Umjetnost i Kabala su bliske s obzirom na sadržaj koji iskazuju. Razlika je u tome što umjetnost zastaje na samom izrazu – umjetnost jest izraz – a Kabala je neko činjenje u prostoru onoga što umjetnik iskazuje, prikazuje. Umjetnik stvara umjetničko djelo polazeći od prostora životnog smisla što ga vidi, doživi ili intuitivno zahvaća. Kabalist živi u tom prostoru smisla što ga nasljeđuje tradicijom Kabale. Veza između Kabale i umjetnosti je dvostruka: s jedne strane Kabala pruža tumačenje bitnih momenata umjetnosti, a s druge strane u djelima umjetnosti nalaze se umjetnički oblikovani prikazi sadržaja Kabale.
Uvodno o Kabali Kabala (קַבָּלָה) spada u duhovnu tradiciju judaizma koju čine Tanak (Stari zavjet: Tora, Proroci, Književnost), Talmud, Hagada. Sama riječ "kabala" potječe od korijena kbl (hebr: uzeti, prihvatiti, preuzeti, primiti).Ime Kabala dolazi od kibel: primitak, dobitak; prihvat, prihvaćanje, prijem; usmena tradicija, kabala. Prema Amerl (1997), str. 245 Kabala je mističko učenje, što znači da nije puka teorija, nego da se njeno znanje uspostavlja vjerodostojnim doživljajima sudionika: mističko znanje je ono koje je proživljeno u vlastitoj nutrini čovjekovoj. Kabala se povijesno javlja u XII st. (južna Francuska) i XIII. st (Španjolska), razvija se dalje u srednjem vijeku (Njemačka, Cefat u Izraelu), u hasidističkom pokretu, sve do danas. Postoje tri vida Kabale: teorijski (teozofijski), kontemplativni (kabala ijunit)) i činidbeni (kabala ma'asit). Kabala je široko područje intelektualnog istraživanja i meditativnog prakticiranja, također i etičke i socijalne primjene, no, ona je ipak određena konkretnim pojmovnim okvirom kojeg čine temeljni pojmovi Kabale, a to su: En Sof; Božji atributi; emanacija i stvaranje svijeta; deset sefirota, četiri svijeta (arba olamot), pet razina duše, praiskonski arhetip čovjeka (Adam Kadmon), parcufim (obličja sefirota), popravljanje svijeta (tikun olam). Važno je naglasiti da Kabala nije neka za stalno uspostavljena dogma, nego da je podložna mijenjanju, poboljšavanju, dorađivanju. Na neki način Kabala je uvijek nova - po tome što se u njoj mijenja ili nadopunjuje, i uvijek stara: po tome što čuva svoje temeljne postavke koje su tradicijom ustanovljene kao ispravne i korisne. Temeljna djela Kabale su: Sefer Jecira, Sefer haBahir, Zohar; učenje Izaka Lurije zapisano od njegova učenika Hajim Vital-a; mnoga djela u Kabali hasidizma.
Umjetnost iz očišta Kabale Božje stvaranje, po Kabali, proteže se kroz sve svjetove (Acilut, Beria, Jecira, Asija). Na kraju puta stvaranja pojavljuje se zbiljsko, konkretno biće: neka stvar, prirodna pojava, živo biće. Umjetnik ne imitira taj put stvaranja; glagol „bara“ rabi se samo za Božje stvaranja, samo Bog "bara". Ipak, umjetnik stvara tako da čisti oblik iz svijeta Jecira prenosi ili, unosi u neku tvar, o-stvaruje ga u nekoj tvari (boji, tušu, ulju,…) u svijetu Asija. Isto tako, sam pokret iz svijeta Beria ostvaruje kao pokret ljudskog tijela u svijetu Asija. Ili, čisti zvuk iz svijeta Acilut ostvaruje kao neko fizičko zvučanje u svijetu Asija. Međutim umjetnik ne stvara ni čisti oblik, ni čisti pokret, ni čisti zvuk; oni, po učenju Kabale, proizlaze, Božjim stvaranjem iz En Sof: Bog sam izgovara, svojim govorom započinje stvaranje budućih bića; iz samog sebe izvodi snagu potrebnu za njihovo stvaranje; u samom sebi iznalazi likove budućih stvorenja i, tim slijedom stvara konkretna bića ovog Asija svijeta.
Umjetnik prevodi čisti oblik, pokret, zvuk i govor u nešto materijalno (tvarno) u ovom svijetu i tako stvara lijepu sliku, lijepi ples, lijepu glazbu i lijepi govor, i time omogućuje da se čovjek, pri uživanju u umjetničkom djelu, uzdiže u svijet čistog oblika – svijet Jecira; u svijet čistog pokreta – svijet Beria; u svijet čistog zvuka – svijet Acilut. Uživanje je povezano s doživljajem ljepote, a on se javlja kad umjetničko djelo uspije dati pravi osjetilni izraz u boji, u kamenu, u pokretu, u zvuku – čistom obliku, čistom prostoru, čistom pokretu i čistom zvuku koji postoje u višim svjetovima.
Umjetnost uzdiže čovjeka na više razine svjetova. To se uzdizanje događa u doživljaju ljepote, a ova se sastoji u tome da se čistom obliku, pokretu, zvuku prida prikladan izraz u fizičkom svijetu Asija korištenjem neke boje, kamena, ljudskog tijela, zvukova glazbala. Po Hegelu lijepo (das Schöne) se sastoji u tome da ideja (die Idee) zadobije osjetilni izgled.Hegel: Vorlesungen über die Ästhetik I. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1986, Str. 151.: "das Schőne... als das sinnliche Scheinen der Idee" Po Kabali ljepota je u tome da čisti oblik, pokret, zvuk kao takvi dobiju svoj osjetilni izgled u fizičkom svijetu Asija, da postanu lijepo prikazani odgovarajućom tvari: bojom, tušem, kamenom, tjelesnim pokretom, zvukom nekog glazbala i ljudskim govorom. U tom smislu, umjetnost kao nešto napravljeno ili izvedeno u fizičkom svijetu, smješta se u svijet Asija.
Umjetnost u svijetu Jecira U duši Ruah Božji atributi se uprisutnjuju kao igra likova – ugledivi vid svijeta Jecira; u umjetnosti to čine likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) kojima se u duši uprisutnjuje Božja igra likova:
na primjer za Hokma – likovni vid Božje mudrosti; za Bina – likovni vid Božjeg intelekta; za Hesed – likovni vid Božjeg milosrđa; za Jesod – likovni vid Božjeg utemeljivanja (svemu-temelj-biti, hebr: jesodijut), i tome slično.Često se za židovsku kulturu kaže da je nesklona likovnim umjetnostima (tzv. anikonizam). Razlog toj nesklonosti može biti religiozan, jer se velik dio židovske duhovnosti sastoji u posvećenosti Bogu. Tome u prilog ide druga Božja zapovijed koja zabranjuje da se Bog prikazuje bilo kakvim „urezanim likom ili slikom“Biblija: Stari i Novi zavjet (1974). Zagreb: Kršćanska sadašnjost.str. 58: "Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu..." (zapravo idolom, hebr: fesel, i slikom hebr: temuna). No, osim što je nedozvoljeno, i nemoguće, Boga prikazivati kipom ili slikom, to isto važi i za temeljne odrednice Kabala učenja: En Sof, Adam Kadmon, sefiroti, svjetovi, razine duše, i ostalo. Uzmimo kao primjer Adam Kadmon; je li uopće moguće prikazati Adam Kadmona slikom, makar sam izraz označuje „iskonskog čovjeka“?
Ako se ozbiljno misli pojam Adam Kadmon kao prva emanacija onog bezgraničnog En Sofa, dakle kao neku konstelaciju koju čine Božji atributi, tada je nezamislivo kako tu apstraktnu strukturu prevesti u neki opažljivi lik. Ako se to i učini, a često se i čini, onda takva slika nije vjerna ideji Adam Kadmon, a trebala bi biti, govoreći hegelovski, osjetilna pojava ideje. Stoga Kabala zahtjeva meditacijsku praksu: to što je Adam Kadmon može se osjetiti u duhu kao neka regulativna idejaRegulativna ideja, po Kantu, je ona koja služi uređivanju (reguliranju) čovjekovog ponašanja, za razliku od konstitutivnih ideja koje doprinose povećanju znanja. koja sabire duh na tradicijom naslijeđeno razumijeće prve emanacije En Sofa u nešto nalik Bogu (b´calmo kidmuto).Biblija, Post 1,26-27
Umjetnost u svijetu Beria U duši Nešama Božji atributi se uprisutnjuju kao kretanje Božje snage – snagosni aspekt svijeta Beria; u umjetnosti to je balet/ples kojim se u duši uprisutnjuje Božja dinamika (kretanje snage Božje):
na primjer za Hokma – snagosni vid Božje mudrosti; za Bina – snagosni vid Božjeg intelekta; za Hesed – snagosni vid Božjeg milosrđa, i tome slično. To što je u etici vrlina to je u umjetnosti ples ili balet. To znači: kretnjama tijela izraziti onu unutarnju dinamiku u koju vanjski svijet biva prenesen: međuljudski odnosi, borba s vanjskim silama, udivljenje nad ljepotom prirode, strahopoštovanje pred Bogom, uopće sve snagosne situacije specifične za svaku pojedinu sefira. Vrline su definirane kao umni odgovor duše Nešama na događanje snage u svijetu Beria: na primjer, bitul (negacija egocentričnosti), vrlina pripadna sefira Hokma, kao odgovor na zamršenu iracionalnost života; simha (radost), vrlina pripadna sefirotu Bina, kao odgovor duše Nešama na težinu racionalnog odgonetanja životnih problema, i sl. za ostale sefirote. Ako se kretnjama tijela, umjetnički oblikovanima, izraze navedeni odgovori duše Nešama, tada smo blizu onome što čini bit umjetničkog plesa, ili baleta (klasičnog i modernog).
Umjetnost u svijetu Acilut Duša je prostor re-prezentacije (ponovnog uprisutnjenja) Božjih atributa; u duši Haja oni bivaju uprisutnjeni kao govor – logosni vid svijeta Acilut; u umjetnosti to su glazba i poezija kojima se u duši Haja uprisutnjuje Božji govor i, analogno za sve atribute Božje:
Na primjer za Hokma – govorni vid Božje mudrosti; za Bina – govorni vid Božjeg intelekta; za Hesed – govorni vid Božjeg milosrđa; za Gevura – govorni vid Božje pravednosti, i tako redom do sefira Malkut. Veliki njemački skladatelj Ludwig van Beethoven govori o glazbiRazgovor između Beethovena i njegove kopistice Anne Stolz u filmu “Copying Beethoven”: "Glazba je Božji govor. Mi glazbenici najbliže smo Bogu što čovjek može biti. Čujemo Njegov glas. Čitamo s Njegovih usana. Rađamo djecu Božju, pjevamo Njegove molitve."
Kabala u prostoru umjetnosti Može li umjetnik umjetnički oblikovati sadržaje Kabale? Mogu li ideje Kabale (En Sof, sefiroti, svjetovi, duše,…) zadobiti osjetilni izraz u nekom od medija umjetnosti – boji, kamenu, pokretu, zvuku, govoru ?
Pritom se ne misli na ilustriranje sadržaja Kabale, nego da se iz same supstancije učenja Kabale stvori toj supstanciji prikladan umjetnički izraz. Takvom zahtjevu mogao bi udovoljiti umjetnik koji je ujedno i kabalist, ili kabalist koji u sebi ima snažni poriv za umjetničkim stvaranjem, a ne tek za pukim ilustriranjem kabalističkih ideja. U djelima velikih umjetnika progovara duh Kabale, iako oni sami nisu kabalisti. Kada čovjek živi u skladu s učenjem Kabale, tada njegov vlastiti život postaje umjetničkim djelom što znači: živim, osjetilnim prikazom učenja Kabale. Stoga, ako se u kabalističkom tumačenju umjetnosti uzdižemo iz Asija svijeta u više svjetove čistog oblika, pokreta i zvuka (o čemu se govori u III. dijelu), u IV. dijelu, u kojem se govori na koji način umjetnost prikazuje Kabalu, treba naglasiti da se kabalist iz viših svjetova spušta u ovaj svijet Asija da bi u njemu ozbiljio ono što zna i vidi u višim svjetovima. Pravi umjetnički prikaz Kabale bit će umijeće življenja, po načelima Kabale, u svijetu Asija.
U likovnoj umjetnosti Pokazano je kako Kabala tumači likovnu umjetnost, ali postoje li takva djela likovnih umjetnosti (slikarstva, kiparstva, arhitekture) u kojima je prisutna Kabala kao tema? U jednoj evangeličkoj crkvi u Bad Teinach-Zavelsteinu (u blizini Stuttgarta) na njenom oltaru, na triptihu zvanom „Die Kabbalistische Lehrtafel“, prikazuju se sefiroti – Božji atributi koji emaniraju iz Božje punine i očituju se u ovom fizičkom svijetu (i na ljudskom tijelu). Značajno je to da se u jednoj kršćanskoj crkvi daje likovni prikaz temeljnom učenju Kabale – sefirotima upisanim hebrejskim slovima. Tematika Kabale, općenito židovske duhovne tradicije, jako je prisutna u slikarstvu Marca Chagalla (1887-1985) jednog od najvećih židovskih, ali i svjetskih slikara modernog doba.
U plesu Plesna se umjetnost može tumačiti kabalistički, ali i sama Kabala mogla bi se izvoditi u plesnoj umjetnosti, koja bi jezikom plesa govorila o Kabali.
U glazbi Glazba se može tumačiti kabalistički, ali postoje i glazbena djela koja kao svoju temeljnu temu imaju Kabalu, koja jezikom glazbe prikazuju Kabalu. Očita je nazočnost Kabale u glazbi u skladbama zvanim "nigunim" (u jednini: "nigun"). Riječ nigun (hebr: ניגון) označuje židovske religiozne pjesme te pripadne im melodije. Iako imaju neku temu, većinom su improvizirane; melodije su često sjetne, ali mogu biti i vesele, namijenjene plesu ili druženju za stolom. U književnosti