Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) bila je službena oružana snaga Republike Bosne i Hercegovine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Službeno je osnovana 15. travnja 1992., od jedinica Teritorijalne obrane BiH i organiziranih dobrovoljaca. Dan osnutka obilježavao se neko vrijeme kao Dan armije.

Nakon Daytonskog sporazuma s HVO-om je transformirana u Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine.

Njen mandat i zadaci unutar Oružanih snaga RBiH okvirno su definirani Ustavom Republike Bosne i Hercegovine (čl. 162).

Organizacija Armija RBiH je bila organizirana u korpuse na regionalnoj osnovi. Tako je npr. 4. korpus ARBiH djelovao u Hercegovini, a 5.korpus Cazinskoj Krajini.

1. korpus: Sarajevo 2. korpus: Tuzla 3. korpus: Zenica 4. korpus: Mostar 5. korpus: Bihać 6. korpus: Konjic 7. korpus: Travnik, formiran 26. veljače 1994.

Zapovjedna struktura Sefer Halilović – prvi zapovjednik Armije RBiH, na funkciji kao načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Rasim Delić – zapovjednik Armije RBiH, nakon ustanovljavanja te funkcije Jovan Divjak – zamjenik načelnika Stjepan Šiber – zamjenik načelnika Mustafa Hajrulahović Talijan – prvi zapovjednik Prvog korpusa Armije RBiH Atif Dudaković – drugi zapovjednik Petog korpusa Armije RBiH Ramiz Dreković – treći zapovjednik Četvrtog korpusa Armije RBiH Mustafa Polutak – četvrti zapovjednik Četvrtog korpusa Armije RBiH Mehmed Alagić – prvi zapovjednik Sedmog korpusa Armije RBiH Blaž Kraljević – zapovjednik HOS-a Hercegovine, član Glavnog Štaba ARBiH (ubijen 15 dana nakon imenovanja)

Povijest Dana 8. travnja 1992. predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost i osnovalo Glavni štab Teritorijalne Obrane BiH. Teritorijalna obrana Bosne i Hercegovine bila je nasljednik dotadašnje Teritorijalne Obrane Socijalističke republike BiH.

Sljedeći dan, 9. travnja, Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o ujedinjenju svih oružanih snaga na teritoriju BiH u Oružane snage BiH (OS BiH); pod zapovjedništvo Oružanih snaga trebala se staviti muslimanska Patriotska liga Bosne i Hercegovine, Zelene beretke (kao stranačka policija SDA), TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora jugo-srpskoj agresiji.

Armija BiH nastala je ujedinjenjem postrojbi TO-a, Patriotske lige, Zelenih beretki, MUP-a BiH i raznih bošnjačkih dobrovoljačkih formacija u jedinstvenu vojsku 15. travnja, ali je ona tek 4. srpnja 1992. nazvana Armija Republike Bosne i Hercegovine. Do tada je korišten stari naziv TO BiH.

Sredinom srpnja 1992. HOS prihvaća vrhovno zapovjedništvo Armije RBiH, ali ne i HVO, čije je vodstvo prilikom osnivanja odbacilo TO BiH kao "iskompromitiranu".

Embargo

Embargo na oružje uveden je Rezolucijom 713 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991., kojom je svim državama naloženo da uvedu "opći i potpuni embargo" na isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji. U praksi je embargo višestruko kršen ili zaobilažen. Prema izvješćima američkih i bosanskih dužnosnika koje je 1996. prenio The Washington Post, mreža krijumčarenja oružja za Bosnu i Hrvatsku bila je šira od ranije priznatih pošiljki iz Irana i Turske, a uključivala je i zemlje saveznice Sjedinjenih Američkih Država, među njima Pakistan, Maleziju, Saudijsku Arabiju i Argentinu.

Prema izvješću Senatskog odbora za obavještajne poslove SAD-a iz studenoga 1996., predmet istrage bile su američke odluke i postupci povezani s iranskim i drugim transferima oružja Armiji Republike Bosne i Hercegovine tijekom 1994. i 1995.

Turska se u izvorima navodi kao država koja je pomogla u uspostavi rute za iranske isporuke. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake izjavio je 1996. da su američki dužnosnici još 1992. saznali da je Iran otvorio krijumčarsku rutu prema Bosni uz pomoć Turske. Druga izvješća navode da su američke obavještajne službe imale snimke iranskih zrakoplova koji su prevozili oružje iz Irana preko Turske, Hrvatske i dalje prema Bosni i Hercegovini.

Dostupni izvori ne pokazuju da su SAD tada formalno priznale vlastito izravno slanje oružja Bosni i Hercegovini, nego da su 1994. odlučile ne protiviti se hrvatskom propuštanju iranskog oružja. Administracija je to opisivala kao politiku "bez prigovora", dok su kritičari u Kongresu tvrdili da je Washington time u praksi tolerirao kršenje embarga koji je javno podržavao. Predsjednik Clinton 1994. je tajno dopustio iranske isporuke preko Hrvatske, iako su SAD javno podržavale UN-ov embargo.

U veljači 1995. više zapadnih i UN-ovih izvora tvrdilo je da su se oko Tuzle odvijali noćni letovi transportnih zrakoplova tipa C-130, sumnjajući da su njima dopremani oružje i oprema Armiji RBiH. The Independent je tada pisao da zapovjednici UNPROFOR-a sumnjaju na tajnu američku operaciju, dok je The Washington Post u srpnju 1995. prenio tvrdnje europskih dužnosnika da SAD pomaže Armiji RBiH da dođe do oružja, moguće preko Turske, drugih muslimanskih saveznika ili privatnih posrednika.

Prema kompilaciji koju je 2024. objavio portal Saheehus-Seerah, pojedini indonezijski akteri sudjelovali su početkom rata u tajnoj operaciji potpore Armiji Republike Bosne i Hercegovine, u vrijeme embarga Ujedinjenih naroda na oružje. Operaciju su pokrenuli Soeripto i Hilmi Aminuddin, uz posredne kontakte s indonezijskim političkim krugovima, a cilj je bio dopremanje oružja i streljiva na područje Igmana, u blizini opkoljenog Sarajeva.

Tekst tvrdi da je isporuka organizirana preko Zagreba i prikrivena kao humanitarna pošiljka, pri čemu je oružje bilo sakriveno među pomoći koju je navodno prevozio Egipatski Crveni polumjesec. Pošiljka je prošla više kontrolnih točaka i dopremljena na Igman, nakon čega je izvršeno plaćanje u iznosu od 2,5 milijuna njemačkih maraka.

Američki program Train and Equip ("Obuka i opremanje") formalno je pokrenut nakon Daytonskoga sporazuma. Program je počeo djelovati u prosincu 1995., a isporuke američke opreme i težeg naoružanja uslijedile su uglavnom 1996. i 1997.

Sudske odluke i postupci

Pred domaćim i međunarodnim sudovima vođeno je više postupaka protiv pripadnika i zapovjednika Armije Republike Bosne i Hercegovine zbog ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Dio postupaka okončan je pravomoćnim osudama, dok su u drugim predmetima optuženici oslobođeni ili su postupci obustavljeni.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je osudio Rasima Delića, bivšeg zapovjednika Glavnog stožera Armije RBiH, na tri godine zatvora zbog propusta da spriječi ili kazni okrutno postupanje pripadnika odreda El Mudžahid prema zarobljenim pripadnicima Vojske Republike Srpske 1995. U istome je predmetnom sklopu MKSJ pravomoćno osudio Envera Hadžihasanovića na tri i pol godine, a Amira Kuburu na dvije godine zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za zločine podređenih postrojbi u srednjoj Bosni 1993.

Pred MKSJ-om se sudilo i Naseru Oriću, ratnom zapovjedniku bošnjačkih snaga na području Srebrenice. Nakon prvostupanjske osude na dvije godine zatvora, Žalbeno vijeće MKSJ-a 2008. oslobodilo ga je svih optužbi. Sefer Halilović pravomoćno je oslobođen optužbi za zločine u Grabovici i Uzdolu, dok je postupak protiv Mehmeda Alagića obustavljen nakon njegove smrti 2003.

Sud Bosne i Hercegovine pravomoćno je osudio Sakiba Mahmuljina, bivšeg zapovjednika Trećeg korpusa Armije RBiH, na osam godina zatvora za ratne zločine počinjene na području Vozuće i Zavidovića 1995. Enver Buza, bivši zapovjednik Samostalnog bataljuna Prozor Armije RBiH, pravomoćno je osuđen na osam godina zatvora zbog propusta da spriječi ili kazni zločin u Uzdolu 1993., u kojem je ubijeno 27 hrvatskih civila.

Nihad Bojadžić, bivši zamjenik zapovjednika odreda Zulfikar, pravomoćno je pred Sudom BiH osuđen na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora zbog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika na području Jablanice. Dževad Salčin, također pripadnik odreda Zulfikar, osuđen je na dvije godine zatvora zbog ratnog zločina protiv ratnog zarobljenika.

U predmetu protiv Senada Džananovića i Edina Gadže, Sud BiH pravomoćno je potvrdio kazne od jedanaest, odnosno pet godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Alipašina Polja u Sarajevu 1992. Protiv Atifa Dudakovića i drugih optuženika Sud BiH potvrdio je optužnicu za zločine protiv čovječnosti počinjene 1995. na području Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta; taj predmet odnosi se na optužnicu, a ne na pravomoćnu osudu.

Prema završnim podacima MKSJ-a, pred tim je sudom optužena 161 osoba, a oko 90 ih je osuđeno, među njima Delić, Hadžihasanović i Kubura. Simboli Najčešći simbol je ljiljan. Grb Armije RBiH je zapravo grb RBiH uz neke dodatke kao što su dva zlatna mača koji prolaze dijagonalno kroz grb i vojni natpisi iznad grba.

1992. godine grb sa zlatnim ljiljanima, načinjen prema grbu Kotromanića prema prijedlogu Hrvatske demokratske zajednice  u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine nalazi svoju ponovnu upotrebu s proglašenjem neovisne Republike Bosne i Hercegovine.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine sastojala se od stiliziranoga povijesnog grba na bijeloj podlozi. Zastava je poslije postala i zastavom Armije Republike Bosne i Hercegovine, a ljiljani su bili prisutni i na grbovima postrojbi Hrvatskog vijeća obrane u Bosanskoj Posavini i Središnjoj Bosni.

Odlikovanja Zlatni ljiljan Zlatni ljiljan je najveće odlikovanje za jednog pripadnika ARBiH. Dobiva se za urađeno neko junačko djelo i efikasnost odrađivanja svrhe i cilja ARBiH.

Izvori

BiH Kategorija:Rat u Bosni i Hercegovini Kategorija:Armija RBiH