Ovaj članak obrađuje problem demografskih i stvarnih gubitaka Srba na području Nezavisne Države Hrvatske u vrijeme njenog postojanja, 1941. – 1945. godine. Ti su gubici dio ukupnih žrtava, o kojima je riječ u članku Žrtve Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Članak se bazira na navedenim studijama Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića, uz neka dodatna izračunavanja i razjašnjenja.
Pristup i definicija Ovom se problemu može prići na dva načina: preko poimeničnih i zbirnih popisa, te demografskih izračunavanja. U drugom slučaju, od ukupnih demografskih gubitaka treba odbiti čisti demografski gubitak i saldo migracija (objašnjeno u članku Demografski gubici rata.
Ukupni stvarni gubitak obuhvaća: sve borce (partizane ili četnike i civile koji su poginuli u borbama ili umrli kao posljedica ranjavanja, epidemije tifusa i drugih ratom uzrokovanih okolnosti; žrtve fašističkog terora '' ubijene od strane okupatora, ustaša i četnika; ubijene žrtve komunističkog terora (vidi članak Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata)Ova posljednja kategorija rijetko se koristila u općim pregledima žrtava rata. Obično se sumarno govorilo o "poginulim kvislinzima i kolaboracionistima", podrazumijevajući, da svi koje su ubili borci Narodnooslobodilačkog rata spadaju u te dvije kategorije, te da su likvidacije bile opravdane. Od Srba s područja NDH, u ovu kategoriju može se uvrstiti one četnike koji su su se svibnja 1945. predali Jugoslavenskoj armiji ili saveznicima (koji su ih vratili u Jugoslaviju) na području Slovenije, Austrije ili Italije, te nakon završetka rata bili likvidirani. O tome vidi članak Bleiburški pokolj.
Sažetak Broj stradalih Srba na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije i poslije rata, 1931. i 1948. godine. NDH je postojala na području Hrvatske bez Baranje, cijele Bosne i Hercegovine te Srijema. Na tom je području 1931. godine popisano 1.790.000 Srba, a 1948. Srbima se izjasnilo 1.829.000. Za usporedbu sa stanjem prije rata, od tog broja treba odbiti Muslimane koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, a dodati one koji su iselili u Vojvodinu ili inozemstvo; to daje 1.907.000 "pravih" Srba.
Da bi se dobio stvarni ratni gubitak (broj poginulih ili ubijenih), treba procijeniti koliko je Srba bilo uoči rata 1941. godine, koliko bi bio 1948. da nije bilo rata, te koliki je čisti demografski gubitak zbog smanjenog nataliteta i povećanog mortaliteta za vrijeme rata. Ta su demografska istraživanja krajem 1980-ih nezavisno jedan od drugog izvršili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Prvi procjenjuje broj žrtava na 335.000, a drugi na 370.000.
Vladimir Žerjavić 1995. godine iznosi procjenu o 322.000 ukupnih srpskih žrtvi s područja NDH, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac.
Ovi se rezultati dobro slažu s rezultatima popisa žrtava 1964. (cijela Jugoslavija) i 1997. (Jasenovac), te brojem žrtava koje daju izvještaji za razne regije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Pokušaji lažnog prikazivanja broja stradalih Srba u NDH idu do broja od više 2 milijuna stradalih Srba.Franjo Tuđman, Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., , str. 732.
Pitanje broja Srba postradalih u NDH do danas nije dovoljno temeljito istraženo. Demograf Stjepan Šterc ukazuje da je propaganda komunističke Jugoslavije dugotrajno mistificirala temu žrtava II. svjetskog rata, uvećavajući žrtve u redovima Srba i trajno šuteći o brojnosti žrtava među drugim narodima. Ukazuje da se od popisa stanovništva Jugoslavije 1931. do onoga iz 1948. godine ukupan broj Srba ipak povećao za 735.117, dok se broj Hrvata na tom području u isto vrijeme umanjio za 12.647. Doduše se pritom broj etničkih Srba u SR Hrvatskoj smanjio tijekom tih 17 godina za 89.205 (u SR BiH je u isto vrijeme uvećan za 136.116), ali se sve do danas nije uvažio utjecaj migracija Srba iz Hrvatske prema SR Srbiji, gdje je osobito doseljavanjem u Vojvodinu suptituirano folksdojčersko stanovništvo (400.000 ljudi ili više) doseljavanjem etničkih Srba iz drugih dijelova Jugoslavije.
Prema Mariju Bari, iz Hrvatske je u kolonizaciji Vojvodine neposredno nakon II. svjetskog rata i protjerivanja Folksdojčera sudjelovalo oko 7.500 tisuća obitelji, s prosječnih 5,69 članova. Među kolonistima, bilo je ukupno 7.134 Hrvata s područja Hrvatske i BiH; tj. najveći dio osoba koloniziranih u Vojvodinu s područja Hrvatske bili su etnički Srbi. Među skoro 30.000 obitelji doseljenih u Vojvodinu iz BiH, također su prevladavali Srbi: među kolonistima je bilo svega 1.848 osoba muslimanske pripadnosti. Nije istraženo koliko je od ukupno 162.447 Srba doseljenih tada u Vojvodinu bilo iz reda onih koji su tijekom II. svjetskog rata bili protjerani ili izbjegli s područja NDH u Srbiju.
Popisi stanovništva i stope prirasta Popis stanovništva na području Jugoslavije bio je proveden 1921. (s danom 31. siječnja, pa su potrebne sitne korekcije jer imamo malo više od deset godina razmaka), zatim 31. ožujka 1931., te nakon Drugog svjetskog rata 15. ožujka 1948. Iako svaki popis ima određenu grešku, službene statističke institucije u doba Druge Jugoslavije priznavale su te rezultate, a također i današnje.
Naravno, rezultati iz 1921. i 1931. odnose se na tadašnje područje Jugoslavije, bez dijelova koji su bili pod Italijom (Istra, Rijeka, Kvarnerski otoci, Zadar), pa u usporedbama to treba uzeti u obzir.
Kada se uspoređuju podaci o stanovništvu pojedinih republika, treba imati u vidu da je popis 1921. sačinjen, i rezultati iskazivani, po tadašnjim upravnim jedinicama, a onaj iz 1931. po tadašnjih devet banovina (uvedene 1929, nazvane po rijekama), koje nemaju veze s povijesnim pokrajinama (osim Dravske banovine, koja se poklapa s teritorijom današnje Republike Slovenije minus dijelovi koji su tada bili pod Italijom). Za iskazivanje broja stanovnika po republikama koje su postojale 1948. (to su današnje države), treba pažljivo, po kotarevima i općinama, pregledati sve podatke iz 1921. i 1931., pa razdijeliti i pribrojiti republici u čijem je sastavu 1948. Taj su proračun statističari nakon Drugog svjetskog rata obavili; Žerjavić donosi te brojeve (zaokružene na tisuću stanovnika) u tabeli 1, str. 106, prema knjizi V. Simeunovića: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika 1921-1961, Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1964.
Stopa prirodnog priraštaja stanovništva 1930-ih godina u Jugoslaviji opada, a posebno naglo od 1935. (O tome podrobnije u članku Žrtve Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, poglavlje Broj stanovnika Kraljevine Jugoslavije 1941.) To treba uzeti u obzir ne samo kada se izračunava broj stanovnika 1941., nego i kada se izračunava očekivani broj stanovnika 1948.
Bosna i Hercegovina Za Bosnu i Hercegovinu, iz rezultata popisa stanovništva, dobivamo ukupno 1.890.000 stanovnika godine 1921, te 2.324.000 godine 1931. Prirast je dakle 434.000, odnosno 23,0 % za deset godina, što daje prosječnu stopu prirasta od 2,08% godišnje. (Međutim, ako uzmemo u obzir da se zapravo radi o razmaku od 122 mjeseca između dva popisa a ne 120, broj je nešto niži, 2,05%. Broj stanovnika na dan 31. siječnja 1931. bio bi 2.316.000. Žerjavić spominje taj čimbenik na str. 107) To je znatno više od stope prirasta cijele Jugoslavije u tom periodu, koja je iznosila 1,50% (vidi: Broj stanovnika Kraljevine Jugoslavije 1941).
Broj stanovnika Bosne i Hercegovine po popisu iz 1948. je 2.565.000 (Žerjavić, tabela 16, str. 129) Dakle, veći je za 241.000 od broja stanovnika 1931.
Za usporedbu s dalje navedenim proračunima Kočovića i Žerjavića: ako bismo pretpostavili da je stopa porasta stanovništva ostala 2,05% godišnje, koja je bila u razdoblju 1921-1931, stanovništvo bi se u razdoblju od 17 godina povećalo za 41,2 posto, pa bi za 1948. iznosilo 3.281.000, tj. za 957.000 više, nego godine 1931. To je pak za 716.000 više od stvarnog broja stanovnika po popisu 1948.
Možemo reći da je taj broj gornja granica s kojom u proračunu demografskih gubitaka možemo računati; nema nikakvih razloga za pretpostavku da bi stopa porasta iznenada porasla i bila čak i veća nego 1920-ih godina. Čak i broj od 2,05% znači pretpostavku da bi se trend pada stope, jako izražen u drugoj polovici 1930-ih, naglo zaustavio i obrnuo; to je posve nevjerojatno (vidi Izračunavanje očekivanog broja stanovnika 1948).
Za Bosnu i Hercegovinu Žerjavić za razdoblje 1931-1941. računa s prosječnom godišnjom stopom rasta od 2,06%. S obzirom na pad stope rasta 1935-1939, u izračunavanju očekivanog broja stanovnika 1948. Žerjavić računa sa stopom od 1,66% za razdoblje 1941-1948. Ova stopa od 1,66% za razdoblje od sedam godina znači povećanje od 12,22%, dok bi stopa od 2,06% za sedam godina dala povećanje od 15,34%.
Bogoljub Kočović u svojoj studiji izračunava za cijelu Jugoslaviju za 1941. i 1948. godinu nešto niži broj nego Žerjavić, dok se značajnija razlika javlja kod Bosne i Hercegovine, gdje za 1941. navodi 2.814.000 stanovnika (Žerjavić malo više: 2.825.000), a za 1948. izračunava 3.233.000, više od Žerjavića (3.171.000), ali manje od gore navedene gornje granice od 3.281.000. Zato su ukupni demografski gubici za Jugoslaviju kod Kočovića nešto manji nego kod Žerjavića (za 1,8%), a za BiH veći: 668.000 prema 606.000 (za 10,2%). Razlika dolazi otuda, što Kočović za očekivanu godišnju stopu prirasta u godinama 1941-1948. uzima 2,00% (nešto manje od gore spomenutih 2,05% iz razdoblja 1921-1931), a Žerjavić 1,65%. Žerjavić kaže da nije jasno na kojoj osnovi Kočović pretpostavlja tako visoku stopu, kada je ona, kako je gore izloženo, tijekom 1930-ih stalno bila u padu. (Žerjavić komentira Kočovićevu studiju i razlike na str. 172-177)
Uz još neke korekcije i pretpostavke, koje detaljno obrazlaže, Žerjavić konačno u tabeli 17, str. 133, daje podatke o očekivanom i stvarno registriranom stanovništvu Bosne i Hercegovine 1948. godine ukupno, te po narodnostima. Za ukupno očekivano stanovništvo godine 1948. on daje 3.171.000, što je za 110.000 manje od gore navedene gornje granice. Riječ je dakle od razlici od samo 3,5%.
Stvarno registrirani broj stanovnika, prema popisu iz 1948., kako je navedeno gore, bio je 2.565.000, odnosno za 606.000 manji od očekivanog po Žerjavićevom računu.
Da bi se dobio demografski gubitak, treba još uračunati emigraciju. Znatan broj stanovnika, gotovo sve Srbi, iselio je nakon rata u Vojvodinu. Neki su Srbi iselili u Srbiju, a Hrvati u Hrvatsku. Ti su brojevi poznati i Žerjavić ih navodi na str. 125-128. Ukupna je emigracija 126.000, pa to daje ukupni demografski gubitak Bosne i Hercegovine od 480.000.
Da bi se dobio stvarni ratni gubitak, treba od navedenog broja oduzeti čisti demografski gubitak. Ratne su prilike u Jugoslaviji bile izvanredno teške, a osobito na području Bosne i Hercegovine. Žerjavić o tome raspravlja na str. 145-148. U tabeli 28, str. 157, on sumira sve podatke o demografskim i stvarnim gubicima. Kao demografski gubitak za Bosnu i Hercegovinu u cjelini uzima 101.000. Odatle je stvarni demografski gubitak 379.000.
Nadalje, treba uzeti u obzir i gubitak stanovništva zbog emigracije u inozemstvo. On za Bosnu i Hercegovinu iznosi ukupno 51.000. U tom broju značajne su nacionalne manjine: 13.000 Poljaka, 12.000 Nijemaca, te nešto Rusa, Mađara i Talijana. Emigriralo je i 10.000 Srba, 6.000 Hrvata i 5.000 Muslimana.