thumb|385px|Upad Huna u Europu
Huni su bili nomadski narod koji je živio u Istočnoj Europi, Kavkazu i Središnjoj Aziji između 4. stoljeća i 6. stoljeća. 350. su godine uništili državu barbara Alana, a 375. pod vodstvom Balamira prodiru u Europu kroz Vrata naroda i potiču seobe barbarskih plemena prema granicama Rimskoga Carstva - to je početak Velike seobe naroda. Napadaju teritorije Ostrogota i Vizigota i poražavaju ih. 434. g. vlast nad Hunima preuzima Atila, Bič božji, i ujedinjuje njihova plemena, stvarajući tako moćno carstvo koje se prostiralo od Karpata do Podunavlja. 451. godine Huni se bore protiv rimskog vojskovođe Flavija Aecija u bitci na Katalaunskim poljima (Galija). Aecije pobjeđuje, ali dopušta Atili da se povuče jer ga vidi kao moguću pomoć protiv Germana. 452. Huni međutim napadaju sjevernu Italiju i zauzimaju Akvileju, no razvoj njihove države zaustavljen je 453. Atilinom smrću. Tada se povlače iz Europe i dalje miješaju s Turcima, Germanima i Avarima.
Podrijetlo
Još i danas se brojni znanstvenici prepiru oko hunskog podrijetla. U 18. st. Joseph de Guignes je identificirao Hune s nomadskim ratnicima koji su se zvali Xiongnu, a poznavali su ih u drevnoj Kini.
Današnje teorije sadrže brojne elemente, a jedan od elemenata je i ime Hun koje je u početku opisivalo vladajuću skupinu nomadskih ratnika iz središnje Azije, najvjerojatnije današnje Mongolije, koji su vjerojatno bili u srodstvu, ili sjedinjeni s nomadskim narodom Xiongnu koje su porazili Kinezi, te su oni najvjerojatnije bili prisiljeni krenuti zapadnije, naposljetku osvajajući Europu 200 godina kasnije. Ali nema dovoljno dokaza o tome što se događalo s tim nomadskim narodima od vremena kada su napustili Kinu do vremena kada su se pojavili u Europi. Jedan od dokaza koji povezuje Hune s nomadima Xiongnu, jest činjenica da srednjoazijski izvori prevode Hune kao Xiongnu, a Xiongnu kao Hune.
U drugom stoljeću poslije Krista, Dionizije Perieget govori o ljudima koji su živjeli uz Kaspijsko jezero, a europski geograf Ptolomej Klaudije govori da su narodi koje on naziva Khuni živjeli uz rijeku Dnjepar pod vlašću Suna.
Povijest
Nakon što su uništili državu Alana, pod vodstvom Balamira prodrli su u Europu kroz vrata naroda i potakli seobu naroda. Uskoro su uništili Ostrogotsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu. Oko 430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez s Rimskim vojskovođom Flavije Aecijem te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao na veliki osvajački pohod protiv Istočnog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro, ostavivši svoje nećake Atilu i Bledu za nasljednike. Rimljani nisu ni slutili da će prava opasnost tek uslijediti.
Bleda i Atila su podijelili carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek držali kao jedno. Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Istočno Rimsko Carstvo da potpiše sporazum s Hunima, priznajući hunsku nadmoć. Taj je sporazum donekle pokušao iskoristiti Istočnorimski car Teodozije II. sagradivši velike zidine oko carske prijestolnice u Carigradu. Mir nije dugo potrajao, jer je rimski biskup Marg prešao Dunav kako bi opljačkao Hunske grobove, u čemu je i uspio, ali je tim činom razbijesnio Hune što je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana.
Huni su uskoro navalili na Istočno Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio praktički bespomoćan jer su u isto vrijeme Vandali u sjevernoj Africi osvojili rimski grad Kartagu te je istovremeno ratovao i s Perzijancima. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na putu do Carigrada. Kratkim primirjem 441.g. nakratko su zaustavljeni. Međutim već 443.g. sukobi su se nastavili kada su Rimljani Hunima odbili plaćati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su kršćani nazivali Bič božji, došli do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspjeli osvojiti prijestolnicu Istočnog Rimskog Carstva, jer nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omogućile osvajanje golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povlači u unutrašnjost svog carstva, a Bleda uskoro umire, ostavivši Atilu jedinim vladarom Huna. Ova hunska pobjeda nad Rimljanima bila je tek početak njihove prave moći.
Postavši prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu moć, Atila je nastavio pljačkati i paliti sve na svom putu. Preživio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko snažna, da je više od sto gradova osvojeno, a sam Carigrad je bio pod velikom opasnošću te je mnogo ljudi pobjeglo iz grada, a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi više nisu mogli brojiti.
U Carigradu su Rimljani hunskom vojskovođi Ediku obećali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigavši do hunskog kralja, izdao Rimljane za pokušaj Atilina ubojstva. Rimljani su se vratili u Carigrad, ne sluteći da su izdani. Saznavši da je urota otkrivena, a jedan od urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odlučio sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima plaćanje danka bilo draže od rata, a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak, a ne osvojen teritorij, bio najveći simbol nadmoći.
Iako su Huni dotada bili većinom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali s Istočnim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su većinom bili prisutni zbog Flavija Aecija, vojskovođe Zapadnog Rimskog Carstva s kojim su Huni bili prijatelji još od Atilinog ujaka Rue. Mnogi povjesničari tvrde da je jedan od razloga zaoštravanja odnosa između dvaju carstava taj što je Vandalski kralj Gaizerik Atili ponudio pomoć u borbi protiv Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba s Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv; Honoria, problematična sestra zapadnorimskog cara Valentinijana III., poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj pomogne izbjeći brak s rimskim senatorom Herkulanom na koji je možda bila prisiljena.
Honorija možda nije htjela time zaprositi Atilu, Atila je pismo protumačio kao molbu za ženidbu, na što je pristao te zatražio pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je istočnorimski car Teodozije umro, a novi car Marcijan koji ga je naslijedio, odbio je plaćati danak Hunima.
Budući da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji, paleći i rušeći brojne gradove. Uvidjevši s kakvom je opasnošću Zapadno Rimsko Carstvo suočeno, rimski je vojskovođa Flavije Aecije bio prisiljen sklopiti savez s Vizigotima, narodom koji je najviše mrzio.
Dana 7. travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sjedinjena vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje će se 20. Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlučnijih i najvažnijih bitki u povijesti.
Ova se bitka često prikazuje kao sukob Huna s Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo multinacionalne. U skladu s hunskim običajima, Atila je naredio da se pregledaju organi žrtvovane životinje rano ujutro prije bitke. Prorečeno je da će Hune zadesiti katastrofa, a jedan od suparničkih vođa bit će ubijen. To se i dogodilo, jer su idućeg jutra Vizigoti otkrili da je njihov vođa Teodorik poginuo. Iako je imao prednost Flavije Aecije je odlučio da Hune ne uništi u potpunosti, jer ako bi to učinio, bojao se da bi Vizigoti mogli prekinuti njihov sporazum te postati još veća prijetnja. Tako je nagovorio Vizigote da se povuku i time omogućio Hunima i Atili da pobjegnu s bojnog polja. Ishod ove bitke je u ustvari bio neodlučan, jer su obje strane pretrpjele velike gubitke, ali se uglavnom smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov juriš i osvajački pohod na Galiju zaustavljen.
Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje Italije. 452.g. zauzeo je i opljačkao brojne gradove, pod izgovorom da je došao po Honoriju. Akvileju je uništio i šrušio do temelja, a legenda govori kako je otišao toliko daleko, da je čak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj način utemeljio grad Udine.
Car Valentinijan je pobjegao iz Ravenne u Rim, a njegov je vojskovođa Flavije Aecije ostao na licu mijesta, ali nije imao dovoljno snažnu vojsku da započne bitku. Rimljani su bili zatečeni iznenadnom hunskom invazijom pa su brzo pokušali sklopiti mir poslavši izaslanstvo sa svojim najboljim diplomatima koji su uključivali Papu Leona I. i prefekta Trigencija.mini|400px|Hunska invazija Italije Iako nije sigurno kako su se pregovori odvijali, sigurno je to da su se nakon njih Huni povukli iz Italije, najvjerojatnije zbog epidemije koja ih je poharala.
Nakon što su se vratili u nizine Mađarske, koje su bile sjedište hunskog carstva, Atila je pripremao napad na Carigrad, ali taj pohod i daljnji razvoj svojega carstva je prekinut njegovom smrću. Tradicionalan opis njegove smrti je napisao antički povjesničar Prisko, koji govori da je veliki hunski vođa umro od izljeva krvi u mozak tijekom njegove prve bračne noći s mladom Ildiko, koja je najvjerojatnije bila germanskog podrijetla. Alternativna priča o njegovoj smrti je nešto drukčija, a govori kako je Atilu ubila njegova žena, vjerojatno na poticaj Istočnorimskog cara Marcijana. Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo znati, ali ono što je sigurno jest da su hunski vojnici, nakon što su otkrili mrtvo tijelo svojeg vođe, počeli rezati svoju kosu te probadati i ranjavati svoje lice i tijelo mačevima.
Smrt najvećeg od svih ratnika nije bila oplakivana plačem žena, već krvlju ratnika. Legenda govori da je pokopan u trostrukom sarkofagu od zlata, srebra i željeza ispod riječnog korita, a oni koji su ga pokopali i znali gdje se grob nalazi bili su ubijeni kako bi točna lokacija ostala tajnom.
Krvoločnog je Atilu naslijedio njegov stariji sin Ellak koji nije bio niti približno sposoban da održi prije osvojena područja i golemo carstvo na okupu. Drugi su Atilini sinovi iskoristili situaciju i započeli borbu oko podijele Atilina naslijeđa. Usred svega toga, Huni su oslabili te su ih naposljetku porazili Gepidi pod vodstvom Ardarika u bitci kod dugo neidentificirane rijeke Nedao 454 g. gdje je Atilin sin Ellak poginuo. Arheologija je utvrdila lokaciju bitke tek 2007. Smrću Atilina sina Dengizika, posljednjeg hunskog kralja, Huni se povlače prema Aziji, gdje nestaju u vjetrovima, isto tako kao što su se i pojavili.
Mnogi su narodi kasnije tvrdili da potječu od Huna, te da su njihovi etnički i kulturni nasljednici. Mađari i Bugari su često smatrali sebe Atilinim nasljednicima. To je i moguće, jer su se Huni nakon raspada njihovog carstva najvjerojatnije izmiješali s drugim narodima.
Društvo i način života Arheologija nam danas malo pomaže u otkrivanju Huna, ali potvrđuje činjenicu da su cijenili lijep nakit koji su pokapali sa svojim mrtvima, jer su arheolozi otkrili bogate grobne priloge, što se rijetko pronalazi među barbarskim grobovima.
Prema Rimljanima Huni su jeli, spavali i živjeli na konjima te bi zadobivali vrtoglavicu kada bi stali na zemlju. To je vjerojatno i uveličano, ali sigurno dokazuje kako je Hunima, za razliku od Europljana u to vrijeme, konj bio neizmjerno bitan u njihovu životu. U stepskim područjima u kojima su živjeli konj je bio neizmjerno bitno prijevozno sredstvo. Također su im konji bili vrlo važni u lovu, bogatstvu i preživljavanju te prije svega ratnim osvajanjima. Zbog njihovog nomadskog načina života Huni su bili neprekidno u pokretu, svake noći tražeći novo mjesto na kojem bi zastali. Što god bi im se našlo na putu, bilo da je to bilo naselje ili nešto drugo, oni bi uništili.mini|lijevo|300px|Huni u bitci