153. (1868. – 1936.), koji je bio ravnateljV. Poggi, “Il Pontificio Istituto Orientale”, Per la storia del Pontificio istituto Orientale, Rim 2000, 15-30, 18. Poggi naziva Delpuch “preside delegato” ili “pro-preside”, uz opasku da je kardinal Marini imao krajnu odgovornost za Orijentale pred papom, što se očitovalo činjenicom da je novačenje prvih profesora obavljao kardinal. prve godine funkcioniranja Orijentala (1918. – 1919.); dva benediktinca, uključujući Ildefonso Schuster; trojica asumpcionista, uključujući Martina Jugie (1878. – 1954.), profesora na Orijentalu samo prvih nekoliko godina, ali koji je napisao monumentalnu sintezu povijesti istočnog bogoslovlja; dominikanac; mekhitarist; četvorica isusovaca, uključujući Guillaumea de Jerphaniona (1877-1948), poznatog arheologa; dvoje Rusa, Grk i Etiopljanin; i tri laika, uključujući Michelangela Guidija, izvanrednog filologa i povjesničara.V. Poggi, Per la storia del Pontificio istituto Orientale, Rim 2000, 154-174.

Ubrzo, nakon što je Pio XI postao papa, osjetio je da bi bilo prikladnije ako se samo jedan red pobrine ne samo za vođenje instituta, nego i za pripremu onih koji bi kasnije mogli nastaviti upravu. Njegov je izbor pao na isusovce, te je isusovački general o. Vladimir Ledochowski vrlo brzo (14.09.1922.) povjerio Orijentale cijeloj Družbi Isusovoj.Usp. Breve Pia XI. upućeno o. Ledochowskom, generalu Družbe Isusove, u: V. Peri, Orientalium varietas, Rim 1994, 374-375. To je bio prijedlog opata Alfreda Ildefonsa Schustera, OSB, koji je u međuvremenu postao i prvi ravnatelj Orijentala. Prvi isusovački ravnatelj (1922. – 1931.) bio je Michel d'Herbigny (1880. – 1957.). Uspio je novoosnovanoj instituciji dati novi zalet, sa svojim vlastitim publikacijama, pa čak i novim sjedištem na Piazza di Santa Maria Maggiore. Komplikacije vezane uz njegovu vrlo osjetljivu misiji u Rusiji dovele su do njegova prijevremenog umirovljenja. Nakon d'Herbignya izredali su se Emil Hermann (1932. – 1951.), njemački kanonista, čija je razboritost pomogla da vodi Institut tijekom ratnog razdoblja; Ignacio Ortiz de Urbina (1951-1957), bask, poznati patrolog; Alphonse Raes (1957-1962), siriačista, koji je postao prefekt Vatikanske knjižnice; Joseph Gill (1962. – 1963.), veliki stručnjak za Koncil u Firenci (1438. – 1445.) te glavni urednik akata ovog Koncila;J. Gill, Quae supersunt actorum graecorum Concilii Florentini, Rim: PIO 1953. i ponovno Joseph Gill (1964. – 1967.), koji je od 1965. godine počeo nositi naziv rektora; Ivan Žužek (1967. – 1972.), kasniji tajnik Papinske komisije za reviziju istočnog kanonskog prava; Georges Dejaifve (1972-1976), istaknut glede ekumenizma; Eduard Huber (1976-1981), bivši rektor ruske škole Meudon; Peter-Hans Kolvenbach (1981-1983), koji je nakon kratkog boravka postao general Družbe Isusove za četvrt stoljeća (1983-2008); Gilles Pelland (1984-1986), koji je ubrzo postavljen za rektora Sveučilišta Gregoriana; Gino Piovesana (1986-1990) kojemu je iskustvo rektora Sofijskog sveučilišta u Tokiju te njegova stručnost u ruskoj filozofiji veoma dobro došlo; Clarence Gallagher (1990. – 1995.), kanonista, dekan i rektor; Gilles Pelland (1995. – 1998.), jedini rektor koji je dva puta obnašao službu u vremenski dva razdvojen perioda; Hèctor Vall Vilardell (1998. – 2007.), kojemu je izborni status osigurao devet godina rektorske službe; Cyril Vasil' (2007-2009), koji je nakon dvije godine postao tajnik Kongregacije za Istočne crkve; Sunny Kokkaravalayil (2009–2010), koji je bio prorektor godinu dana; James McCann (2010-2015), koji je nakon odlaska s dužnosti postao viši potpredsjednik Gregorijanske zaklade, New York; i David Nazar (2015-), u čijem se mandatu Orijentale prilično modernizirao i spojio s isusovačkom zajednicom iz susjednog Papinskog ruskog kolegija, popularno poznatog kao Russicum.V. Poggi, “Pontifical Oriental Institute”, in E.G. Farrugia, Encyclopedic Dictionary of the Christian East, 1503-1506.