Marina Vujčić (Trogir, 16. svibnja 1966.), hrvatska spisateljica, kolumnistica i urednica, članica Hrvatskog društva pisaca.
Životopis Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti.
2010. godine objavljuje roman Tuđi život, a 2014. knjigu drama Umri ženski i roman A onda je Božo krenuo ispočetka koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Za dramu Umri ženski 2014. godine dobila je treću nagradu Marin Držić.
2015. godine objavljuje roman Mogla sam to biti ja. Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015.
2016. godine u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavljuje roman Otpusno pismo.
Iste godine dobiva treću nagradu Marin Držić za dramu Podmornica.
2017. godine objavljuje roman Pitanje anatomije.
2019. godine objavljuje roman Pedeset cigareta za Elenu.
2019. godine roman Susjed postavljen je kao monodrama u kazalištu u izvedbi Vesne Tominac Matačić u Teatru Exit.
2019. godine njezinu dramu Čekaonica postavlja albanski Teatar Migjeni u Skadru, u režiji Fatosa Berishe.
2020. godine njezinu dramu Umri ženski postavlja Satiričko kazalište Kerempuh, u režiji Rajka Minkovića, a 2021. dramu Podmornica postavlja Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, u režiji Ivana Planinića.
2020. godine roman Pedeset cigareta za Elenu objavljuje i izdavačka kuća Laguna za Srbiju, a 2021. izdavačka kuća Antolog u Makedoniji, u prijevodu Vladimira Jankovskog.
2021. godine roman Pitanje anatomije objavljuje izdavačka kuća Bottega Errante u Italiji, u prijevodu Estere Miočić.
2021. godine dramom Plodna voda osvaja prvu nagradu Marin Držić.
Iste godine za roman Pedeset cigareta za Elenu dobiva Nagradu BOOKtiga za najčitaniju knjigu u istarskim knjižnicama.
2021. godine objavljuje knjigu dnevničkih zapisa Stolareva kći.
2024. godine objavljuje roman Sigurna kuća (Fraktura)
Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.
Bibliografija
Bijeg uz Brijeg, knjiga za djecu, Hum naklada, 2002.
Tuđi život, roman, Profil, 2010.
A onda je Božo krenuo ispočetka, roman, Hena com, 2014.
Umri ženski, drame, Hena com, 2014.
Mogla sam to biti ja, roman, Hena com, 2015.
Susjed, roman, V. B. Z., 2015.
Otpusno pismo, roman (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem), Hena com, 2016.
Pitanje anatomije, roman, Hena com, 2017., Bottega Errante (Italija) 2021.
Pedeset cigareta za Elenu, roman, Fraktura 2019., Laguna (Srbija) 2020., Antolog (Makedonija) 2021.
Stolareva kći, dnevnički zapisi, Fraktura, 2021.
Drame nagrađene Držićem objavljene su u Disputovim zbornicima nagrađenih drama 2014. (Umri ženski), 2016. (Podmornica) i 2021. (Plodna voda.).
Bijeg uz Brijeg (Hum naklada, 2002.) Bijeg uz Brijeg (Hum naklada, 2002.) je knjiga za djecu – ekološka bajka u stihovima. Priča je to o parku koji se zbog neodgovornosti ljudi i nezdravog života u gradu pobunio i, predvođen starim Hrastom Lužnjakom, organizirano pobjegao iz grada. Povratak parka inicirat će djeca, od koje će odrasli naučiti lekciju o odgovornom ponašanju prema prirodi. Knjigu je ilustrirao Tomislav Torjanac.
Tuđi život (Profil, 2010.) Roman „Tuđi život“ priča je o brkanju stvarnosti, virtualnog svijeta i književnosti. Tridesetdvogodišnja Sara Lukas, lektorica u jednom hrvatskom tjedniku, javila se na natječaj za sinopsis televizijske serije. Istraživanje u koje se u virtualnom svijetu upušta kako bi napisala taj sinopsis, promijenit će joj perspektivu stvarnosti, u kojem će, zavedena mogućnostima virtualnog života, početi živjeti tuđi život.
Iz kritike Strahimira Primorca (Vijenac, 21. listopada 2010.): „Marina Vujčić u Tuđem životu vrlo je inventivno, u našoj suvremenoj prozi možda i literarno najuvjerljivije i najuspjelije, tretirala tematiku odnosa književnoga lika i virtualnog svijeta. U nje je to bitan, logičan, prirodan dio strukture romana, a ne tek pomodan, nasilno unesen detalj. Ne znam bi li se po dramatičnosti mogla naći u hrvatskoj novoj prozi scena približna sceni razočaranja i šoka u koji je zapala Vujčićkina junakinja u trenutku kad je ugledala svog virtualno idealnog, a u zbilji grotesknoga muškarca i kad se rasprsnuo taj 'virtualni mjehurić od sapunice'.“
A onda je Božo krenuo ispočetka (Hena com, 2014.) „A onda je Božo krenuo ispočetka“ je psihološki roman, baštinik egzistencijalističke pripovjedne prakse. Glavni lik, 45-godišnji Božo, nezadovoljni je, neostvareni, frustrirani intelektualac, pretjerano (samo)analitičan, neprilagođen, introvertiran – ukratko, nesretan. Jer, toliko je usmjeren propitivanju sebe i svega oko sebe, da propušta živjeti, da mu „pravi život“ izmiče. Stoga odlučuje „napokon svoj život uzeti u svoje ruke“ te napušta suprugu, i iz Dalmacije odlazi u Zagreb, gdje će, nada se, promjena životnog okruženja donijeti osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i sreću. Roman je 2015. godine nominiran za Europsku nagradu za književnost.
Iz kritike Jagne Pogačnik (Jutarnji list, 11. 4. 2014.):
„U tom primarno psihološkom romanu mnogo je duhovitih mjesta i prije svega dobrih pripovjednih rješenja, zbog čega Božo postaje poprilično 'naš' i razumljiv, a roman čitak i s izuzetnom unutarnjom dinamikom. Marina Vujčić, naime, majstorica je fabuliranja koja posve očito posjeduje ljubav prema tekstu koji gradi i brigu za budućeg čitatelja koji će osjetiti kako njezina empatija nije rezervirana samo za glavnog lika, već i njegove konzumente.“
Umri ženski (Hena com, 2014.) U knjizi „Umri ženski“ otisnute su tri drame Marine Vujčić: „Sretan kraj“, „Čekaonica“ i „Umri ženski“. U drami „Sretan kraj“ autorica razvija kompleksan lik žene koja se trudi pokrenuti svoj život nakon nesreće u kojoj je izgubila nerođenog sina, na potresan način tematizirajući pitanje imaju li ljudi nakon nesreće “pravo” na sreću i u kojoj nam mjeri proživljena tragedija određuje socijalnu budućnost.
Naslovni bolnički prostor u drami „Čekaonica“ ispunjen ansamblom osebujnih likova autorica rabi kao metaforu čekanja “boljeg sutra” – a zapravo propuštanja života – uz duhovito samozavaravanje i okrivljavanje drugih za svoju nesređenost i nezadovoljstvo.
Junakinje drame „Umri ženski“ su žene koje su "zaglavile" u pogrešnim odnosima - zbog nasušne potrebe za ljubavlju i zbog očekivanja okoline koja im nameće što je društveno "ispravno". Riječ je o tri sestre i njihovoj majci koja im je vlastitim pogrešnim izborima i odgojem koji je njezinim kćerima uništio samopouzdanje utabao put prema lošim ljubavnim kombinacijama.
Drama „Umri ženski“ dobila je 3. nagradu na natječaju za dramski tekst Marin Držić Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Iz obrazloženja žirija Nagrade Marin Držić za 2013. godinu:
„U moru pesimističnih i mračnih tekstova ova drama donosi tračak optimizma. Usprkos tome što je pisana možda i previše školski te donosi priču koja na prvi pogled podsjeća na zaplet „herz“ romana, očito je kako autor(ica) voli svoje likove i navija za njih te piše njihove životne dijaloge iz bogatog vlastitog iskustva. Igrivost i vedrina su prednosti ove drame koja bi vrlo lako mogla naći svoje mjesto na repertoaru brojnih kazališta jer nudi svakom ansamblu paletu zanimljivih i kompleksnih likova srednje generacije.“
Mogla sam to biti ja (Hena com, 2015.) Okosnica radnje romana „Mogla sam to biti ja“ su životne okolnosti psihijatrice Laure Herman i pacijentice koja joj dolazi ispričati svoju priču. No ovdje psihoterapija nije tek psihoterapija, niti su junakinje baš u ulogama koje se u psihijatrijskoj ordinaciji podrazumijevaju. Dvjema osnovnim pričama pridružene su ispovijesti još troje Laurinih pacijenata koje autorica suptilno nijansira te, ispreplićući njihove životne putanje, kreira mozaičnu priču o različitim verzijama prebolijevanja teških iskustava.
Iz kritike Jagne Pogačnik (Jutarnji list, 23. 9. 2015.):
„Ono što Marina Vujčić uspijeva u ovom nevjerojatno snažnom romanu jest istovremeno biti bolno iskrena i profesionalna prema vlastitom tekstu, biti ona, ali i sve one koje je mogla biti - Laura, Hilda, Klaudija, čak i vlastita muška varijanta. Više je načina na koji se ovaj roman može čitati i u tome i jest njegova veličina koja uvelike nadmašuje gabarite jednog intimističkog romana. To doista jest i put na kojem 'izmišljeni ljudi i svjetovi zamjenjuju svijet pred kojim se moraju zatvarati oči da se preživi', kao i 'ženski' roman u kojem su zabilježena razočaranja, traume, strahovi, samoće, krivnje, očekivanja i frustracije 'vlastite sobe'. To je u konačnici i roman koji duboko vjeruje u to kako riječi mogu biti najbolji prijatelji s kojima se odlazi u krevet, terapiju pisanjem i priču koja može biti istinitija od istine same. I, konačno, snazi prave ljubavi koja jedina može nagnati da se posumnja u riječi. Roman koji vjeruje da književnost ima mnogo veće značenje i ulogu od one da 'razveseli' čitatelja, riječju izvrstan roman.“
Susjed (V.B.Z., 2015.) U romanu „Susjed“ jedna prosječna žena srednjih godina, podstanarka u prosječnoj stambenoj zgradi izvan centra, s prosječnim zaposlenjem u državnoj službi i prosječnim željama i nadama zaljubljuje se u susjeda kojega svakoga jutra sreće na stubištu. Osim konvencionalnog „Dobro jutro“ ne progovore niti jednu drugu riječ. S tom ljubavnom pričom, koja se odvija samo u njenoj glavi, ta prosječna žena iskoračit će iz svoje prosječnosti i preobraziti se u potpuno drugačiju osobu, a zbivanja u romanu pretvorit će se u napetu psihološku dramu. Ovo je roman o samoći, nevidljivosti i otuđenju, i ne samo u velikim stambenim zgradama gdje nitko nikoga ne poznaje, nego i u okviru obitelji i među prijateljima.
Iz kritike Tanje Tolić (Portal 'Najbolje knjige', 27. 11. 2015.):
„Posebna je vještina zainteresirati čitatelja za po svemu neupečatljivog junaka, a još je teže graditi roman na samo jednom liku koji nam se, kao da sve nabrojano nije dovoljno, još i obraća u prvome licu. Marina Vujčić od prve rečenice, jetkim humorom i tečnim pripovijedanjem, kači čitatelja na svoju ne-junakinju, jer Katarina Bauković nije antijunakinja, nego gotovo osoba bez identiteta s obzirom na to da njome svi brišu pod: sebična majka koja ju od djetinjstva kritizira, sebična sestra koja se uvali u majčin stan sa suprugom i djetetom, a svoj iznajmi, sebični kolege na poslu koji Katarini uvaljuju i svoj dio posla, sebični bivši frajer koji je Katarinu 'olakšao' za deset tisuća eura, a onda je još i prevario s najboljom prijateljicom.“
Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, Hena com, 2016.)
U romanu „Otpusno pismo“ žena i muškarac srednjih godina, koji su u mladosti bili ljubavnici, da bi onda iz nikada dovoljno obrazloženih razloga naprasno prekinuli svoju vezu, stupaju u kontakt nakon punih trideset godina. Bliži se obljetnica njihove mature, a glavna junakinja, danas ugledna liječnica u, na prvi pogled, sretnome braku s dvoje djece, prihvaća se zamorne logistike okupljanja raspršene generacije. Sav taj gnjavatorski, iscrpljujući posao ona odrađuje samo s jednom željom: da konačno ustanovi gdje je nestao On, čovjek kojega je svojedobno voljela. Kad ga, putem elektroničke pošte, uspije locirati, davno umrtvljena veza naglo će se razgoriti. U trenutku kad pomislimo da priča polako ali sigurno stremi jeftinome žanrovskome kraju, događa se zaplet: u njihovu mail komunikaciju uključuje se treća strana.
Iz kritike Jagne Pogačnik (Jutarnji list, 30. 3. 2016.):