Jean Marie Lucien Pierre Anouilh (Bordeaux, 23. lipnja 1910. – Lausanne, 3. listopada 1987.) bio je francuski dramaturg i redatelj, jedan od najznačajnijih francuskih dramskih i modernih pisaca 20. stoljeća. U više od pedeset godina pisanja Anoulih je ostavio velik broj dramskih djela koja se žanrovski rasprostiru od komedija, često crnohumornih, preko klasičnih drama u užem smislu, sve do tragedija i modernih reinterpretacija klasičnih kazališnih djela, poput adaptacije Sofoklove Antigone.
Svoja je djela organizirao u nekoliko tematskih ciklusa koji su započeli predratnim ružičastim i crnim djelima, a nastavili se s poslijeratnim blistavim, škripećim, kostimiranim, baroknim, tajnim i farsičnim djelima. Sva djela iz pojedinih ciklusa bila su objedinjena zajedničkom tematsko-filozofskom preokupacijom, a uvijek su prikazivala neobične i posebne pojedince u sukobu s različitim sustavima društvenih i moralnih vrijednosti. U svome je opusu Anouilh najčešće analizirao upravo beskompromisnost posebnih pojedinaca u sustavu relativiziranih moralnih vrijednosti i kompromisa.
Životopis Rane godine i razvoj ljubavi prema kazalištu thumb|280px|Lycée Chaptal u Parizu, gdje je Anouilh stekao važna poznanstva i razvio snažnu ljubav prema kazalištu. Anouilh je rođen 1910. godine u Bordeauxu kao sin krojača Françoisa Anouilha i pijanistice Marie-Magdeleine Soulue.Bernard Beugnot, Chronologie 1903-1952, dans Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, Bibliothèque de la Pléiade, Gallimard, 2007, str. XLI Njegov je otac bio ugledan krojač i Anouilh je cijelog života tvrdio da je upravo od njega naslijedio ponos prema savjesnom umijeću. S druge strane, umjetničku crtu naslijedio je od majke koja je bila profesorica klavira, a tijekom ljeta je bila i pijanistica u malom orkestru u obližnjem Arcachonu. Kako je njegova majka imala pristup zakulisnom dijelu kazališta, mladi Anouilh je često imao priliku upiti taj dio kazališnog iskustva, koji je neupitno utjecao na njegovo umjetničko oblikovanje. Inspiriran tim iskustvom, Anoulih se već s 12 godina okušao u pisanju drama, međutim njegova najranija djela nisu sačuvana.
Obitelj se 1918. godine preselila u Pariz, a nakon završene osnovne škole Anouilh je upisao lycée Chaptal, gdje je tijekom 1923. godine prvi puta jasno prikazao svoju ljubav prema kazalištu. Tu je također upoznao vršnjaka Jean-Louisa Barraulta, koji će kasnije producirati njegova djela na pozornici i biti njegov blizak suradnik. Srednjoškolsko razdoblje bilo je ključno za razvoj njegovih afiniteta, posebice zbog nekoliko značajnih susreta što ih je tada imao. Prvi od njih dogodio se oko 1926. godine,« Cadeau de Jean Cocteau », Voix des poètes, avril-juin 1960, cité dans Jean Anouilh, En marge du théâtre, textes réunis et annotés par Efrin Knight, La Table ronde, 2000 str. 100 kada je imao priliku pročitati Cocteauov libreto za narativni balet Les Mariés de la tour Eiffel. O tom je susretu kasnije rekao:
Otvorio sam to izdanje, onako bezidejno, rastreseno, preskočio sam romane, kao čovjek od kazališta u naponu snage, već sam prezirao te priče i došao sam do djela čiji me je neobični naslov privukao. (...) Već s prvim replikama, nešto se rastopilo u meni: komad transparentnog i neprobojnog leda koji mi je blokirao put. (...) Jean Cocteau mi je podario raskošan i lakomislen poklon: upravo mi je bio dao poeziju kazališta.
U tom je razdoblju intenzivno čitao Paula Claudela, Luigija Pirandella i Georgea Bernarda Shawa, a tijekom 1928. godine je doživio i svoj drugi značajni susret, onaj s Jeanom Giraudouxom. Njega je upoznao u kazalištu Champs-Élysées preko njegove drame Siegfried, koja je na njega ostavila toliki trag da ju je konačno naučio napamet.Caroline Anouilh, Drôle de père, éditions 1-Michel Lafon, 1990, str. 20 Po završetku srednje škole upisao je studij prava na Sorbonnei, međutim odustao je nakon godinu i pol dana zbog nedostatka financijskih sredstava.
U potrazi za poslom, Anouilh je u početku radio u uredu za reklamacije trgovačke kuće Grands Magasins du Louvre, odakle je nakon samo nekoliko tjedana otišao i zaposlio se u izdavačkoj kući Étiennea Damoura. Tijekom dvije godine koliko je tu radio, njegovi kolege su među ostalima bili Jacques Prévert, Georges Neveux, Paul GrimaultCaroline Anouilh, Drôle de père, str. 21. i Jean Aurenche.Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, La Table ronde, 1987, str. 15 U razdoblju od 1929. do 1930. godine bio je glavni tajnik u kazalištu Champs-Élysées, kojeg je tada vodio Louis Jouvet, a na kojemu je mjestu naslijedio Georgesa Neveuxa.Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 27. U svojstvu glavnog tajnika Anouilh je imao zadatak sastavljati bilješke o zaprimljenim rukopisima i pripremati sobu za sastanke. Njegov odnos sa Jouvetom bio je turbulentan mahom jer je ovaj podcjenjivao Anouilhove književne ambicije. Ni Anouilh, kojega je nazivao le miteux (hr. jadnik),Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 34. ni njegovo kazalište nisu naišli na Jouvetovo odobravanje; nakon što je Jouvet pročitao tekst Anoilhove drame La Sauvage rekao mu je: Shvati moj maleni, tvoji likovi su ljudi s kojima nitko ne bi želio ručati!.
Njegovi financijski problemi su se nastavili i dalje, a u listopadu 1931. godine pozvan je na odsluženje vojnog roka u Metz, a kasnije i Thionville. Nakon dva mjeseca službe, privremeno je otpušten te se vratio u Pariz.Bernard Beugnot, « Chronologie 1903-1952 » dans Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, str. XLV. Uselio se u atelje na Montparnasseu, a kasnije i u stan u ulici Vaugirard, kojega je uredio uz pomoć Louisa Jouveta, s kojim se bio privremeno pomirio.Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 97. Ubrzo se uselio kod glumice Monelle Valentin,Les Gens du cinéma koja će tijekom 1944. godine biti prva Antigona. S Valentinovom je 1934. godine dobio kćer Catherine,Les Gens du cinéma koja će također postati glumica i za koju će Anouilh 1954. godine napisati svoju dramu Cécile ou l'École des pères. Nikada vjenčani, Anouilh i Valentinova su prekinuli 1952. godine, a sljedeće godine se Anouilh oženio s Nicole Lançon, koja će postati njegova glavna suradnica i s kojom će imati troje djece, kćeri Caroline i Marie-Colombe te sina Nicolasa.
Predratno razdoblje
Rane drame
I dok je Louis Jouvet s jedne strane otvoreno kočio Anouilhove književne ambicije, njegov literarni uzor Jean Giraudoux, s kojim je također bio u doticaju tijekom rada u kazalištu, dao mu je ključnu podršku i motivirao ga da počne pisati. Tako je 1929. godine nastala njegova prva drama Humulus le muet napisana zajedno sa Jeanom Aurencheom, a koju je Anouilh 1932. godine pokušao proslijediti producentima. Ta komedija o mutavcu koji dobije mogućnost da izgovori jednu riječ dnevno pa odluči pripremiti veliku deklaraciju za trideseti dan govora nije dobro prihvaćena tako da je Anouilh dobio odbijenicu. Međutim, to ga nije demotiviralo te je nedugo nakon ovog događaja predložio Pierreu Fresnayju izvedbu drame L'Hermine napisane 1931. godine, što je ovaj objeručke prihvatio.Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 62. Premijera je održana 26. travnja 1932. godine u pariškom Théâtre de l'Œuvre, a predstava je doživjela čak 90 izvedbiO ovoj brojci govorio je sam Anouilh, dok je Bernard Beugnot u svojoj knjizi naveo brojku od 37 izvedbi. i postala Anouilhov prvi veći uspjeh. Kasnija filmska adaptacija drame donijet će Anouilhu prihod od 17 000 franaka, pomoću kojih je omogućio svojim roditeljima preseljenje u predgrađe njihovih snova.Paul Wagner, predgovor za djelo Graine d'ortie, navedeno u Jean Anouilh, En marge du théâtre, str. 270.
Ipak, val uspjeha nije se nastavio. Njegove sljedeće dvije drame Mandarine (premijerno izvedena 1933.) i Y'avait un prisonnier (premijerno izvedena 1935.) bile su neuspješne, međutim prodaja prava na filmsku adaptaciju potonje produkcijskoj kući Metro Goldwyn Mayer omogućila mu je da komotno živi godinu dana u Bretanji s glumicom Monelle Valentin i svojom kćerkom. U tom je razdoblju preradio dramu La Sauvage i napisao Le Voyageur sans bagage.Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 103.
Tijekom 1935. godine se upoznao i s Rogerom Vitracom s kojim će razviti prisno prijateljstvoBernard Beugnot, « Chronologie 1903-1952 » navedeno u Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, str. XLVII. te kojemu će 1962. godine posvetiti dramu Victor ou les Enfants au pouvoir.
Početni uspjesi – Voyageur sans bagage, Léocadia i Rendez-vous de Senlis
Tijekom 1936., Anoulih je Jouvetu želio povjeriti produkciju svoje drame Le Voyageur sans bagage, međutim ovaj ga je patronizirajući odbio.Jean Anouilh, « Georges Pitoëff : Anouilh se souvient… », Le Figaro, 15 janvier 1983, cité dans Jean Anouilh, En marge du théâtre, str. 242. Bijesan jer je ubrzo otkrio da Jouvet preferira producirati dramu Le Château de cartes Stevea Passeura, Anouilh je istoga dana odnio svoj rukopis Georgesu Pitoëffu, ravnatelju kazališta Mathurins. Povodom tog događaja, Anouilh je napisao:
Jedne večeri sam odnio svoj komad u Mathurins kod Pitoëffa, čije predstave dotad nikada nisam gledao. Sljedećeg jutra sam dobio poruku da se želi vidjeti sa mnom. Dočekao me nasmijan u malenom uskom uredu na samom vrhu kazališta (tamo više nisam ulazio bez lupanja u prsima - tu sam bio kršten) i samo mi je rekao da će odmah uprizoriti moj komad. Nakon toga mi je rekao da sjednem i počeo mi pričati o njemu... Bio sam mlad, podsmjehivao sam se (u sebi), misleći da imam dobre temelje za poznavanje vlastitog komada. Bio sam u krivu. Ja sam bio zadovoljan s činjenicom da sam ga napisao, ali s njim sam ga otkrio... (...) Taj sirotan mi je upravo bio dao kraljevski poklon: upravo mi je dao kazalište...
Premijerno izveden 16. veljače 1937. godine u produkciji Georgesa Pitoëffa, Le Voyageur sans bagage je bio prvi veliku uspjeh za Anouilha, doživjevši ukupno 190 izvedbi.Bernard Beugnot, Notice du Voyageur sans bagage dans Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, str. 1292. Glavne uloge u predstavi igrali su Georges i Ludmilla Pitoëff, dok je glazbu komponirao Darius Milhaud u vidu Suite za violinu, klarinet i klavir (op. 157b). Anouilh će zbog svega do kraja svog života imati snažne simpatije prema bračnom paru Pitoëff, posebice Georgesu, kojega je opisao kao neobičnog Armenca s kojim se cijeli Pariz sprdao, a o kojemu je Jouvet rekao: Volim samo Armenca koji je mrtav.Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 35.
Tijekom 1938. godine, Anouilh je doživio dva nova uspjeha među kritikom i publikom, a radilo se o dva starija djela reizvedena nakon uspjeha prethodne drame: La Sauvage (koja je 11. siječnja ponovo izvedena u Mathurinsu, a producirao ju je Georges Pitoëff uz glazbu Dariusa Milhauda)Bernard Beugnot, Notice de La Sauvage dans Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, str. 1302. i Le Bal des voleurs (ponovo izvedena 17. rujna u Théâtre Hébertot). Potonja izvedba označila je početak Anouilhove suradnje s Andréom Barsacqom, voditeljem skupine La Compagnie des Quatre Saisons,Bernard Beugnot, Notice du Bal des voleurs dans Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, str. 1311. koji će biti glavni Anouilhov suradnik tijekom više od petnaest godina. Kritika je izrazito dobro dočekala ove dvije reizvedbe, a Anouilh je konačno priznat kao ugledni dramaturg, s tim da je La Sauvage izazvala snažne ideološke podjele, mahom zbog religiozne tematike samog djela.Bernard Beugnot, Notice de La Sauvage dans Jean Anouilh, Théâtre vol. 1, str. 1303. Colette je povodom ovoga napisala: