Međunarodni festival novog kazališta Eurokaz kulturna je manifestacija koja se od 1987. do 2013. godine održavala u Zagrebu. Festival je prikazivao izvedbe suvremenog kazališta, s fokusom na razna strujanja u kazališnim estetikama 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća.
Na festivalu su nastupili brojni umjetnici koji su obilježili novo kazalište na prelasku iz 20. u 21. stoljeće: Rosas, La fura dels baus, Jan Fabre, Ron Athey, Societas Raffaello Sanzio, Needcompany, i drugi. Eurokaz se ubraja među najznačajnije europske kazališne festivale, uz BITEF (Beograd), Edinburgh International Festival, Festival d'Avignon, Inteatro Festival (Polverigi), Sommerfestival (Hamburg) i Theater am Turm (Frankfurt).
Povijest Eurokazu je prethodio festival Dani mladog kazališta, koji je kazališna grupa Coccolemocco organizirala od 1974. do 1977. u Zagrebu i od 1980. do 1982. u Dubrovniku. Festival je prikazivao izvedbe koje su predstavljale pokušaje novog promišljanja kazališta, a osim kazališnih grupa iz Jugoslavije, nastupale su i grupe iz inozemstva.[i]
Jedan od razloga zbog kojih su Dani mladog kazališta prekinuti bila je avangardna i nekonvencionalna narav programa, zbog kojeg je festival izgubio institucionalnu potporu (što se pogotovo očitovalo kada su svoju podršku povukle Dubrovačke ljetne igre)[ii]. Ipak, kroz organizaciju Dana mladog teatra, članovi Coccolemocca Gordana Vnuk i Branko Brezovec stvaraju međunarodne kontakte s grupama koje se bave sličnim istraživanjima u kazalištu.
Želeći održati kontinuitet prikazivanja novih tendencija u kazalištu, Gordana Vnuk 1987. g. pokreće Eurokaz i postaje umjetnička ravnateljica festivala. Time Eurokaz nasljeđuje misiju započetu Danima mladog teatra, s time da od tada počinje prikazivati i inozemne radove – takva odluka proizlazi iz činjenice da se na međunarodnoj sceni u to vrijeme događaju razne promjene i inovacije u polju kazališta.[i]
Prvo izdanje Eurokaza održano je u sklopu Ljetne Univerzijade 1987.[ii]
Festival Festival se održavao jednom godišnje, tijekom ljeta. Svako je izdanje težilo biti koncipirano oko određenog suvremenog kazališnog fenomena i prikazivalo predstave koje su se njime bavile. Festival je time pokušavao pratiti razvojne linije kazališta kraja 20. stoljeća, koje su bile obilježene spajanjem teatra i visoke tehnologije, likovnosti, plesa i drugih medija[ii]. Osim međunarodnog dijela programa, Eurokaz je prikazivao i inovativno kazalište umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, i tako neko vrijeme djelovao kao mjesto na kojem su umjetnici iz ostalih dijelova Europe i svijeta mogli doći u kontakt s njihovim radovima i poetikama.
Festival nije bio revijalan, nego mu je cilj bio pokazati postojeće smjerove razvoja kazališta, bez obzira na to jesu li bili prepoznati ili ne: Eurokaz nije nikada inzistirao samo na jednom pravcu, već je nastojao prikazati raznovrsnost i množinu različitih estetika (…) uključujući i one koje su nastajale na „rubovima“, još uvijek neprepoznate na širem planu.[ii]
Izdanja
1987. Prvo izdanje festivala, u sklopu Univerzijade, nastupa manifestno: nastavlja princip koji otvoreno propituje modele dominantne kazališne prakse. Festival stavlja fokus na budućnost kazališta, koja se tada tek nazire u pokušajima mišljenja drugačijih, tada još marginalnih, modela.[iii]
Na festivalu su te godine u međunarodnom programu nastupili: Krypton (Italija), Harald Weiss (Njemačka), Studio Hinderik (Nizozemska), Rosas (Belgija), Teatro Delle Bricole (Italija), Teatro Gioco Vita (Italija), TAM – Teatromusica (Italija), Centrum Swiatla (Poljska), Compagnia teatrale di G. B. Corsetti (Italija) i La Fura dels Baus (Španjolska)
Od jugoslavenskih kazališnih grupa nastupili su: Kozmokinetično Gledališće Rdeči pilot (Slovenija), Kugla (Hrvatska), a svoje autorske projekte i režije prikazali su: Jasna Knez, Damir Bartol Indoš, Boris Bakal, Tomaž Pandur, Zlatko Sviben, Branko Brezovec i Janez Pipan.
1988. U međunarodnom dijelu festivala te je godine prezentirano američko kazalište, a gostujući umjetnici bavili su se pitanjem odnosa teatra i tehnologije. Jugoslavenski dio programa odnosio se na ulazak novih estetika u kazališne institucije.[iv]
Na festivalu su te godine nastupili: Ilotopie (Francuska), Jan Fabre (Belgija), Soon 3 (SAD), Joe Goode Performance Group (SAD), Nightletter Theater (SAD), Rachel Rosenthal (SAD), Liz Lerman/Exchange (SAD), Nancy Karp + Dancers (SAD), Paula Court (SAD).
U domaćem dijelu programa svoje predstave su prikazali Vito Taufer, Branko Brezovec i Haris Pašović.
1989. Fokus ovog izdanja festivala bio je na ideji nove dramaturgije: udaljio se od principa naznačenih prijašnjim izdanjima festivala koji su išli prema istraživanju veze kazališta i drugih medija, pogotovo vizualne komponente. Te je godine u središtu pažnje promišljanje tekstualnih, dramaturških i diskurzivnih odnosa koji u izvedbu unose nerazumljivost kao djelatni element.[v]
Od međunarodnih grupa nastupili su: Popmehanika, Derevo, Teatar Satirikon (SSSR), Etant donnés, Royal de luxe (Francuska), Societas Raffaello Sanzio (Italija), Needcompany (Belgija), a svoje režije i projekte prikazali su: Ivan Stanev (Bugarska) i John Jesurun (SAD).
U domaćem dijelu programa nastupilo je Kozmokinetično Gledališće Rdeči pilot (Slovenija), a režije su prikazali Branko Brezovec i Tomaž Pandur.
1990. Ove godine je fokus festivala bio pretežito na pokušaju sagledavanja učinka koje je postigao kroz svoje postojanje – ponovna gostovanja grupa koja već nastupila na festivalu postavila su pitanje je li se u međuvremenu promijenio kontekst njihovih izvedbi i recepcije, a za domaću scenu pitanje je bilo jesu li i kako prakse predstavljene unazad nekoliko godina pridonijele razvoju novog jugoslavenskog kazališta i njegove recepcije.[vi]
U međunarodnom dijelu programa nastupili su: La fura dels baus, Rosas, Station House Opera (Velika Britanija), a prikazana je i režija Ivana Staneva.
U domaćem dijelu programa ponovno je nastupila grupa Kozmokinetično gledališće Rdeči pilot, a režije su prikazali Vito Taufer, Haris Pašović i Branko Brezovec. Također je nastupilo slovensko Gledališće „Helios“.
Ove godine se po prvi puta uvodi popratni program na kojem je prikazan showcase koreografa u suradnji s Tjednom suvremenog plesa. Također, u programu „Off-Eurokaz“ prikazane su predstave Siniše Miletića i grupe Simul 3.
1991. Stalni gosti prijašnjih izdanja festivala postajali su sve vidljiviji na međunarodnoj sceni. S tim je u vidu cilj 5. izdanja Eurokaza bio prikazati radove mladih, još nepoznatih autora, tražeći u njihovim poetikama nove mogućnosti za inovaciju u kazalištu.[vii]
U međunarodnom programu te godine su nastupili: Saburo Teshigawara/KARAS (Japan), Societas Raffaello Sanzio, Klin/Pejzaži (SSSR), Arena Teatro (Španjolska), Athanor Danza (Kolumbija), Théâtre du Point Aveugle (Francuska), Bak-Truppen (Norveška).
S područja bivše Jugoslavije nastupili su: Kazališna skupina Pinklec, Uplašene žirafe, Linija manjeg otpora i Ivana Popović, Montažstroj i Radio 101 (Hrvatska); Kačinsky Troup (Srbija) i Gledališće Glej (Slovenija). Svoju režiju prikazao je i Vito Taufer.
1992. Izdanje festivala 1992. g. održalo se za vrijeme rata na Balkanu. Organizacija je bila otežana i mnoge grupe koje su trebale nastupiti otkazale su gostovanje. Te godine je naglasak bio stavljen na kazališne grupe Latinske Amerike, kao predstavnike ne-europskog teatra.[viii]
Od međunarodnih grupa te godine su nastupili: Théâtre du Radeau (Francuska), Integro Grupo de Arte (Peru), Grupo Teatro Libre (Argentina) i Company Ester Linley (Austrija).
Osim njih sudjelovali su: Hvarsko pučko kazalište, Teatar Lero, Plesni studio Kulturnog centra „V. Nazor“, Kugla (Hrvatska); Šola za kritiko gledališća i Kozmokinetični kabinet Noordnung (Slovenija). Svoje režije prikazali su Vito Taufer, Branko Brezovec i Tomaž Štrucl.
1993. Ovo izdanje festivala predstavljalo je nastavak prošlog utoliko što je opet u centar pažnje stavilo latinoameričke kazališne grupe, uz pojedine inovativne autore iz drugih europskih zemalja.[ix]
U međunarodnom dijelu festivala nastupili su: Societas Raffaello Sanzio (Italija), Achim Freyer Ensemble (Njemačka), Disquis Tiquis (Kostarika), i Athanor Danza (Kolumbija).
Osim njih, svoje predstave prikazali su autori iz Hrvatske i Slovenije: Dragan Živadinov, Gregor Strniša, Damir Zlatar-Frey, Emil Hrvatin, Branko Brezovec, Damir Bartol Indoš, i Željko Zorica Šiš. Ovaj dio programa za cilj je imao prikazati rad autora čija se vidljivost u ostatku Europe do tada povećala, iako su u regionalnom kontekstu i dalje bili na margini.
1994. Fokus ovog izdanja Eurokaza bio je prikazati radove kazališnih grupa koje su se kroz svoju poetiku opirale logici tržišta i mainstreamu. Drugi cilj izdanja, koji se odnosio na dio programa koji je prikazivao predstave iz lokalnog konteksta, bio je preispitati položaj hrvatskih autora u europskom kontekstu.[x]
Međunarodna gostovanja te godine bile su: Hotel Pro Forma, Von Heiduck, Teatret Cantabile 2 (Danska), Blanca Li i Gnawa Halwa De Marrakech (Francuska).
Treću godinu za redom brojnije su bile izvedbe autora i grupa iz Hrvatske i Slovenije: svoje režije pokazali su Vito Taufer, Matjaž Pograjac, Damir Bartol Indoš, Nenad Dančuo i Željko Kipke, a prikazane su predstave Glumačke družine Histrioni, Kazališne radionice Pozdravi, Montažstroja i Kugle.
1995. Te godine je festival bio podijeljen u nekoliko tematskih blokova: jedan se koncentrirao na novu generaciju francuskih redatelja, drugi na marginalne pojave u europskom teatru (poljsko kazalište Teatr male i), a treći na nezavisnu scenu u Hrvatskoj.[xi]
Od međunarodnih grupa nastupili su: Achim Freyer Ensemble (Njemačka), Teatr male i (Poljska), Theatre du Point Aveugle, Compagnie Nordey (Francuska), Theater Neumarkt (Švicarska).
Grupe i autori iz regije koji su prikazali svoje predstave bili su: Ivica Buljan, Branko Brezovec i Emil Hrvatin, a zasebni dio programa bio je posvećen hrvatskoj nezavisnoj kazališnoj produkciji: Teatru Exit, Teatru Garage, grupi Mig Oka i Teatru Lero.
1996. Ovo izdanje festivala fokusiralo se na prikaz radova autora koji su se bavili poetikama već naznačenima na Eurokazu u prošlom desetljeću (kao što je npr. ikonoklazam). Prikazani su radovi međunarodno afirmiranih umjetnika (Jan Fabre, Robert Wilson), ali i Europi još nepoznatih grupa, kao što su Gekidan Kaitaisha i Op. Eklekt.[xii]
Od stranih autora svoje radove prikazali su: Goat Island, Robert Wilson (SAD), Stelarc (Australija), Jan Fabre (Belgija), Plasticiens volants (Francuska), Gekidan Kaitaisha, Op. Eklekt (Japan) i Artus (Mađarska).
Autori iz regije bili su: Dragan Živadinov i Marko Peljhan.
1997. Tema festivala te godine bilo je tijelo na sceni: s jedne strane tradicija istočnih rituala na sceni, a s druge strane zapadni body art.[xiii]
Od međunarodnih grupa i autora nastupili su: Gekidan Kaitaisha, Ron Athey, Lawrence Steiger, Annie Sprinkle, Kimberly Silver (SAD), Orlan (Francuska), Franko B (Velika Britanija), Shakti i Vasantamala Dance Company (Indija), Compagnie Zigas (Togo) i La Fura dels Baus (Španjolska).
Od autora iz regije predstave su prikazali: Bobo Jelčić, Branko Brezovec i Montažstroj.
1998. Program festivala je te godine imao za cilj prikazati autentične izvedbe raznih oblika azijskog teatra, s fokusom na inovaciju unutar tih izvedbenih tradicija.[xiv]
Od međunarodnih grupa nastupile su: Kodo, Bai-yu-kai-noh kazalište (Japan), Međunarodni centar za Kathkali (Indija) i Orchestra Stolpnik (Italija).
Od autora iz regije svoje predstave prikazali su: Borna Baletić, Bobo Jelčić, Kulturno umjetnička družina Uzgon i Fraktal Falus Teatar, Kazališna družina Pinklec, Schmrtz Teatar, Branko Brezovec, Emil Matešić i Ivica Buljan.
1999. Predstave su te godine odabrane da podcrtaju i stave u pitanje odnos izvođača, glumca i lika.[xv]