Real Madrid (šp.: Real Madrid Club de Fútbol), španjolsko je športsko društvo, uz Barcelonu najznačajnije u državi, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Sjedište mu je u Madridu (Avenida de Concha Espina 1). Službeno je osnovan 1902. pod imenom Madrid CF. Godine 1920. od španjolskog kralja Alfonsa XIII. dobiva naziv Real što na hrvatskom znači kraljevski. Nogometni klub, Real Madrid CF, prema FIFA-i je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća. To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid Baloncesto.
Real igra na stadionu Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u povijesti kluba Santiagu Bernabéuu Yesteu. U svojoj je povijesti rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 15 puta. Španjolsku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 36 puta, što je najviše od svih španjolskih klubova, Kup kralja osvajali su 20 puta, 13 puta su osvojli superkup, jednom su bili pobjednici Copa Eva Duarte te jednom pobjednici Copa de la Lige. Što se tiče ostalih europskih i svjetskih natjecanja još su dva puta osvajali Kup UEFA, šest puta UEFA Superkup te tri puta Interkontinentalni kup i pet FIFA-inih Svjetskih klupskih prvenstava. Real Madrid je, neslužbeno, najtrofejniji klub na svijetu.
Ovaj klub u svijetu ima mnogo navijača te više od 1800 penasa (povezane podružnice navijača) diljem svijeta. Najvatreniji navijači ovog kluba nose naziv Ultras sur i smješteni su na južnoj tribini stadiona.
Real Madrid je najbogatiji klub po prihodima (513 mil. € u 2013. godini) te najbogatiji i najvrjedniji športski kolektiv na svijetu (2,4 mlrd. €).
U sklopu Real Madrida postoji još rezervna momčad Real Madrid Castilla, za koju uglavnom igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole te treća momčad, Real Madrid C.
Tijekom povijesti madridski je klub imao mnogo nadimaka. Naširoko je poznat kao „Kraljevski klub”. No, Real su prije zvali drukčije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos („Bijeli”). Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. stoljeća dozvoljeno je klubovima kupovanje inozemnih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Europe, pa su ih počeli zvati Los Vikingos („Vikinzi”). Nakon što je predsjednikom postao Florentino Pérez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske nogometne zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Galacticos (Svemirci).
Real ima i svoju nogometnu akademiju La Fabrica („Tvornica”).
Povijest Madrid CF
mini|Ekipa Reala iz sezona 1905. i 1906. Na slici: Berraondo, Alcalde, Joaquín Yarza, Paragés, Prast, Alonso, Revuelto, Armando Giralt, Manolo Yarza, Normand i «Patache» Giralt. lijevo|mini|Julián Palacios, prvi predsjednik kluba Nogomet je u Madrid došao 1895., zahvaljujući studentima i profesorima s Institución Libre de Enseñanza. Oni su osnovali, zajedno s nekoliko diplomiranih studenata s Cambridgea i Oxforda, klub Football Sky. Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Moncloi. Pet godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. ožujka 1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje nogometnog natjecanja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja. Dvije godine kasnije tj. 1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi predsjednik bio je Julián Palacios, a kad su se klubovi spojili predsjednikom je postao, zanimljivo, Katalonac Juan Padrós. Prvi tajnik kluba bio je Manuel Mandia, a prvi rizničar bio je José de Gorostizaga. Na osvajanje naslova čekalo se samo tri godine jer je Real 1905. osvojio naslov Kupa kralja te je to jedino natjecanje tada u državi osvojio još tri godine za redom. Prvi naslov osvojili su na svom stadionu Chamartínu. Sedam godina kasnije Real se seli s manjih terena na Campo de O'Donnell.
Velika godina u povijesti kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španjolska je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to Primera, a danas je naziv Primera liga BBVA, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige. Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo s imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932., a već iduće godine obranili su naslov čime su postali prvi klub koji je to uspio. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba. Najveća kriza klub je zadesila 1937. godine kada je klub gotovo prestao postojati radi neigranja zbog Španjolskog građanskog rata
Santiago Bernabéu i europskl uspjesi (1945. – 1978.)
Prije nego što li je postao predsjednikom, Santiago Bernabéu Yeste je igrao u momčadi te bio njezinim kapetanom. Predsjednikom postaje postaje 1943., a službeno dvije godine kasnije. Do tada je on već obavljao dužnosti prvog timskog direktora i menadžera. Pod njegovim predsjedništvom Real je obnovljen te je doživio uzlet, popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na zamolbu novinara francuskog športskog lista, (zajedno s još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira europskih klubova koji je prerastao u današnju Ligu prvaka. Bernabéuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španjolskoj i Europi. Klub je osvajao Ligu prvaka od 1956. do 1960. Za vrijeme 70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. lipnja 1978. za vrijeme svjetskog prvenstva u Argentini. Već sljedeće godine održalo je se prvo natjecanje njemu u čast pod nazivom Kup Santiago Bernabéua koje se igra i dan danas. On je u Realu proveo 70 godina na svim dužnostima osim trenera. Za vrijeme njegovog predsjedanja Real je osvojio 29 trofeja što je rekord za nekog predsjednika. Redom su osvajali 16 naslova prvaka Španjolske, 6 naslova Kupa kralja, 6 naslova pobjednika Kupa prvaka te jedan Interkontinentalni kup.
Legendarne godine 175px Finale Kupa prvaka 1966. početna postava.
175px Finale Kupa prvaka 1956. početna postava.
Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu stoljeća. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine nogometnih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope, Francisca Genta i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup prvaka, s idejom da bude natjecanje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Hat-trick postigao je Di Stefano, dok je Puskas postigao četiri pogotka. Real je poslije ove utakmice dobio pehar na stalno čuvanje kao prvi klub kojemu je to uspjelo te čast da na dresovima nosi UEFA-inu značku višestrukog pobjednika. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španjolske pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je samo početak. Real je dominirao nogometom u Španjolskoj, a u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio je nevjerojatnih 12 naslova prvaka. Samo 1956., 1959. i 1966. nisu bili prvi. Jedina, kakva takva, prijetnja Realu bio je gradski suparnik Atlético. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.
Trofejno slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španjolske postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna, dok su 1962. i 1964. izgubili u finalima. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1, a Real je postao prva momčad koja je Kup prvaka osvojila s igračima iste nacionalnosti.
Era Luisa de Carlosa (1978. – 1985.)
Nakon Santiaga na mjesto predsjednika u rujnu 1978. dolazi Luis de Carlos. Dotada je Luis bio blagajnik kluba, ali daje ostavku i odlučuje se kandidirati. U izborima za mjesto predsjednika nadmoćno pobjeđuje protukandidate, Camposa Gila i José Daguerrea.
Dvije godine kasnije, 1980. u finalu Kupa kralja, igrali su Real Madrid i njegova B momčad, Castilla. To se dosada, a ni kasnije, nije nikada dogodilo. Realova druga momčad na putu do finala izbacila je čak četiri prvoligaške momčadi (Athletico Bilbaa, Sporting Gijona i Real Sociedada). No, ipak, "stariji brat" za njih je bio prejak i pobijedio ih je sa 6:1, no nogometaši obje momčadi su skupa podigli trofej, a prepuni stadion je klicao u oduševljenju. France Football je Real proglasio najboljim timom 1980. godine zbog dvostruke krune u Španjolskoj i dolaska do polufinala u Ligi prvaka.
Sezona 1980./81. i nije bila baš tako dobra. U zadnjem kolu u zadnjim trenucima utakmice su primili pogodak i tako ispustili titulu prvaka Španjolske, a novi prvak bio je Real Sociedad. Jedva mjesec dana kasnije, izgubili su od Liverpoola u finalu Kupa prvaka s 1:0 također u zadnjem dijelu susreta.
Godine 1982. u Španjolskoj se igralo Svjetsko prvenstvo, a u finalu na Bernabéuu su se susreli Italija i Njemačka. Italija je u uzbudljivoj utakmici pobijedila Njemačku s 3:1, a svaki talijanski gol madridska publika dočekala je s ovacijama. FIFA je pohvalila Španjolsku i madridski Real zbog stadiona i finalne utakmice.
S predsjedničkim izborima na vidiku, Luis de Carlos dovodi na mjesto trenera Reala Alfreda di Stefana, a na mjesto trenera Castille Amancia Amara, dvije madridske legende. Ovo je Di Stefanu bio prvi dolazak u Madrid nakon čak 18 godina. U izborima održanima 1982. Luis je ponovno osvojio mjesto predsjednika, a Real je te godine u svih pet godina završio na drugom mjestu. Nakon dvije godine Alfredo ponovno odlazi, no opet će proći kroz isto iskustvo 21 godinu kasnije. Dana 12. prosinca 1984. na europsku scenu stupa mladi Emilio Butragueño. Naime, u prvoj utakmici Kupa UEFA knock-out faze Anderlecht je u Belgiji slavio s 3:0 i očekivao se njegov lagan prolazak. na uzvratu nade im je pokopao mladi Butragueño s prvim europskim hat-trickom, a pogotke su još postigli i Jorge Valdano dva puta te Manolo Sanchís. Anderlecht je ispraćen sa šest pogodaka u mreži, a Real je kasnije osvojio to natjecanje. Prije toga, na mjesto predsjednika dolazi Ramón Mendoza. Real dva puta osvaja Kup UEFA, prvi put protiv mađarskog Videotona ukupnim rezultatom 4:0 (3:0 u Madridu i 0:1 na stadionu Sóstó) te drugi put protiv Kölna ukupnim rezultatom 5:3 (5:1 u Madridu i 2:0 u Kölnu).
Ramón Mendoza era i Quinta del Buitre (1985. – 1995.) Ramón Mendoza izabran je za predsjednika 24. svibnja 1986. Za vrijeme početka njegova predsjedanja klubom momčad je već na terenu vodila petorka nogometaša poznata kao Quinta del Buitre ("Pet strvinara") te je Real bio smatran jednim od najjačih klubova u Europi. Ime je dobila po najkarizmatičnijem članu ove generacije, Emiliu Butragueñu koji je imao nadimak El Buitre (Sup). Ostali članovi bili su Manolo Sanchís, Rafael Martín Vázquez, Miguel Pardeza i Michel.