Talijanska književnost je sva književnost pisana na talijanskom jeziku, pogotovo u Italiji. Može se odnositi i na djela koja su Talijani napisali na drugim jezicima koji se govore u Italiji. Literarna djela na talijanskom jeziku javljaju se od 13. stoljeća. Prije toga književnost nastaje uglavnom na latinskom, praktičnog je karaktera i dolazi iz redova crkvenjaka i njihovih učenika.Anthony Oldcorn, Giovanni Carsaniga i dr., Italian literature, Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica, inc., 2. prosinca 2016. (pristupljeno 26.-28. prosinca 2017.)
Istaknuta imena talijanske književnosti su toskanski pisci trecenta Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio, koji udaraju temelje talijanskom književnom jeziku. Niccolò Macchiavelli (16. st.) daje doprinos svjetskoj političkoj filozofiji. Lodovico Ariosto i Torquato Tasso su značajni pisci epova. Carlo Goldoni je reformator komedije u 18 st. Ugo Foscolo, Alessandro Manzoni i Giacomo Leopardi djeluju u vremenima obilježenima baštinom Francuske revolucije i Napoleonom. Manzoni je bitna figura svjetskog romana, i model za talijanski književni jezik i stil uoči i nakon ujedinjenja Italije. Luigi Pirandello početkom 20. st. najavljuje avangardna kretanja i smatra se pretečom teatra apsurda. Italo Svevo je autor prvog talijanskog psihološkog romana. Filippo Tommaso Marinetti je tvorac Futurističkog manifesta. Alberto Moravia utemeljuje neorealizam. U drugoj polovici 20. stoljeća istaknuta imena su Italo Calvino, Umberto Eco, Dario Fo i drugi.
Počeci Najstarijim talijanskim tekstom se obično smatra "Placito di Capua" iz 960., a prvi opsežniji književni tekst je "Ritmo giullaresco toscano" iz 12. stoljeća. "Prava" literarna djela na pučkom talijanskom nastaju od 13. stoljeća. Prije toga književnost nastaje na latinskom, praktičnog je karaktera, i pišu je uglavnom pripadnici crkvenih krugova i njihovi učenici. Talijanska književnost se formira nešto kasnije nego francuska. U počecima je pod provansalskim utjecajem. Francuska proza i balade popularne su među učenim Talijanima u 12., 13., i 14. stoljeću. Francuski putujući zabavljači recitiraju stihove po sjevernoj Italiji. Nastaje i hibridna franko-venecijanska književnost, većim dijelom anonimna. Miješa francusku bazu i motive s elementima sjevernotalijanskih dijalekata. Pisci toga vremena, Venecijanac Martino da Canal i Firentinac Brunetto Latini, znatno bolje barataju francuskim jezikom, a pjesnici (npr. Sordello iz Mantove) pišu stihove na provansalskom (okcitanskom), i pod utjecajem su trubadurske tradicije.Chris Baldick, Concise dictionary of literary terms, Oxford University Press, 2004., str. 264,
Kroz djelovanje Sicilijanske škole (od 1230.) književnost pokazuje prve znakove uniformnosti, a profilira se i prva poznata varijanta standardnog talijanskog jezika. Pripadnici škole su sardinijski kralj Enzio, Pietro della Vigna, Inghilfredi, Guido i Odo delle Colonne, Jacopo d'Aquino, Ruggieri Apugliese, Giacomo da Lentini, Arrigo Testa i drugi. Pišu ljubavne pjesme, dijelom po provansalskom uzoru.
14. stoljeće: Dante, Petrarca, Boccaccio Velikani trecenta Dante, Petrarca i Boccaccio svoja najvažnija djela pišu na pučkom dijalektu bogate i razvijene Firence, koji će stoljećima kasnije postati model za književni talijanski jezik.
Pjesnik Dante Alighieri (1265–1321), autor Božanstvene komedije, rođen je u plemićkoj obitelji u Firenzi. Svoju pjesničku inspiraciju Beatrice susreće 1274. Njena smrt 1290. ga duboko pogađa. Krizu prevladava udubljivanjem u filozofska i religijska učenja, čime proširuje naobrazbu i stječe visoko moralnu svijest. Protivi se papinim nastojanjima da podvrgne Toskanu crkvenoj vlasti. Nakon dolaska papinih pristaša na vlast, trajno je prognan iz Firenze. Do kraja života se ne uspijeva vratiti te umire u Ravenni. Ljubavno-religiozno pjesništvo u zbirci "Mladenački život" (La vita nuova, 1292–93) inspiriano je ljubavlju prema Beatrice, središnjoj figuri Danteovog pjesništva. Po moralno-filozofskoj koncepciji, konstrukciji, obilju alegorija i svježini nagovještava "Božanstvenu komediju". Nedovršeno filozofsko djelo "Gozba" (Convivio) piše u progonstvu. U raspravi "O umijeću govorenja na pučkom jeziku" (De vulgari eloqentia, 1303–05) analizira oblike i narječja talijanskog jezika u usporedbi s drugim romanskim jezicima i utvrđuje 14 talijanskih narječja. Smatra da valja u dijalektima naći ono zajedničko i na tom temelju postupno zamijeniti latinski pučkim jezikom. Autor je političke rasprave "Monarhija" (Monarchia, 1310–12. ili 1313–17), trinaest očuvanih "Epistula" (Epistole) i dr.
Božanstvenu komediju počinje pisati 1307. ili 1313., a završava je potkraj života. Čini je stotinu pjevanja u rimovanim jedanaestercima, podijeljenih u tri dijela. Dante je pripovjedač i glavni lik. Kroz Pakao, Čistilište i Raj ga vode Vergilije, Beatrice i Sv. Bernard. Riječ je o kozmološki zaokruženoj alegoriji čovjekova putovanja od spoznaje i ispaštanja krivnje do spasenja. Na putu kroz devet krugova pakla Dante susreće niz poznatih likova, junaka i svojih suvremenika, kojima je prema stupnju grešnosti dodijelio odgovarajuće mjesto u paklu, ne štedeći ni crkvene predstavnike. U Danteovu djelu reflektira se kompletan život srednjovjekovnoga svijeta, pa je on u isto vrijeme posljednji pjesnik srednjega vijeka i prvi moderni pjesnik.
Toskanac Francesco Petrarca (1304.—1374.) je prvi humanist i prvi moderni lirski pjesnik. Smatran je najvećim piscem svoga vremena. Proputovao je Europu, dopisivao se s papama i kraljevima. Pjesme koje je spjevao Lauri objedinjene su u glasovitu zbirku Kanconijer, koja je utjecala na generacije kasnijih pjesnika, i vrelo je najboljih odlika renesansnog pjesništva. Kanconijer čini 366 numeriranih pjesama bez naslova, od čega je 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Zbirka je inspirirana pjesnikovom platonskom ljubavi prema Lauri. Nekoliko soneta u Kanconijeru je usmjereno protiv dvora u Avignonu.
Petrarchin stih je drukčiji od stihova provansalskih trubadura i ranijih talijanskih pjesnika, ali i od Danteovog stiha. Njegova lirika nije transcendentalna ni metafizička, nije upućena na božanstva i nadzemaljsko. Koncentrirana na čovjeka, istražuje njegove osjećaje, psihologiju i doživljaje te ih prikazuje delikatnom finoćom i bogatim pjesničkim slikama. Formu soneta doveo je do savršenstva. Za razliku od Dantea, Petrarca ima širu svijest o talijanstvu. Vezuje talijanski identitet uz stari Rim i velikane njegove umjetnosti i književnosti, a njegova slika Italije je bitno drukčija od srednjovjekovne. Po tome je preteča modernih vremena i aspiracija, a neki ga smatraju začetnikom renesansnog humanizma. Sve eseje i rasprave vezane uz proučavanje Cicerona i rimskih klasika napisao je na latinskom jeziku.
Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.) afirmira formu kratke priče i bitno utječe na kasniji razvoj europske proze. Stotinu novela njegove čuvene zbirke Decameron uokvireno je glavnom pričom o skupini muškaraca i žena koja se pred epidemijom kuge povukla u idilično seosko okruženje 1348, i jedni drugima pričaju priče. U njima Boccaccio opisuje karaktere i promatra ljudske osjećaje i strasti. Decameron daje bogatu sliku društva kasnog srednjeg vijeka sa svim njegovim staležima i vidovima života. Građa za priče vjerojatno potječe iz usmene predaje. Petrarchin je suvremenik i blizak prijatelj. I dok je Boccaccio bio oduševljen i zanesen Danteom, Petrarcha je bio suzdržaniji. Dantea je vidio jednom u djetinjstvu i događaja se nije sjećao kao lijepog; nagađa se da je posrijedi bila i zavist zbog Danteove slave. Boccaccio je pod stare dane poslao Petrarchi "Božanstvenu komediju", no Petrarcha je priznao da je nije pročitao.
15. i 16. stoljeće: Renesansa Humanizam U 15. stoljeću jačaju humanističke ideje i nove koncepcije shvaćanja čovjeka. Prinčevi talijanskih kraljevina su pokrovitelji kulture, osnivaju knjižnice i pomažu pisce. Dvorovi postaju središta istraživanja i rasprava – Firenca u vrijeme Lorenza de Medicija, Napulj u vrijeme aragonskih kraljeva, Milano u vrijeme vladavine obitelji Visconti i kasnije Sforza. Papinski dvor u Rimu podupire i štiti velik broj talijanskih i bizantskih učenjaka. Obnavlja se interes za klasičnu filozofiju, naročito Platona. Sredinom i krajem 15. stoljeća jača svijest o tome da talijanski dijalekti mogu biti medij za književnost te da nisu inferiorni latinskom jeziku.
Venecijanac Pietro Bembo u jednoj od prvih talijanskih gramatika (1525.) traži da se talijanski književni jezik utemelji u toskanskim modelima iz 14. stoljeća, naročito u jeziku kojim su pisali Dante, Petrarca i Boccaccio. Suprotnog je stava Gian Giorgio Trissino. U raspravama što su se vodile narednih desetljeća prevagnulo je stajalište P. Bemba, a značajan obol je dala aktivnost firentinske akademije (Accademia della Crusca), koja je 1612. izdala prvo izdanje talijanskog rječnika.
Viteški ep Ludovica Ariosta (1474. – 1533.) Bijesni Orlando je veliko ostvarenje talijanske renesanse. Spaja ljubavnu i ratnu tematiku, a pisan je s elementima nadnaravnoga i ironijskim stavom spram tematike koju je preuzeo iz starofrancuskih romana. Pietro Arentino (1492. – 1556.) je pisac satiričnih soneta o vladarima i crkvenim dužnosnicima i niza drugih književnih oblika s vjerskim i svjetovnim temama. Politički mislioci Početkom 16. stoljeća Niccolò Machiavelli (1469. – 1527.) piše čuvenu raspravu "Vladar" (Il principe, 1513.), kojom utemeljuje novu vrstu političke znanosti, zasnovane na pragmatizmu. Izvodi je iz promatranja političkih zbivanja njegovog vremena, borbe za vlast i ljudske prirode. Autor je više povijesnih rasprava i sedam knjiga o umijeću ratovanja. U književnosti mu je zapažena komedija "La Mandragola" (1518).
Istaknuti politički teoretičar i povjesničar je i Francesco Guicciardini (1483-1540). Upozorava na vlastite interese onih koji poduzimaju političku akciju. U usporedbi s Machiavellijem, njegovi uvidi su realističniji, katkad i radikalniji. Njegove "Političke i građanske uspomene" (Ricordi politici e civili, 1512–30) utječu na Montaignea, Francisa Bacona i La Rochefoucaulda. U djelu "Povijest Italije" (Storia d'Italia 1537-1540) u 20 knjiga prikazuje razdoblje od 1494. do 1534., nastojeći nepristrano analizirati uzroke i posljedice povijesnih događanja.Nicolai Rubinstein, Francesco Guicciardini, Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica, inc., 29. prosinca 2015. (pristupljeno 27. prosinca 2017.)
Manirizam U razdoblju manirizma koje nastupa nakon Tridentskog koncila (druga polovica 16. st.) se nizom represivnih mjera obnavlja katoličko pravovjerje. Nastaju utopijske, pastoralne drame. Istaknuta djela su "Aminta", pastoralni spjev Torquata Tassa (1544. – 1595.), "Egle" G. B. Giraldija Cinzija (1504–73) i "Vjerni pastir" G. B. Guarinija (1538–1612). Nastaje i glasoviti Tassov junački ep Oslobođeni Jeruzalem. U visokom svečanom tonu pripovijeda o Prvom križarskom ratu i oslobađanju Isusovog groba. Za razliku od Ariosta, Tasso ne piše svoj ep s ironijskim odmakom. G. Vasari (1511–1574) piše djelo o najznačajnijim umjetnicima epohe, naslovljeno "Životi najizvrsnijih talijanskih graditelja, slikara i kipara". Commedia dell'arte