mini|300px|desno|Taj Mahal Taj Mahal (čit. Tādž Mahal; hindski: ताज महल, urdski i perzijski: تاج محل) jest arhitektonski spomenik u Agri, gradu u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh koji je izgradio mogulski vladar Džahan-šah kao spomen za svoju rano preminulu ženu Perzijanku Mumtaz Mahal.
Taj Mahal smatra se vrhunskim ostvarenjem mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente perzijskih, indijskih i islamskih arhitektonskih stilova. Godine 1983. Taj Mahal postao je UNESCO-ov spomenik Svjetske baštine opisan kao „dragulj islamske umjetnosti u Indiji i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa”.
Iako je bijela kupola mramornog mauzoleja najpoznatija arhitektonska komponenta, Taj Mahal zapravo je integrirani kompleks struktura. Gradnja je počela oko 1632. i završena 1653. godine, a uključivala je tisuće umjetnika i radnika.G.H.R. Tillitson: Architectural Guide to Mughal India Iranski arhitekt Ustad Ahmad LahauriPovijest Taj Mahala (Agrahub.com) smatra se glavnim projektantom Taj Mahala.UNESCO-ovo uvrštenje Taj Mahala na popis Svjetske baštine (PDF format)
Korijeni i inspiracija mini|150px|lijevo|<center>Džahan-šah, vladar koji je pokrenuo izgradnju Taj Mahala (ilustracija iz 19. stoljeća)
Godine 1631. Džahan-šah, vladar Mogulskog carstva u doba najvećeg uspona, bio je shrvan nakon što je njegova treća žena Mumtaz Mahal preminula prilikom porođaja njihovog četrnaestog djeteta, Gauhara Beguma. Neposredno prije smrti, Mumtaz Mahal zamolila je Džahan-šaha da joj izgradi mauzolej kakav svijet dotad još nije vidio. Džahan-šah je obećao ispuniti njenu posljednju želju pa je gradnja počela 1632., godinu dana poslije njene smrti.Povijest Taj Mahala (OurWorldWonders.com) Kronike Džahan-šahove boli opisuju ljubavnu priču koja je prema tradiciji bila inspiracija za zdanje Taj Mahala.Muhammad Abdullah Chaghtai: Le Tadj Mahal D'Agra, hindu jezik, Bruxelles, 1938. Planovi su rađeni neposredno nakon njene smrti, glavni mauzolej završen je 1648. godine, dok su ostale zgrade i vrtovi dovršeni pet godina poslije. Vladar Džahan-šah osobno je opisao Taj Mahal ovim riječima:Vidya Dhar Mahajan: Muslim Rule In India, 1970., str. 200.
mini|200px|desno|Humajunova grobnica koja dijeli arhitektonske sličnosti s Taj Mahalom
Taj Mahal obuhvaća i proširuje graditeljske tradicije perzijske i rane mogulske arhitekture. Karakteristična inspiracija dolazi od uspješnih timuridskih i mogulskih građevina poput Timurove grobnice (praoca mogulske dinastije) u Samarkandu,Chaghtai: Le Tadj Mahal, str. 146. Humadžunove grobnice, grobnice Itmad Ud Daulaha (poznatu kao Baby Taj), te Džahan-šahove džamije Saborne džamije u Agri. Dok su rane mogulske zgrade uglavnom građene od crvenog pješčenjaka, Džahan-šah promicao je korištenje bijelog mramora s umetnutnim dragim kamenjem što je za vrijeme njegove vladavine postala nova razina istančanosti.Copplestone, str. 166.
Lokacija mini|200px|desno|zemljovid Indije s označenim gradom Agrom u kojem je izgrađen Taj Mahal
Taj Mahal nalazi se južno od gradskih zidina grada Agre. Babur, osnivač mugalske dinastije, dao je izgraditi prve mogulske vrtove Ram Bagh u Agri 1523. godine. Nakon toga, vrtovi su postali važan mogulski simbol moći koji je smijenio pre-mouglske simbole poput tvrđava. Pomak se može objasniti pojavom novih estetskih redova poput umjetničkih izraza koji kombiniraju vjerske elemente sa strogim geometrijskim redom, koji su bili metafora za sposobnost Baburove kontrole nad sušnim indijskim ravnicama.Koch, str. 143. Babur je odbacio većinu stilova korištenih u doba dinastije Lodhi i pokušao je stvoriti novi umjetnički stil inspiriran perzijskim vrtovima i kraljevskim taborima. Ram Bagh bio je opsežan i složen kompleks vrtova i palača koji su se protezali više od kilometra uz obalu rijeke. Visoko i dugačko kameno podnožje omeđeno prijelazom između vrtova i rijeke postalo je okosnicom za budući razvoj grada Agre.Petruccioli, str. 358.-359.
U sljedećem stoljeću, koncept uspješnog vrtnog grada uz rijeku razvio se na objema stranama rijeke Jamune. Kasniji mogulski carevi izgradili su obje obale rijeke što uključuje rekonstrukciju utvrde Agre, koja je dovršena 1573. godine. Kada je Džahan-šah zasjeo na prijestolje stanovništvo Agre imalo je otprilike 700.000 ljudi, a grad je bio veliki trgovački centar zbog prometne rijeke i cesta, pun umjetnika, učenjaka i duhovnjaka.Aziz, str. 129.Koch, str. 23.
Agra je postala grad s rijekom kao dominantom i razvijala se dijelom istočno no uglavnom prema zapadnoj strani Jamune gdje su se uz nasipe redali bogati posjedi. Glavna zdanja u gradu orijentirana su prema rijeci i Taj Mahal prati taj urbanistički kontekst, čiji se kompleks nalazi s obje strane rijeke.
Džahan-šah otkupio je parcelu za Taj Mahal od Maharadže Džai Singa koji je pristao ustupiti mu zemlju u zamjenu za veliku palaču u središtu grada Agre.Chaghtai: Le Tadj Mahal, str. 54.Lahawri: Badshah Namah, 1. svezak, str. 403.
Gradnja
Građevinska organizacija Gradnja je započeta sa zemljanim radovima na površini od oko tri jutra zemlje (12.000 m2), koji su uključivali nasipanje terena i ravnanje površine na 50 metara iznad riječne obale. Na području mauzoleja teren je nasut kamenjem i šljunkom, kao i područje prilaza grobnicama. Umjesto uporabe skela od bambusa, graditelji su konsturirali goleme skele od peke koje su bile toliko goleme da su nadzornici procijenjivali kako će im trebati godine da ih razmontiraju. Prema jednoj od priča, Džahan-šah je izdao nalog kojim se dozvoljava slobodno uzimanje opeka s goleme skele, pa su ih okolni seljaci pograbili preko noći. Rampa od nabijene zemlje dužine 15 km izgrađena je za transport mramora i drugih materijala. Grupe od 20-30 volova vukli su kamene blokove na posebno dizajniranim vagonima. Blokovi su na svoja mjesta podizani razvijenim sustavom kolotura. Voda je do gradilišta crpljena pomoću složenih sustava kanala i vodospremnika koje su punili korištenjem životinjske snage.
Gradnja podnožja i grobnice trajala je oko 12 godina. Ostatak kompleksa građen je još 10 godina i završen je ovim redoslijedom; minareti, džamija, džavab i Velika vrata. Budući da je kompleks građen u etapama, postoji neusklađenost oko datuma svršetka gradnje. Npr. mauzolej je sam završen 1643. godine, no rad na ostatku cjeline je nastavljen i trajao je još desetak godina. Procijene troškova izgradnje Taj Mahala variraju ovisno o izvorima i načinima računanja. Ukupna cijena izgradnje procijenjuje se na oko 32 milijuna rupea u to doba, što preračunato u današnje dolare iznosi nevjerojatnih nekoliko bilijuna (1012) dolara.Dr. A. Zahoor i Dr. Z. Haq: „Taj Mahal, Agra, Indija“, 1990. (IslamiCity.com)
Građevinski materijal nabavljan je u većem dijelu Indije i Azije. Preko 1000 slonova korišteno je za transport građevinskog materijala u vrijeme izgradnje. Blistavi bijeli mramor stizao je iz Radžastana, jaspis iz Punjaba, žad i kristal iz Kine. Tirkiz je iz Tibeta, lapis lazuli iz Afganistana, safiri iz Šri Lanke, te karneol iz Arabije. Sveukupno je 28 različitih dragih i poludragih kamenja umetnuto u bijeli mramor.
Radna snaga od 20.000 ljudi angažirana je iz cijele sjeverne Indije. Kipari su dolazili iz Buhare, kaligrafi iz Sirije i Irana, zidari iz južne Indije, kamenoresci iz Beludžistana, stručnjaci za izradu tornjeva, ostali koji su obrađivali mramorne ukrase u grupama od 37 ljudi.
Projektanti i graditelji Povijest o glavnim projektantima Taj Mahala je nejasna, jer su se u islamskom svijetu tog doba zasluge pripisivale uglavnom mecenama, a ne arhitektima. Prema suvremenim izvorima poznato je da je za gradnju i nadzor bio zadužen široki tim arhitekata. Izvori spominju kako je sam Džahan-šah osobno sudjelovao u izgradnji više nego bilo koji mogulski vladar prije njega, te da je održavao dnevne sastanke s arhitektima i nadzornicima. Kroničar Lahouri spominje kako je Džahan-šah „nerijetko davao ili mijenjao ideje koje su predlagali arhitekti i da je postavljao kompetentna pitanja”.Koch, str. 89. Dva arhitekta spomenuta su imenom; Ustad Ahmad LahauriBegley i Desai, str. 65. i Mir Abdul Karim. Ustad Ahmad Lahauri postavio je temelje Crvene tvrđave u Delhiju, dok je Mir Abdul Karim bio omiljeni arhitekt Džahan-šahovog prethodnika Džahangira, a spominje se kao nadzornik kao i Makramat Han prilikom izgradnje Taj Mahala. Poznati graditelji Taj Mahala su: Ustad Ahmad Lahauri iz Irana, glavni arhitekt. Mir Abdul Karim iz Širaza (Iran), jedan od glavnih nadzornika. Ismail Afandi (Ismail Han) iz Osmanskog carstva koji je konstruirao glavnu kupolu mauzoleja, smatra ga se najvećim graditeljem kupola tog doba. Iranci Ustad Isa i Isa Muhamed Efendi školovani kod Koce Mimara Sinana Age iz Osmanskog carstva, smatra se da su imali ključnu ulogu u arhitektonskom dizajnu.William J. Hennessey - direktor Sveučilišta u Michiganu, Muzej umjetnosti, 1999.Marvin Trachtenberg i Isabelle Hyman: „Arhitektura: od pretpovijesti do postmodernizma“, str. 223. Puru iz Benarusa (Iran), nadzorni arhitekt. Gazim Han iz Lahorea, koji je izlio zlatni vršak za mauzolej. Chiranjilal, klesar iz Delhija, izabran za glavnog kipara i majstora za mozaike. Amanat Han iz Širaza (Iran), glavni kaligraf čije je ime zapisano na ulazu Taj Mahala. Muhamed Hanif, glavni nadzornik za zidarstvo. Mukarimat Han iz Širaza (Iran), glavni voditelj financija i dnevne proizvodnje.
Organiziranje proporcija mini|desno|tlocrt Taj Mahala i dvorišta mini|desno|pojednostavljena shema Taj Mahalovog tlocrta
Kompleks Taj Mahal uređen je na ortogonalnom rasteru što je očito prema tlocrtu kompleksa. Ipak, tek 1989. su Begley i Desai pokušali prvo detaljnije istraživanje o tome kako su razni elementi kompleksa integrirani u koordinatnu mrežu. Brojni izvori iz 17. stoljeća opisuju dimenzije kompleksa u mogulskim mjernim jedinicama gaz ili zira, koji su ekvivelent otprilike 80 – 92 cm. Begley i Desai zaključili su kako je korišten raster od 400 gaza koji je dijeljen u grupe, te kako su brojna odstupanja rezultat grešaka u ondašnjim zapisima.Koch, str. 108.-109.Begley, str. 64.-76.
Novija istraživanja i mjerenja koja su proveli Koch i Richard André Barraud sugeriraju kako je korištena mnogo složenija metoda projektiranja od one opisane u starim zapisima. Dok su Begley i Desai koristili jednostavni fiksirani raster na kojeg se građevine položene, Koch i Barraud otkrili su kako su tlocrtne proporcije razumljivije ako se koriste generirani rasterski sustav prema kojem određene duljine mogu biti podijeljene metodama raspolavljanja, podijelom na tri, te korištenjem decimalnog sustava. Oni tvrde da je kompleks širine 374 gaza prema povijesnim izvorima točan i da je Taj Mahal planiran kao trodijelni pravokutnik od tri kvadrata sa stranicama od 374 gaza. Različite modularne podijele korištene su u proporcijama ostatka kompleksa. Modul od 17 gaza korišten je kod džilauhane, bazara i odmorišta, dok je modul od 23 gaza rabljen kod vrtova i područja terasa (širina im je 368 gaza što je dijeljivo s 23). Proporcije zgrada su projektirane u manjim rasterima koji su položeni u glavne organizacijske rastere. Manji rasteri korišteni su i za proporcije povišenja i spuštanja diljem kompleksa.Koch, str. 108.-109. Takav očito svojstven način mjerenja ima smisla kao dio mogulskog geometrijskog sustava. Geometrijski likovi oktagona i trokuta dominiraju većinom kompleksa.
Element MetaraGaza duljina / promjer širina visina duljina / promjer širina visinaCijeli kompleks896,1300,841112,5374Cijeli očuvani kompleks561,2300,84696374Taj Ganji334,9300,84416,5374Džilauhana165,1 – 165,23123,51204153Velika vrata41,23423,07514228,5Čarbag vrtovi296,31296,31368368Terasa uz rijeku300111,898,7373138Mauzolej56,956,967,97707084Minaret5,6543,02753,5Džamija56,623,3820,3702925 – 29Sve dimenzije su od Kocha, str. 258. – 259.; pripisane Richardu André Barraudu
Arhitektura Kompleks Taj Mahala može se podijeliti na pet dijelova: Terasa uz obalu rijeke, koja uključuje mauzolej, džamiju i džavab.