Progon vještica u Hrvatskoj odnosi se na sudske progone protiv osoba koje su smatrane vješticama ili čarobnjacima u hrvatskim zemljama krajem srednjega i tijekom novoga vijeka. Događaji se smatraju dio šireg europskog lova na vještice koji je trajao od 15. do 18. stoljeća. U usporedbi s drugim europskim državama i njihovim prekomorskim kolonijama, broj žrtava progona bio je malen u hrvatskim zemljama. Pretpostavlja se da je u datom razdoblju stradalo između 200 i 300 osoba, iako pojedini istraživači spominju i do 500 žrtava progona, ali do potpunijih statističkih podataka nije moguće doći, jer su mnogi povijesni spisi danas izgubljeni, a dio presuda nije sačuvan ili je vođen na lokalnoj razini bez cjelovitih arhiva.

Postojala je razlika u broju i fatalnosti progona osoba optuženih za vještičarenje u kontinentalnoj i u jadranskoj Hrvatskoj. Puno više sudskih presuda ostalo je sačuvano za prostore središnje Hrvatske, ali su i presude bile češće one koje se tiču smrtne kazne vješanjem ili paljenjem na lomači.

Povijest suđenja i progona vještica u hrvatskim zemljama

Srednji vijek

Krajem srednjeg vijeka najstariji sačuvani slučaj suđenja za vještičarstvo dogodio se 17. ožujka 1360. godine na prostoru Gradeca kada su dvije žene, Alica i Margareta, optužene za čaranje i vračanje. Najpoznatiji slučaj u južnoj Hrvatskoj u tom razdoblju je slučaj Mrne pok. Ratka i njene kćeri Dobre koje su bile optužene u Šibeniku za bavljenje vještičarenjem i magijom te su ih šibenski biskup Juraj Šižgorić i inkvizitor fra Ivan Trogirski zatvorili, mučili, a potom osudili u procesu koji je trajao od 1. do 19. kolovoza 1443. godine zbog rečenih nedjela i ugovora s đavlom na javni linč na magarcu kroz grad, na žigosanje lica trima pečatima i izgon iz grada. Međutim, obje žene su uspjele nakon presude pobjeći iz gradskog zatvora i tako su izbjegle kaznu.Progoni vještica u Dalmaciji: otkrivene kobne sudbine vještica s obale – Blaga i misterije

Još su u ranijim razdobljima srednjeg vijeka gradski statuti priobalnih i otočkih gradova Dalmacije sankcionirali bavljenje magijom i vještičarstvom kao kazneni prijestup. Tako je u Korčulanskom statutu iz 1214. godine, u dvanaestom poglavlju O čarobnjaštvu stajaloMagiju su u starim hrvatskim zakonicima smatrali zločinom već od 13. stoljeća – blagamisterije.com:

U nešto kasnijem Dubrovačkom statutu iz 1272. godine, u sedmom poglavlju O čarobnjaštvu piše:

Jednako tome, u Splitskom statutu iz 1312. godine u osamdeset i sedmom poglavlju O čarobnjačkom umijeću navodi se:

U isto vrijeme, u Trogirskom statutu iz 1322. godine stoji u 26. poglavlju pod naslovom “O kazni za čarobnjaštvo”:

U Poljičkom statutu iz 1440. godine stoji članak 112. pod nazivom O vješticama i čarobnicama u kojem se kratko navodi:

Ipak, nije sačuvano mnogo slučajeva privođenja, suđenja i kažnjavanja za razdoblje kraja srednjeg vijeka, ni u južnim ni u sjevernim hrvatskim zemljama.

Novi vijek

Početkom 17. stoljeća u hrvatskim se procesima protiv vještica javilo tadašnje europsko shvaćanje o vješticama udruženima u tajnu sektu te da povremeno održavaju velike sastanke na kojima lete namazane čarobnom mašću. Sastanci su se održavali noću, a kao mjesta sastajanja se u spisima najčešće spominju raskrižja puteva i obližnje planine (u Hrvatskoj su to najčešće Medvednica i Klek). Na sastancima su se vještice gostile raznim jelima i pićima, naročito gibanicom, a neke od njih su na suđenjima priznale jedenje ljudskoga mesa. Vjerovalo se da tim gozbama prisustvuje i sam đavao, s kojim žene u izuzetnim slučajevima (na sabat) i spolno opće. Đavao je opisan kao muškarac, a na torturama se navode i neka od njegovih brojnih imena: Primus, Matić, Markaj, Lucifer, Kralj, Silnjak, Gasperl itd.

Kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka u ovim su krajevima vodile tri vrste sudova: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca. Sudovi slobodnih kraljevskih gradova bili su istovjetni s gradskim poglavarstvom, a činili su ga gradski sudac i prisežnici. Županijskim sudovima predsjedavao je podžupan, a sudsko su vijeće činili plemićki sudci i podsudci županije te ostali županijski dužnosnici. Vlastelinskim su sudovima upravljali suci postavljeni od feudalnog gospodara. U slučaju čarobnjaštva samo je javni tužilac (fiškal) bio ovlašten svojom tužbom pokrenuti postupak pred sudom.

Prestanak progona mini|lijevo|Ugarska i hrvatska kraljica Marija Terezija (1740. – 1780.) Ugarska i hrvatska kraljica Marija Terezija (1740. – 1780.) u Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku 1768. godine kritizira narodno praznovjerje koje smatra odgovornim za progone te njime nastoji spriječiti daljnja suđenja. U skladu s tim načelom, zakon je predvidio mnoge mjere opreza ne bi li zbog čarobnjaštva stradali nevini ljudi.

Još 1740. Marija Terezija izdala je opću odredbu za sve austrijske zemlje, prema kojoj su se sve izrečene presude morale njoj osobno podnijeti na potvrdu. No, ta odredba nije vrijedila u Hrvatskoj i Ugarskoj, iako se sama kraljica ubrzo počela zanimati za hrvatske procese protiv vještica, u kojima su se vršile brojne zloporabe i nezakonitosti. Kraljica je 1756. godine za područje Hrvatske izdala odredbu sličnu onoj koja je već 16 godina vrijedila za austrijske nasljedne zemlje. Prema toj su odredbi hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude nisu mogli izvršavati prije kraljičine potvrde. Tu je odredbu Hrvatski sabor ozakonio člankom VI. iz 1756., čime je Marija Terezija stekla nadzor nad tim procesima u Hrvatskoj, a 1758. godine je donijela novu odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj i Slavoniji više nemaju prava voditi procese protiv čarobnjaštva bez posebne kraljičine dozvole. Nakon 1758. godine u spisima i raznim dokumentima nisu pronađeni opisi daljnjih sudskih postupaka.

Mučenja U ispitivanjima u sklopu sudskih postupaka koristile su se tzv. ljestve, koje su omogućavale rastezanje ljudskoga tijela. Sudske komisije za mučenje nisu poštivale nikakva pravila o ograničavanju mučenja nego su okrivljenika (najčešće su mučene žene-vještice) tako dugo mučili dok ne bi priznala optužbe. Po priznanju, optuženicu bi često snašla i smrt u obliku lomače. Većina vještica osuđenih na smrt bila je prije spaljivanja pogubljena, bilo da im je prije odsječena glava ili su užetom ugušene, no dio ih je i živima spaljen.

Izvori

Vanjske poveznice

Progoni vještica u Hrvatskoj – Blaga i Misterije

Kategorija:Hrvatska povijest (1527. – 1790.) Kategorija:Lov na vještice