Sjevernoirski sukob (irs. Na Trioblóidí; eng. The Troubles) bio je etničko-nacionalistički sukob u Sjevernoj Irskoj u drugoj polovini 20. stoljeća. Smatra se gerilskim i sukobom slabog intenziteta. Nasilje je počelo u kasnim 1960-im i smatra se da se završilo sporazumom iz Belfasta 1998. Iako se sukob odvijao u Sjevernoj Irskoj, došlo je do nasilja i u Irskoj, Engleskoj i kontinentalnoj Europi.
Sukob je primarno bio političke i nacionalističke naravi, podstaknut povijesnim dešavanjima. Također je imao etničku i religijsku dimenziju, iako nije bio religijski sukob. Ključni uzrok sukoba bio je ustavni status Sjeverne Irske. Unionisti i lojalisti, koji su uglavnom protestanti i smatraju se Britancima, zalažu se za ostanak Sjeverne Irske u Ujedinjenom Kraljevstvu. Irski nacionalisti i republikanci, koji su uglavnom Irci katolici, zalažu se za ujedinjenje Sjeverne Irske s Republikom Irskom.
Sukob je počeo tijekom političke kampanje Sjevernoirske udruge za ljudska prava kako bi se završila diskriminacija unionističke, protestanske vlade i policije nad katolicima. Unionisti su se ovoj kampanji suprotstavili izazivanjem nemira, što je dovelo do raspoređivanja britanskih trupa diljem Sjeverne Irske u cilju zaštite katoličkog stanovništva kao i do sukoba koji će trajati 3 desetljeća.
Glavni sudionici sukoba bile su republikanske i lojalističke paravojske, britanske sigurnosne snage i politički aktivisti i političari. Sigurnosne snage Republike Irske igrale su malu ulogu. U sukobu je poginulo preko 3 500 ljudi, od čega su civili 52%, pripadnici britanskih sigurnosnih snaga 32% i pripadnici paravojski 16%. Dolazilo je do sporadičnog nasilja i nakon potpisivanja sporazuma u Belfastu, uključujući i kampanju republikanaca koji se protive primirju.
Perspektiva mini|lijevo|Kolovoz 2009.: Neslužbena zastava Ulstera iznad unionističkog područja Derryja dok se u pozadini vidi irska zastava iznad nacionalističkog područja. mini|lijevo|Linija mira u Belfastu. Linije mira su niz visokih barijera koje razdvajaju nacionalističke i lojalističke četvrti. Izgrađene su u urbanim područjima Belfasta, Derryja, Portadowna i drugih gradova. Njihova navodna svrha je sprečavanje nasilja. Pojam The Troubles (hr. nevolje, metež) odnosi se na sukob između nacionalista (uglavnom katolika) i unionista (uglavnom protestanata) koji je trajao gotovo tri desetljeća (1969. – 1997.) Ranije se ovim pojmom nazivao irski revolucionarni period. Ovaj sukob predstavljao je najdužu bitniju kampanju u povijesti britanske vojske.
Stav britanske vlade je bio da su njihove snage neutralne u sukobu, da čuvaju red i mir i pravo naroda Sjeverne Irske na demokratsko samoopredjeljenje. Nacionalisti su sigurnosne snage smatrali snagama okupacije. Britanske sigurnosne snage fokusirale su se na republikanske paravojske i aktiviste, a istraga policijskog ombudsmana pokazala je da su britanske snage u nekoliko situacija bile u dosluhu s lojalističkim paravojskama, da su bile umiješane u ubojstva i da su sprječavale sprovođenje pravde kada su tvrdnje o suradnji i ubojstvima bile istraživane.
Sukob je doveden do kraja mirovnim procesom kojim je većina paravojski proglasila primirje, IRA je razoružana, policija reformirana, a povučene su i britanske snage s ulica i s osjetljivih pograničnih područja kao što su Južni Armagh i Fermanagh. U sporazumu je dogovoreno da će Sjeverna Irska ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu osim ako većina glasačkog tijela Sjeverne Irske odluči drugačije. Vlada Sjeverne Irske je decentralizirana.
Iako je broj aktivnih sudionika bio relativno mali, sukob je utjecao na mnoge u Sjevernoj Irskoj na dnevnoj osnovi, nekad se šireći i u Englesku, Irsku i dijelove kopnene Europe.
Pozadina sukoba 1609. – 1791. Godine 1609., tijekom procesa plantažiranje Ulstera, u Ulster se naseljavaju britanski i škotski doseljenici koji dobivaju zemlju koja je konfiscirana od domaćeg irskog stanovništva. Zajedno s protestantskom imigracijom, posebno u okruzima Antrim i Down, plantažiranje je bilo jedan od glavnih uzroka sukoba između domaćeg irskog stanovništva i kolonijalista koji će dovesti do irskih konfederativnih ratova (1641. – 53.) i Jakobitskog rata (1689. – 91). Oba rata završila su se pobjedom protestanata.
mini|Bitka kod Boyne (12. srpnja 1690.), Jana van Huchtenburg. Anglikanska dominacija u Irskoj omogućena je donošenjem Kaznenih zakona kojima su ograničena vjerska, pravna i politička prava svima (uključujući i katolike i protestante, kao što su prezbiterijanci) koji nisu bili u okviru državne crkve, anglikanske Irske crkve. Kako su se Kazneni zakoni počeli ukidati u kasnom 18. stoljeću došlo je do većeg natjecanja za zemlju, jer su irskim katolicima ukinute restrikcije na zakup zemljišta. Nakon što je katolicima dozvoljena kupovina zemljišta i trgovina došlo je do stvaranja agrarnih udruženja, Peep o' Day BoysaFrank Wright. Ulster: Two Lands, One Soil, 1996, str. 17. kod protestanata i Branitelja kod katolika. Ovo je dovelo do polarizacije među zajednicima.
1791. – 1912. Nakon osnivanja republikanskog Društva ujedinjenih Iraca od prezbiterijanaca, katolika i liberalnih anglikanaca i neuspjelog Irskog ustanka 1798. nastavilo se sektaško nasilje između katolika i protestanata. Protestantski Red oranžista (osnovan 1795.) datira iz ovog perioda i aktivan je i danas.
Zakonima o uniji 1800. Parlament Irske je ukinut, a Irska je ušla u sastav Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske. Ovo je dovelo do bližih veza između anglikanaca i prezbiterijanaca koji su ranije bili republikanci. Iako je katolička emancipacija postignuta 1829., čime je službena diskriminacija nad katolicima (oko 75% stanovništva u tom periodu), disidentima i Židovima uveliko eliminirana, kampanja za poništenje zakona iz 1800. nije uspjela.
U kasnom 19. stoljeću nastao je pokret za samoupravu koji je tražio ponovno uspostavljanje irskog parlamenta. Unionisti su bili uplašeni kako bi mogli postati manjina u parlamentu koji bi bio većinski katolički.
Unionisti i pokret za samoupravu bili su najznačajnije političke frakcije u Irskoj tijekom kasnog 19. i ranog 20. stoljeća.
1912. – 1922. mini|Ulsterski zavjet izdan je u protestu protiv Zakona o samoupravi u rujnu 1912. mini|Proglas Irske Republike je izdan tijekom Uskrsnog ustanka u travnju 1916. Kao odgovor na kampanju za samoupravu koja je počela 1870-ih, unionisti, uglavnom ulsterski protestanti, protivili su se irskoj samoupravi i neovisnosti, plašeći se za svoju budućnost u većinski katoličkoj državi. Godine 1912. unionisti vođeni Edwardom Carsonom potpisuju Ulsterski zavjet i zavjetuju se da će se suprotstaviti samoupravi i silom ako je potrebno. U tu svrhu nastaju Ulsterske dragovoljačke snage (UVF).
Kao odgovor na stvaranje UVF-a nacionalisti na čelu s Eoinom MacNeillom osnivaju Irske dobrovoljačke snage, čiji je cilj bila borba protiv UVF-a i donošenje Zakona o samoupravi. Izbijanje Prvog svjetskog rata i sudjelovanje Irske u istom privremeno su odložili mogući građanski rat i rezoluciju o irskoj neovisnosti. Zakon o samoupravi, iako je prošao u britanskom parlamentu uz kraljevski pristanak, suspendiran je tijekom trajanja rata.
Irske dobrovoljačke snage su se podijelile na Narodne dobrovoljce, koji su se pridružili irskim regimentima Nove britanske armije, i na skupinu koju su uglavnom sačinjavali radikalni nacionalisti među kojima je bilo infiltratora iz Irskog republikanskog bratstva. Radikalni nacionalisti će 1916. u Dublinu započeti Uskrsni ustanak, pod vodstvom Patricka Pearsea i Jamesa Connollyja. Na izborima u prosincu 1918., dvije i po godine nakon pogubljenja 15 vođa ustanka, pobijedila je, s 48% glasova i većinom mjesta u parlamentu, separatistička stranka Sinn Féin. Njihovoj pobjedi pomogla je i prijetnja o prisilnom regrutovanju u vojnu službu. Uslijedio je Irski rat za neovisnost, koji se završava 1922. kada se formira Irska slobodna država, koja je sačinjavala 26 od 32 irska okruga. U Ulsteru, posebno u 6 okruga koji će postati dio Sjeverne Irske, stranka Sinn Féin je imala relativno slabe rezultate i unionisti su osvojili većinu.
Odlukom britanskog parlamenta Irska je 1920. podijeljena na dvije regije u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, Južnu i Sjevernu Irsku. Ova podjela Irske potvrđena je u prosincu 1922. kada je Parlament Sjeverne Irske odlučio da Sjeverna Irska izađe iz sastava Irske slobodne države, pravom koje im je dato Anglo-irskim sporazumom 1921. Dio sporazuma potpisan 1922., naređivao je stvaranje odbora koja će odlučiti o granici između dvije države. Nakon Irskog građanskog rata, ovaj dio sporazuma je bio malog prioriteta novoj vladi u Dublinu koju je predvodio W. T. Cosgrave, koji će 3. prosinca 1925. potpisati sporazum kojim je tadašnja granica potvrđena, bez pravljenja ikakvih promjena. S obzirom na to da su okruzi okruzi Fermanagh i Tyrone, kao i granična područja okruga Derry, Armagh i Down bili uglavnom nacionalistička područja, odbor je još dodatno mogao smanjiti teritoriju Sjeverne Irske.
Sjeverna Irska ostala je dio Ujedinjenog Kraljevstva, ali je dobila svoj parlament i vladu. Iako su se želje unionista ispunile s obzirom na to da je Sjeverna Irska ostala u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, nacionalisti su podjelu Irske vidjeli kao ilegalnu i arbitražnu podjelu otoka protiv volje većine naroda. Smatrali su da Sjeverna Irska nije ni legitimna ni demokratska država. Katolici su na početku činili oko 35% stanovništva. 557 ljudi, uglavnom katolika, ubijeno je u političkom i sektaškom nasilju između 1920. i 1922., i tijekom i poslije rata za neovisnost. Rezultat je bio raskol između katoličke i protestanske zajednice. Neki povjesničari opisuju nasilje, posebno ono u Belfastu, kao pogrom.
1922. – 1966. mini|James Craig, prvi premijer Sjeverne Irske, koji je državu i parlament smatrao protestantskim. Naslijeđe građanskog rata u Irskoj, koje će kasnije imati veliki utjecaj u Sjevernoj Irskoj, bio je opstanak marginaliziranih ostataka Irske republikanske armije. Djelovali su s obje strane granice i ostali su ideološki privrženi rušenju obje vlade silom kako bi ujedinili Irsku. Sjevernoirska vlada 1922. donosi Zakon o civilnim vlastima kojim se vladi i policiji daje moć da rade sve ono što je neophodno kako bi se ponovo uspostavio ili sačuvao zakon i red. Ovaj zakon se dugo koristio protiv nacionalista i nakon što se nasilje u ovom periodu završilo.Laura K. Dohonue. "Regulating Northern Ireland: The Special Powers Acts, 1922–1972", The Historical Journal (1998), vol 41, no. 4.
Pozicije dvije strane postale su striktno definirane nakon ovog perioda. Iz unionističke perspektive, nacionalisti su bili nelojalni i odlučni u svojoj namjeri da unioniste primoraju na ujedinjenu Irsku. Ova prijetnja služila je kao opravdanje za povlašćen položaj unionista u dodjeli stanova, zaposlenju i u drugim poljima. Prisustvo većih obitelji među katolicima, a samim tim i potencijal za brži rast broja katolika također je viđen kao prijetnja. Unionističke vlade ignorisale su upozorenje Edwarda Carsona iz 1921. da bi otuđivanje katolika učinilo Sjevernu Irsku nestabilnom. Poslije ranih 1920-ih dolazilo je do povremenih sektaških nemira, poput nemira u Belfastu 1930-ih i 1950-ih i Sjeverne (1942. – 1944.) i Granične (1956. – 1962.) kampanje Irske republikanske armije, koje nisu uživale širu podršku među nacionalistima. Nakon što je IRA obustavila svoju kampanju 1962., Sjeverna Irska je u kratkom periodu bila relativno stabilna.
Kasnih 1960-ih Točan datum početka sukoba nije utvrđen. Neki od datuma koji se najčešće uzimaju za početak su osnivanje suvremenih Ulsterskih dragovoljačkih snaga 1966. godine, marš za građanska prava u Derryju 5. listopada 1968., početak bitke za Bogside 12. kolovoza 1969. ili dolazak britanskih trupa 14. kolovoza 1969. godine.
Kampanja za građanska prava