mini|desno|Mirko Thököly Mirko Thököly (Emerik Thököly, Imre Thököly) (Kežmarok, Slovačka, 25. rujna 1657. Nikomedija/Ízmit, 13. rujna 1705.), mađarski knez i vojskovođa, poslije turski vazalThököly, Imre (Mirko, Emerik), Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 10. rujna 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2016.
Ime Mađarski izvor nazivaju ga Thököly/Tököly/Tökölli Imre, turski Tökeli İmre, srpski Tekeli/Tekelija, slovački Imrich Tököli, a njemački Emmerich Thököly. Sam se potpisivao kao Emericq Thököly.
Životopis Posljednji je odvjetak grofovskog ogranka mađarske velikaške obitelji Thököly. Nakon što je ugušena Zrinsko-frankapanska urota 1671., postao je vođa ugarskih emigranata u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju). Povezao se je s Francuzima i Osmanlijama protiv Habsburgovaca. 1678. podigao je ustanak protiv Habsburga. Osmanlije su ga postavile za kneza Gornje Ugarske (tur. Muin-i Ali Osman'a itaat üzereyim emre, Kral-ı Orta Macar'ım ki namım Tökeli İmre), uz uvjet da im plaća godišnji danak od 40 tisuća talira. Tijekom iste godine osvajao je tvrđavu za tvrđavom i proširio si svoju državinu do rijeke Váha.
God. 1683., prije pohoda i opsade Beča, pozvao je Hrvatski sabor i hrvatskog bana Nikolu III. Erdődyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beču. Hrvatski sabor i Erdődy odbili su poziv.Tatjana Radauš (1998): Nikola III. Erdődy , Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
mini|desno|Središnja Europa 1683. godine.
Sudjelovao 1683. u opsadi Beča. Oženio se je udovicom ugarskoga velikaša Franje I. Rákóczyja Jelenom Zrinskom. Nije se uspjela suprotstaviti austrijskim postrojbama tijekom ustanka te je pala u zarobljeništvo. Dok mu je supruga sedam godina bila zatočena s dvoje djece u nekom austrijskom samostanu, borio se je u sjeveroistočnoj Ugarskoj borio sa svojim kurucima protiv habsburške vojske.
1690. su ga godine Osmanlije imenovale velikim sedmogradskim (erdeljskim) knezom. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. stekao je naslov vidinskoga kneza. Splete okolnosti dovodi do razmjene zarobljenika supruga Jelena mu se 1695. godine vratila. Godine 1691. sudjelovao u bitci kod Slankamena i 1697. u bitci kod Sente, kao dio turske vojske. Predvodio je kuručke konjanike, koji su se uglavnom borili protiv Austrijanaca.Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000.
Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira, te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. veljače 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmitu.
Umro je u izgnanstvu u Turskoj 1705. godine. U 20. su stoljeću njegovi posmrtni ostatci vraćeni u Kežmarok i pokopan je u mauzoleju u nove luteranske crkve.
Njegov se kip nalazi na Trgu heroja u Budimpešti.
Citati Citati Mirka Thökölya na mađarskom Wikicitatu
Izvori
Kategorija:Mađarsko plemstvo Kategorija:Povijest Rumunjske Kategorija:Povijest Slovačke Kategorija:Mađarska vojna povijest Kategorija:Osmanska vojna povijest Kategorija:Erdeljski vladari