Zorka Sever (Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza 1973.) bila je slikarica, sakupljačica narodne umjetnosti, spisateljica, ilustratorica, kostimografkinja i učiteljica.
__TOC__
Životopis Zorke Sever Ovaj životopis temelji se na vlastitim razmišljanjima i zaključcima umjetnice Zorke Sever, što ih je tijekom godine iznosila u razgovorima sa svojim kćerkama. U tekst su uneseni i Zorkini autobiografski zapisi iz 1958. i 1972. godine. Važne podatke o njezinu životu i radu pružaju datirane slike (1906. – 1973. ) i njezina obilna korespondencija, zatim članci i ilustracije što ih je objavila u dnevnom tisku i časopisima, pa i katalozi njezinih izložaba. Sva je ta građa pohranjena u obiteljskom arhivu. Od 1906. – 1973. Zorka je izradila 1709 umjetničkih djela.,Višnja Sever Siglhuber, Vesna Kauzlarić: “Život i djelo Zorke Sever”, Popovača, 1994. god., izdavač: Poglavarstvo općine Popovača, pripremio: prof.Stjepan Beleta](str.5)
Od rođenja 1894. god. do kraja Prvog svjetskog rata 1918. god. Zora Olga pl. Getz rodila se 29. ožujka 1894. u Popovači, u kući Josipa Severa st. Sedam godina ranije u istoj se kući i u istoj sobi rodio njezin budući suprug, Josip Sever ml. Krstila se je u crkvi u Voloderu, jer u Popovači još nije bilo crkve, pa joj u krsnom listu upisan Voloder kao mjesto rođenja. Potpisivala se je kao Zorka ili Zora Getz nakon 1906., a nakon udaje Zorka Sever. Samo na par ranih slika potpisala se s „Tepec“, nadimak koji joj je dao otac. Isto tako, na par slika za svoje kćeri potpisala se je s „mama“ ili „mamica“, a na par slika za unuke s „Baba“).
Zorkin otac, Đuro pl. Getz, bio je mjernik u Popovači. Tu je unajmio stan i u njemu živio sa suprugom Bertom. Bertina majka Amalija, rođena pl. Kušević, udala se za Gjuru Pilipića. Gjuro i Berta, upoznali su se u Kutini, a zatim su se preselili u Popovaču. Bertin je otac tada u Kutini bio katastarski ravnatelj. Te je godine Gjuro preuzeo mjesto blagajnika vatrogasnog društva u kojem je Josip Sever st. aktivno djelovao kao zapovjednik. Getzovi borave u Popovači samo tri godine, a 1897. sele u Jastrebarsko. U obitelji pl. Kuševići Getz cijenila se ljepota i njegovala umjetnost pa nije čudo što trogodišnja Zorka želi da joj otac iz Zagreba donese na dar “farbice”. Već od treće godine poznavala je sve komplementarne boje i od tada pa do smrti, nije se od njih dijelila. Slikanje je za nju bilo životna potreba. Od 1901. do 1904. god. Zorka iz Jastrebarskog pohađa školu u Jamnici. U periodu od 1905. – 1908. god. roditelji i dalje žive u Jastrebarskom sa Zorkinom braćom Ivkom, Aleksandrom, Danicom i Milkom. Zorka odlazi u Zagreb. Boravak u privatnom internatu u Mesničkoj ulici koji vodi jedna Švicarkinja, omogućio joj je upoznavanje nekih kasnije značajnih ljudi, a razgovor isključivo na njemačkom jeziku, pomogao joj je svladavanje istog. Upisuje se u višu djevojačku školu u Draškovićevoj ulici. Tamo upoznaje Ankicu Krizmanić, koja joj poklanja svoj akvarel iz 1908. Što ga je izradila s dvanaest godina, a prikazuje Ankičinu bolesnu majku. Ta mladenačka prijateljska veza budućih slikarica traje od 1908. do 1912. godine.
Godine 1906. Za vrijeme školskih praznika Zorka putuje k roditeljima u Jastrebarsko, gdje u akvarelu slika dvorište kuće u kojoj su stanovali njezini roditelji. Bilo joj je tada dvanaest godina. Sliku energično potpisuje Zora Getz. Godine 1908. Zorka polaže malu maturu. Sljedeće godine nastavlja školovanje, pohađa peti razred više djevojačke škole. Godine 1910. Upisuje se u šesti razred više djevojačke škole, ali nakon nekoliko dana se ispisuje i upisuje u privatnu školu Tomislava Krizmana na (Jelačićev trgu 4, prvi kat). Tu se ponovo sastaje s Ankicom Krizmanić. Sjede u istoj klupi. Ankica je u razredu najmlađa – njoj je četrnaest godina, a Zorki šesnaest godina. Iz Zorkinih bilježaka (1972.) doznajemo da su Ankica i Zorka tada bile najbolje učenice u slikanju. Tu godinu Zorka provodi ferije u Jastrebarskom, kod roditelja. Tu ugljenom i olovkom crta svoju majku Bertu i oca Gjuru, a posebno djeda Gjuru Pilipića. Sljedeće godine nacrtala je karikaturu seoskog čudaka Pepa i slika svog brata Aleksandra s velikim šeširom. Kao izvrstan pedagog u višoj je djevojačkoj školi djelovala prof. Ankica Bestalli. Zorki i Ankici dala je temeljno znanje o slikarstvu, osobito u tehnici pastela. Postignuvši u toj tehnici zamjernu vrsnoću, Zorka se je njome služila do smrti. Te godine Zorka donosi važnu odluku, prekida školovanje kod Krizmana i upisuje se u Učiteljsku školu sestara milosrdnica u Zagrebu. Tu joj je vrlo dobar nastavnik iz slikarstva prof. Maša Janković. Godine 1912. portretira u akvarelu Ankicu Krizmanić, lijepu šesnaest-godišnju crvenokosu djevojku s debelom pletenicom i s uvojcima na čelu. Te godine Zorkini roditelji iz Jastrebarskog prelaze u Zagreb i stanuju na Prilazu. Iz Zorkinog dnevnika doznajemo da je učiteljsko zvanje izabrala zbog materijalnih razloga. Studiju slikarstva namjeravala se je vratiti kada riješi pitanje egzistencije. (str.18)
Godine 1913. za vrijeme praznika, Zorka u Ladislavcu posjećuje baku Getz, rođenu pl. Forko, koja živi u rodnoj kući Getzovih, u kuriji s početka 19. stoljeća. Tada Zorka svoju baku portretira u akvarelu. Gjuro, Zorkin otac, imao još dva brata: Janka, pravnika, oženjenog u Zlataru, i Franca, koji po završenoj gimnaziji živi na imanju u Ladislavcu.
Godine 1914. u Zagrebu, u smočnici roditeljskog stana, Zorka slika u akvarelu žanr-sličicu “Miševi i orasi”. Umjetnica bilježi: “Kad sam vidjela miša kako jede orah, polako sam se iskrala iz smočnice, mišu sam dodala još oraha i uzela boje. Tako mi je u miru pozirao”. Zorka maturira na učiteljskoj školi, i odmah traži mjesto učiteljice. Zorka se je zaljubila u liječnika koji je boravio u stanu njezinih roditelja u Zlataru. Iste godine Zorka je rodila izvanbračnog sina Vojislava, koji će ostati živjeti u Zlataru, sa Zorkinim roditeljima. Vojislavov otac uskoro umire. Zorkin sin Vojislav Getz će umrijeti 1973. , nekoliko mjeseci prije Zorke.
Zorka dobiva mjesto učiteljice 1915. god. u mjestu Potok, četiri kilometra udaljenom od Popovače. Iste godine upoznaje svog budućeg supruga, Josipa Severa ml. koji se, kao austrougarski časnik s ratišta vratio kući na “urlaub” (odmor). Svake godine ujesen, prije školske obuke, Josip Sever st. i njegova supruga Ana, rođena Kostalović, pozivali bi u svoju kuću učitelje iz obližnjih sela i školskog nadzornika da bi se na vrtnoj zabavi međusobno bolje upoznali. Bio je to sudbonosan susret za Zorku i Josipa. Zaručili su se prije Josipova povratka na bojište. U zlu i dobru, živjeli su sretno, jer su se znali radovati malim stvarima i jer su zajednički djelovali na području širenja kulture u voljenoj Moslavini.,(str.7,8) Tako se mlada učiteljica udala i odrekla svog sna o studiju slikarstva u europskim gradovima, kamo je otišla njezina kolegica Anka Krizmanić. Godine 1916. Zorka slika u akvarelu autoportret i dva akvarela s temom: “Iz moje školice”. Za jednog posjeta Popovači 1918. god. slika u akvarelu Josipovu majku Anu.
Od 1919. god. do kraja Drugog svjetskog rata 1945. god. Za vrijeme boravka u Potoku 1919. god., Zorka je u pastelu naslikala mlinaricu Baru Miserić kod koje je stanovala i hranila se. Dana 24. rujna 1919. Zorka i Josip vjenčali su se u Zlataru, a u kući mladenkinih roditelja bila je svadba. Nakon vjenčanja Zorka je promijenila prezime Getz u Sever. Otputovavši nakon vjenčanja u Zagreb, živjeli su u Jurjevskoj ulici br. 25 u prizemlju. Josip je skinuo uniformu austrugarske vojske i radio u računovodstvu Financijske direkcije u Gornjem gradu, u Opatičkoj ulici 20a, stanovao je u Mletačkoj ulici 25. Zorka napušta učiteljsko mjesto. Prije početka Prvog svjetskog rata, Josip je završio klasičnu gimnaziju, učiteljsku školu i Višu gospodarsku školu u Križevcima. Bio je kraće vrijeme ravnajući učitelj u Šegrtskoj školi u Sesvetama Podravskim. Godine 1921. Zorka posjećuje Popovaču, i slika u akvarelu svog svekra Josipa st. Potkraj te godine, Zorkin se suprug vraća s liječenja u Aflenzu, u Austriji. Josip Sever st. sastavlja oporuku. Imanje ostavlja sinovima, a sam se seli u svoj vinograd Borik, sedam kilometara udaljen od Popovače. Zorka i Josip napuštaju Zagreb i prelaze na imanje Severovih, u Popovači, gdje im se 1923. god. rodila kćerka Višnjica. Zorka s djetetom posjećuje roditelje u Zlataru 1925. , u akvarelu slika kćerku Višnjicu u krevetiću. Iste godine, u akvarelnoj tehnici izrađuje sliku dr. Jaroslava Havličeka, liječnika iz Podbrđa, a u pastelnoj tehnici kravara Jureka Orsaga. Godine 1927. Zorki i Josipu rađa se druga kćerka –Ružica. Zorka, članovi njene obitelji i prijatelji poduzimaju mnoge izlete u Moslavačku goru, do srednjovjekovnih gradova Garića, Jelengrada i Kaludjerovog groba, pa i do Lonje. Vozili su se na kolima za sijeno. Na sjedišta, također od sijena, prekrivena gunjevima, smjestila bi se obitelj Sever i Ćuk s djecom. Zorka je redovno sa sobom ponijela i boje, a Josip je nosio i dasku na kojoj je slikala; umjesto stalka poslužila su njegova leđa. Na izlete i šetnje uvijek su išli zajedno. Tada je Zorka svoje dojmove ostvarivala na papiru, u pastelnoj tehnici. Slikala je stare gradove, ljude, životinje, gorske livade, bukove i hrastove šume, seosku arhitekturu, Cigane. Pritom se služila lijevom i desnom rukom, a katkad u isti čas i sa svih deset prstiju. Činilo se kao da udara po klavijaturi. Izvrsno se snalazila sa sićušnim komadićima pastelnih kreda, koje je hitro vadila iz piljevine u drvenoj kutiji. Bilo je uvijek zagonetno kako se u toj piljevini snalazi i kako prepoznaje pojedinu boju. Na zajedničkim izletima, sudac iz Kutine, povjesničar Juraj Ćuk, imao je zadatak da nam prikaže povijest starih gradova, a Josip je prema gradinama sjekiricom krčio put kroz gustu i visoku paprat. Za vrijeme vrlo hladne zime 1929. god. Josip i Zorka dojurili su na sanjkama u vinograd u Boriku po Josipova oca, da ga odvezu k sebi i da s njim provedu Božićne dane, i tada Zorka slika svoga svekra koji se uputio u svoju klijet. S lijeve se strane naziru jele. Svekar je naime, svakoga Badnjaka u Boriku odsjekao po jednu jelu da u Popovači bude božićno drvce. Zorka priča: “Boje su se za vrijeme slikanja smrzavale, ali hladnoću sam izdržala i sliku sam završila”. Sljedeće godine u Kopenhagenu (sa ženskom udrugom na svjetskoj izložbi), zatim u Bruxellesu i Daruvaru Zorka priređuje izložbu narodnog veziva i slika s moslavačkim motivima. Na svjetskoj izložbi u Barceloni, gdje je preko Obrtne komore putovala i njezina izložba, Zorka izlaže narodno vezivo i slike s moslavačkim motivima. Dobiva prvu nagradu za najljepšu nošnju. Iste godine izlaže u Daruvaru,Višnja Sever,Željko Čagalj,Dr.Bogdan Mesinger: "Zorka Sever - sedamdeseta obljetnica prve izložbe u Osijeku 1929. - 1999. Etnografski i umjetnički rad", 1999. god., nakladnik: HNK Osijek(str.37) i Osijeku s istom temom, te i tu dobiva prvu nagradu.Branka Hlevnjak i Višnja Sever Siglhuber: “Zorka Sever (slikarstvo 1910. – 1973. ) ”, Zagreb, 2008. god., nakladnik: Muzej Moslavine, Kutina, () Narodno vezivo Zorka skuplja od prvog dana učiteljevanja do smrti. Imala je krasnu i vrijednu zbirku koja se danas čuva u Muzeju Moslavine u Kutini. Tu je pohranjeno i nekoliko njezinih slika vezanih uz Popovaču. U obitelji su se čuvali rukom slikani albumi s prikazom moslavačkih običaja i tamošnjeg veziva. Zorka je preslikala s originalnih odijela, peča, poculica, parta, plahtića, prezglavnica u rukom slikane albume s prikazom moslavačkih običaja. Slikama je dodavala vlastite komentare.,(str.8)
Severove je često posjećivao prof. Dragutin Renarić, akademski slikar i grafičar. I njega je umjetnica naslikala u akvarelu 1930. god., slika je izložena u Trijemu u Popovači. Godine 1932. god. u staroj školi u Popovači Zorka izlaže narodno vezivo i slike. Počinje se baviti kostimografijom. Kreira kostime za dječje igrokaze, pa i za Crvenkapicu Vladimira Nazora, uz glazbu Mladena Širole. Josip prati igrokaz na harmoniju.