Roman Liebling – Romek (Pariz, 18. kolovoza 1933.) je francusko-poljski redatelj, scenarist, producent i glumac. Nakon početka karijere u Poljskoj, Polanski je postao slavni arthouse redatelj, a Hollywoodu redatelj filmova kao što su Rosemaryna beba (1968.) i Kineska četvrt (1974.).
Poznat je i po burnom privatnom životu. Njegovu suprugu Sharon Tate 1968. godine ubila je obitelj Manson. Nakon što je priznao da je imao nezakonit seksualni odnos s 13-godišnjakinjom Polanski je 1978. otišao u Francusku, gdje živi i danas. Američko pravosuđe smatra ga bjeguncem.
Ne želeći se vratiti u Sjedinjene Države i suočiti se s uhićenjem, nastavio je režirati filmove u Europi, uključujući Ludilo (1988.), Gorki mjesec (1992.), Djevojka i smrt (1994.), Deveta vrata (1999.), Pijanist (2002.), Oliver Twist (2005.), Svakom svoje kino (2007.) i Pisac iz sjene (2010.).
Životopis
Rani život
Polanski je rođen kao Rajmund Roman Liebling u Parizu, u Francuskoj, kao sin Bule i Ryszarda Lieblinga, koji je bio slikar i proizvođač plastike. Roditelji su mu bili agnostici; njegov otac je bio poljski Židov, a njegova je majka, podrijetlom iz Rusije, odgojena kao katolkinja jer joj je otac bio Židov, a majka katolkinja.
Obitelj Polanski 1937. se preselila u Poljsku. 1939. su Poljsku okupirale Njemačka i Sovjetski Savez. 13. studenog 1939. poljski grad Krakow je postao sjedište Hansa Franka. Generalni guvernat okruživao je dijelove poljske države, koje nije aneksirala Njemačka. Ubrzo je to područje trebalo "očistiti" od Židova kako bi se mogli naseliti Nijemci.
I obitelj Polanski se našla na udaru nacizma te je bila prisiljena u Krakowski geto, zajedno s tisućama drugih poljskih Židova. Majka Romana Polanskog umrla je kasnije u koncentracijskom logoru Auschwitz. Njegov otac jedva je preživio austrijski logor Mauthausen-Gusen. Sam Polanski je pobjegao iz Krakowskog geta, preživivši rat uz pomoć poljskog farmera katolika, na čijoj je farmi morao spavati u štali. Nakon rata je od sestre saznao da mu je majka umrla.
Školovao se u filmskoj školi u Lodzu, Poljska, u kojoj je diplomirao 1959. Polanski govori šest jezika: poljski, ruski, engleski, francuski, španjolski i talijanski. Unatoč poljskim korijenima, ima jedino francusko državljanstvo.
Rani kratki filmovi i Nož u vodi
Tijekom studija u Lodzu svojim je kratkim filmovima zaradio mnoga priznanja, posebno za Dvojica muškaraca i ormar (1958.) i Kad anđeli padnu (1959.); u potonjem je nastupila njegova prva žena, Barbara Lass. Njegov prvi dugometražni film, Nož u vodi (1962.) bio je prvi poljski poslijeratni film koji nije imao ratnu tematiku. Snimljen prema scenariju Jerzyja Skolimowskog, Jakuba Goldberga i samog Polanskog, Nož u vodi govori o bogatom, nesretnom bračnom paru koji odlučuje krenuti na misteriozni izlet. Iako ga poljski kulturni autoriteti nisu dobro prihvatili zbog manjka pozitivne društvene poruke, Nož u vodi je ipak postao komercijalni uspjeh na zapadu te Polanskom dao međunarodnu reputaciju. Film mu je donio i prvu nominaciju za Oscara (Najbolji strani film, 1963.).
Britanski filmovi iz sredine šezdesetih
Polanski je nakon toga u Engleskoj snimio tri dugometražna filma, temeljena na originalnim scenarijima koje su napisali on i njegov česti suradnik, Gerard Brach:
Odbojnost (1965.) – Psihološki horor fokusiran na mladu Belgijanku Carol (Catherine Deneuve), koja živi u Londonu sa svojom starijom sestrom (Yvonne Furneaux). Dok radi kao pomoćnica u salonu ljepote, Carol često fizički zadirkuju stariji muškarci te ona postaje sve više uznemirena. Njezina sestra odlazi s dečkom na vikend u Italiju, a Carol ostaje sama u njihovom zajedničkom stanu. Carolin poremećeni um konačno napušta stvarnost i počinje halucinirati o seksualnim prijetnjama, na što ona odgovara očajničkim, nasilnim metodama s tragičnim epilogom. Cul-de-Sac (1966.) – Sumorna nihilistička tragikomedija snimljena na lokaciji u Morthumbriji. Opći ton i temeljna premisa filma puno duguju U očekivanju Godota Samuela Becketta. Uistinu, originalni naslov filma bio je When Katelbach Comes (Kad dođe Katelbach), a među glumcima se našao i Jack MacGowran, veteran Beckettove kazališne produkcije. Film govori o dva gangstera, Dickieju i Albieju (Lionel Stander i MacGowran) koji se nalaze u nezgodnoj situaciji nakon što im nije uspio prepad. Film počinje s Dickiejem kako gura njihov uništeni auto po nasipu uz otoke Lindisfarne. Indicira se da je u pucnjavi koja se odigrala za vrijeme pljačke ostavila Albieja okrvavljenog i paraliziranog, a Dickie, koji je također ranjen ali pokretan, sada traži način kako da stupi u kontakt s njihovim šefom iz podzemlja, Katelbachom. (Kao i u Beckettovu Godotu, Katelbach se često spominje, ali se nikad ne pojavljuje). Dok traži otok, Dickie otkriva da u slavnom srednjovjekovnom dvorcu živi srednjovječni čovjek (Donald Pleasence) i njegova nimfomanijakalna mlada francuska žena (Francoise Dorleac, starija sestra Catherine Deneuve). Počinje niz grotesknih događaja, smiješnih i tragičnih, nakon što Dickie odlučuje uzeti par kao taoce u njihovom dvorcu dok čeka (uzaludno) za daljnje upute od misterioznog Katelbacha. Bal vampira (1967.) – Parodija na mnoge vampirske filmove. Priča govori o ludom profesoru zvanom Abronsius (Jack MacGowran) i njegovu nespretnom pomoćniku, Alfredu (kojeg glumi sam Polanski), koji putuju kroz Transilvaniju u potrazi za vampirima. Dvojac dolazi u malo selo blizu dvorca nastanjenog vampirima, koji planiraju istražiti. Tijekom noćenja u seoskoj krčmi, Alfred se zaljubljuje u Sarah, lokalnu djevojku (koju glumi redateljeva buduća žena, Sharon Tate). Ubrzo Sarah otimaju vampiri i odvode je u dvorac. Ostatak filma odnosi se na Abronsiusove i Alfredove mahnite pokušaje da uđu u dvorac i spase djevojku. Neočekivani i jezoviti kraj je klasični Polanski.
Veza sa Sharon Tate, Rosemaryna beba i Mansonova ubojstva
Polanski je malo prije snimanja Bala vampira upoznao zvijezdu u usponu, Sharon Tate, a tijekom produkcije dvoje su počeli hodati. 25. siječnja 1968. Polanski je oženio Sharon Tate u Londonu. U svojoj autobiografiji, Polanski opisuje svoje kratko vrijeme s Tate kao najbolje godine svojeg života. Tijekom ovog perioda, postao je dobar prijatelj s majstorom borilačkih vještina i glumcem, Bruceom Leejem.
Ubrzo nakon toga, 1968., Polanski je otišao u Sjedinjene Države, gdje se svojim prvim hollywoodskim filmom, Rosemaryna beba, predstavio kao jedan od glavnih komercijalnih redatelja. Film je satirični horor-triler smješten u New York, a govori o Rosemary (Mia Farrow), mladoj nevinoj djevojci iz Omahe, Nebraska, koja zatrudni s vragom nakon što njezin narcisoidni muž, Guy (John Cassavetes), ponudi njezinu maternicu lokalnim vješticama u zamjenu za uspješnu karijeru. Rosemaryna beba temeljena je na tada popularnom istoimenom romanu Ire Levina, koji je Polanski adaptirao u scenarij, čime je zaradio svoju drugu nominaciju za Oscara.
9. kolovoza 1969., Tate, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće, i još četvero (Abigail Folger, Jay Sebring, Wojciech Frykowski i Steven Parent), brutalno su ubili članovi "Obitelji" Charlesa Mansona, koji su ušli u redateljev dom na Cielo Driveu u Hollywoodu kako bi "ubili sve živo". Prijašnji stanar, Terry Melcher, razbjesnio je Charlesa Mansona jer je odbio pustiti njegovu glazbu. Terry Melcher i njegova djevojka u to vrijeme, Candice Bergen, živjeli su u Cielo Driveu 10050, ali su se preselili u veljači 1969. U ožujku 1969., uselili su se redatelj Roman Polanski i njegova trudna žena Sharon Tate.
Kad im je Manson rekao da odu na imanje i pobiju sve, poslušali su ga. Nakon što su Parent, Sebring, Frykowski i Folger ubijeni, Tate je molila za život njezina nerođenog sina. Susan Atkins je odgovorila nema milosti za nju, i ubila ju. Natopila je malo Tateine krvi i ručnikom na ulaznim vratima napisala "SVINJA".
Polanski je u vrijeme ubojstava bio u Engleskoj te se odmah vratio u Los Angeles, gdje ga je ispitivala policija. Kako nije bilo osumnjičenika, policija je provjeravala prošlost Polanskog i Tate kako bi otkrila motiv. Nakon nekoliko mjeseci, Manson i njegova "obitelj" su uhićeni s nepovezanim optužbama, koje su otkrile dokaze onoga što je postalo poznato kao Tate-La Bianca ubojstva. Polanski se vratio u Europu ubrzo nakon što su ubojice uhićene. Poslije je rekao kako je dao sve svoje stvari koje su ga podsjećale na Sharon Tate, i da najviše žali što nije bio kući s njom u noći njezina ubojstva.
Polanski je 1969. izgubio i prijatelja i suradnika Krzysztofa Komedu (1931. – 1969.). Komeda je bio popularni jazz umjetnik u Poljskoj kad mu je redatelj prišao i zamolio ga da sklada glazbu za kratki film. Skladao je glazbu za gotovo sve njegove filmove sve dok nije umro od ozljede glave. U Americi je najpoznatiji po soundtracku za film Rosemaryna beba.
Filmovi 1970-ih
Macbeth (1971.) – Njegov prvi film nakon ubojstva Sharon Tate bila je blijeda i nasilna filmska verzija Shakespeareova Macbetha (1971.), koji je gotovo u cijelosti sniman u krševitim predjelima nacionalnog parka Snowdonia u Sjevernom Walesu; u glavnim ulogama pojavili su se Jon Finch i Francesca Annis. Polanski je scenarij napisao s proslavljenim britanskim dramaturgom i kazališnim kritičarem, Kennethom Tynanom, dok se za financijsku stranu priče pobrinuo njegov prijatelj Victor Lownes, koji je u to vrijeme bio direktor Playboya u Londonu. Mnoge kritičare je zasmetalo nemilosrdno nasilje u filmu kao i redateljeva blijeda modernistička interpretacija Shakespearove tragedije. Pauline Kael je napisala da je scena u kojoj su zaklani ukućani Lady Macduff snimljena tako da podsjeća na Mansonova ubojstva. Što? (1972.) – Film koji su napisali Polanski i njegov stari partner Gerard Brach, Što? je sarkastična apsurdna komedija snimljena u stilu Rogera Vadima i Terryja Southerna, a djelomično je temeljena na temama Alise u zemlji čudesa i Henryja Jamesa. Film je razvučena priča o seksualnim poniženjima koja snalaze Nancy (Sydne Rome), privlačnu mladu Amerikanku, članicu hipi supkulture, koja stopira Europom. Nakon što je izbjegla silovanje u kabini kamiona, ubrzo se nađe u stakleničkoj atmosferi talijanske vile nastanjene skupinom dekadentnih, pohotnih lakrdijaša – glavnu trojicu junaka glume Marcello Mastrioanni, Hugh Griffin i sam Polanski. Film je bio komercijalni promašaj, iako je među nekima stekao kultni status. Kineska četvrt (1974.) – Polanski se 1973. vratio u Hollywood kako bi snimio Kinesku četvrt za studio Paramount. Legendarni šef Paramounta Robert Evans, koji je prethodno angažirao da 1968. snimi Rosemarynu bebu, bio je producent filma. Film se temeljio na scenariju Roberta Townea, a u glavnim ulogama nastupili su Jack Nicholson, Faye Dunaway i John Huston. Kineska četvrt je mračna priča o građanskoj i obiteljskoj korupciji smještena u tridesete godine u Los Angeles, s Towneovom film noir pričom inspiriranom povijesnim nesuglasicama oko prava na zemlju i vodu koje su obilježile urbani razvoj južne Kalifornije tijekom 1910-ih i 1920-ih. Polanski je nastupio u cameo ulozi kao kriminalac koji Gittesu razbija nos nakon što se detektiv narugao njegovoj sićušnoj građi. Film je bio nominiran za 11 Oscara, a osvojio je za najbolji originalni scenarij. Kineska četvrt pokazala se kao njegov najveći komercijalni i kritički uspjeh, a mnogi vjeruju i njegovo najbolje djelo. Danas se film smatra klasikom modernog Hollywooda.