mini|Samoubojstvo, ulje na platnu Edouarda Maneta. Samoubojstvo (lat. suicidium, od sui caedere, "ubiti sam sebe") je čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života.
Samoubojstvo se često počini iz očaja, a njegov se uzrok učestalo pripisuje mentalnim poremećajima, kao što su depresija, bipolarni poremećaj, shizofrenija te alkoholizmu ili zlouporabi droga. Vrlo važnu ulogu imaju i čimbenici stresa, kao što su financijske poteškoće ili poteškoće u međuljudskim odnosima. U nastojanju sprječavanja samoubojstva ubrajaju se ograničavanje pristupa vatrenom oružju, liječenje duševnih bolesti i liječenje od zlouporabe droga te poboljšanje gospodarskoga razvoja.
Najčešće se metode počinjenja samoubojstva razlikuju od zemlje do zemlje, a djelomice su povezane i s dostupnošću sredstava. U uobičajene metode spadaju: vješanje, trovanje pesticidima te uporaba vatrenog oružja. Od samoubojstva svake godine umire oko 800 000 do milijun ljudi, stoga je ono 10. po redu uzrok smrtnosti u svijetu. Stope samoubojstva više su u muškaraca nego u žena, a vjerojatnost uspjelog samoubojstva je tri do četiri puta veća kod osoba muškoga spola nego kod osoba ženskoga spola. Broj procijenjenih neuspjelih pokušaja samoubojstva svake godine iznosi 10 do 20 milijuna. Oni su češći među mlađim i ženskim osobama.
Na poglede na samoubojstvo imale su utjecaja opće egzistencijalne teme, kao što su religija, čast te značenje života. Zbog vjerovanja u svetost života abrahamske religije na samoubojstvo tradicionalno gledaju kao na djelo protiv Boga. U samurajsko se doba u Japanu poštovao seppuku kao način iskupljenja za neuspjeh ili kao oblik prosvjeda. U okviru satija, danas zakonom zabranjene hinduističke pogrebne prakse, od udovica se očekivalo da se, bilo dragovoljno ili pod pritiskom obitelji i društva, spale na suprugovoj pogrebnoj lomači.
Samoubojstvo i pokušaj samoubojstva, koji su prije bili zakonski kažnjivi, u većini zapadnih zemalja više to nisu. No, u većini islamskih zemalja ono je još uvijek kazneno djelo. Tijekom 20. i 21. stoljeća samoubojstvo putem samospaljivanja koristilo se kao način prosvjeda, dok su se kamikaze i samoubilački bombaški napadi koristili kao vojna, odnosno teroristička taktika.
Definicije
Samoubojstvo, poznato i pod nazivom izvršeno samoubojstvo, jest "čin oduzimanja vlastitoga života". Pokušaj samoubojstva ili samoubilačko ponašanje s nesmrtnim posljedicama je samougrožavanje i samoozljeđivanje u želji da se okonča vlastiti život, a koje ne završi smrću. Pomaganje u samoubojstvu jest kad jedna osoba drugoj osobi neizravno pomogne da izazove vlastitu smrt pružanjem bilo savjeta ili sredstva za postizanje toga cilja. Razlikuje se od eutanazije, prilikom koje druga osoba preuzima aktivniju ulogu u izazivanju smrti dotične osobe. Suicidalno razmišljanje je razmišljanje o oduzimanju vlastitoga života.
Čimbenici rizika
mini|upright=1.35|360px|Okolnosti koje su dovele do samoubojstva u 16 saveznih američkih država 2008. godine.
U čimbenike koji utječu na rizik počinjenja samoubojstva ubrajaju se psihijatrijski poremećaji, nedopuštena uporaba droga, psihološka stanja, kulturne, obiteljske i društvene prilike te genetski čimbenici. Često se istovremeno javljaju duševna bolest i nedopuštena uporaba kemijskih tvari. U ostale čimbenike rizika spadaju prethodni pokušaj samoubojstva, laka dostupnost sredstava za počinjenje toga čina, povijest samoubojstva u obitelji ili traumatska ozljeda mozga. Primjerice, utvrđeno je da su stope samoubojstva u kućanstvima s vatrenim oružjem više nego u onima bez vatrenoga oružja. Do pomisli na samoubojstvo mogu dovesti i društveno-ekonomski čimbenici, kao što su nezaposlenost, siromaštvo, beskućništvo te diskriminacija. Otprilike 15–40% samoubojica ostavlja oproštajnu poruku. Između 38% i 55% samoubilačkih ponašanja može se pripisati genetskoj predispoziciji pojedinca. Ratni veterani pod višim su rizikom samoubojstva djelomice i zbog veće učestalosti psihičkih bolesti i tjelesnih zdravstvenih poteškoća povezanih s ratom.
Mentalni poremećaji
Mentalni poremećaji često su prisutni u vrijeme samoubojstva, s učestalošću koja se procjenjuje u rasponu od 27 % do više od 90 %. Među osobama primljenima u psihijatrijske ustanove životni rizik za izvršenje samoubojstva iznosi oko 8,6%. Polovina sviju koji umru samoubojstvom mogla bi imati veliki depresivni poremećaj, a taj ili neki drugi poremećaj raspoloženja, kao što je bipolarni poremećaj, povećava rizik samoubojstva 20 puta. U druga stanja koja na to mogu utjecati ubrajaju se shizofrenija (14%), poremećaji ponašanja (14%), bipolarni poremećaj te posttraumatski stresni poremećaj. Samoubojstvom umire oko 5% svih oboljelih od shizofrenije. Stanja visoka rizika su i poremećaji u prehrani.
Najjasniji je pokazatelj konačnoga izvršenja samoubojstva povijest prethodnih pokušaja njegova počinjenja. Otprilike 20% samoubojica već je imalo prethodne pokušaje samoubojstva, a 1% onih koji su već pokušali počiniti samoubojstvo unutar godinu dana ga i izvrši, dok ih više od 5% samoubojstvo izvrši poslije 10 godina. Premda se samougrožavanje ne smatra pokušajem samoubojstva, prisutnost takva ponašanja povezano je s povećanjem rizika samoubojstva.
U otprilike 80% slučajeva izvršenja samoubojstava dotična je osoba tijekom godinu dana prije svoje smrti posjetila liječnika, a među njima ih je 45% to učinilo tijekom prethodnih mjesec dana. Približno 25–40% osoba koje izvrše samoubojstvo imalo je doticaja s ustanovama za zaštitu mentalnoga zdravlja prethodne godine.
Ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim drogama
mini|400px|„Pijaničin napredak“, 1846., pokazuje kako alkoholizam može dovesti do samoubojstva.
Zlouporaba kemijskih tvari drugi je po redu rizik samoubojstva po učestalosti poslije kliničke depresije i bipolarnoga poremećaja. S time su povezani i kronična zlouporaba kemijskih tvari, kao i akutno otrovanje. U kombinaciji s osobnom boli, poput tugovanja, rizik se uvelike povećava. Dodatna zlouporaba kemijskih tvari povezana je poremećajima mentalnoga zdravlja.
Prilikom počinjenja samoubojstva većina je ljudi pod utjecajem sedativno-hipnotičkih lijekova (kao što su alkohol, odnosno benzodiazepini), pri čemu je u 15% do 61% slučajeva prisutan alkoholizam. Države s višim stopama uporabe alkohola i gušćim razmještajem barova obično imaju više stope samoubojstva, što se prvenstveno povezuje s uzimanjem destiliranih žestokih pića, a ne s ukupnom potrošnjom alkohola. Otprilike 2,2–3,4% osoba liječenih od alkoholizma u jednom trenutku života izvrši samoubojstvo. Alkoholičari koji pokušaju počiniti samoubojstvo obično su muškarci starije dobi i to oni koji su se već prije pokušali ubiti. Samoubojstvo je odgovorno za 3 do 35% smrtnih slučajeva među ovisnicima heroina, što je otprilike 14 puta više nego u osoba koje ga ne konzumirajuaju.
Nedopuštena uporaba kokaina i metamfetamina u veoma je jako povezana sa samoubojstvom. Rizik u osoba koje uzimaju kokain najviši je tijekom faze neuzimanja. Oni koji inhaliraju inhalacijske tvari također su pod značajnim rizikom te ih oko 20% u nekomu trenutku pokuša počiniti samoubojstvo, a 65% o tome razmišlja. S rizikom počinjenja samoubojstva povezuje se i pušenje cigareta. Premda je malo dokaza o razlozima postojanja te veze, postoji hipoteza da osobe sklone pušenju imaju predispoziciju za samoubojstvo, da pušenje izaziva zdravstvene poteškoće koje, pak, dovode do želje da si ljudi okončaju život te da pušenje utječe na kemijske procese u mozgu koji izazivaju sklonost počinjenju samoubojstva. Međutim, čini se da sama marihuana ne povećava taj rizik.
Problemi s kockanjem
Problemi s kockanjem povezani su s povećanjem pomišljaja na samoubojstvo i pokušaja njegova počinjenja u odnosu na opću populaciju. Samoubojstvo pokuša počiniti između 12 i 24% patoloških kockara, a stopa samoubojstva među njihovim suprugama i partnericama tri puta je veća nego u općoj populaciji. Među druge čimbenike koji povećavaju rizik u osoba koje imaju problema s kockanjem ubrajaju se duševne bolesti, alkohol i zlouporaba droga.
Bolesti
Postoji veza između sklonosti samoubojstvu i poteškoćama s tjelesnim zdravljem, u koje između ostalih spadaju: kronična bol, traumatska ozljeda mozga, rak, ovisnost osoba o hemodijalizi, HIV i sistemski eritemski lupus. Dijagnoza raka udvostručuje rizik samoubojstva. Prevalencija povećane sklonosti samoubojstvu zadržava se i nakon statističkog usklađivanja zbog depresivnih bolesti i zlouporabe alkohola. Taj je rizik osobito visok kod ljudi s više zdravstvenih poteškoća.
Čimbenici su rizika depresije i samoubojstva i poremećaji sna i spavanja, kao što je nesanica i noćni apnejički sindrom. U nekim slučajevima poremećaji sna i spavanja mogu biti čimbenik rizika neovisno o depresiji. Brojna druga zdravstvena stanja, također mogu dovesti do simptoma sličnih poremećajima raspoloženja uključujući: hipotireoidizam, Alzheimerovu bolest, tumor mozga, sistemski eritemski lupus te nepovoljan učinak brojnih lijekova (kao što su beta blokatori i steroidi).
Psihosocijalna stanja
Više je psihosocijalnih stanja koja povećavanju rizik samoubojstva, uključujući: beznadnost, gubitak uživanja u životu, depresiju te tjeskobnost. Slaba sposobnost rješavanja problema, gubitak sposobnosti koje je osoba posjedovala i slab nadzor nad nagonima također imaju ulogu u povećavanju rizika. Kod starijih odraslih osoba veliku važnost igra osjećaj da su drugima na teret.
Rizik se povećava zbog nedavnih stresova u životu, kao što su gubitak člana obitelji ili prijatelja, odnosno društvena izolacija (primjerice, kad osoba živi sama), a također su pod povećanim rizikom i osobe koje nikad nisu stupile u brak. Religioznost osobe može smanjiti rizik samoubojstva, što se pripisuje negativnomu stavu mnogih religija prema samoubojstvu te većoj povezanosti koju vjera može pružiti. Čini se da među vjernicima najnižu stopu samoubojstva imaju muslimani.
Neke osobe mogu počiniti samoubojstvo kako bi pobjegle od nasilništva ili predrasuda. Među čimbenicima rizika su i povijest spolnoga zlostavljanja u djetinjstvu, te razdoblje provedeno u udomiteljskoj skrbi. Smatra se da na slučajeve spolnog zlostavljanja otpada oko 20% ukupnoga rizika.
Objašnjenje samoubojstva koje nudi evolucijska psihologija govori da ono može povećati inkluzivnu prilagođenost, što bi se dogodilo u slučaju da osoba koja počini samoubojstvo više ne može imati djece, a ostankom na životu oduzima sredstva preživljavanja rođacima. Prigovor ovoj hipotezi je da se smrću zdravih odraslih osoba vjerojatno ne povećava inkluzivna prilagođenost. Prilagodba na vrlo različito okruženje predaka u sadašnjem okruženju može dati lošu prilagodljivost.
Siromaštvo je usko povezano s rizikom samoubojstva, koje se dodatno povećava sa siromašenjem osobe u odnosu na one koje ju okružuju. Više od 200 000 seljaka u Indiji od 1997. godine naovamo počinilo je samoubojstvo, djelomice zbog problema s otplatom dugova. Smatra se da je u Kini vjerojatnost samoubojstva u seoskim područjima tri puta veća nego u gradskima djelomice i zbog financijskih poteškoća u tom dijelu zemlje.
Masmediji
Važnu ulogu u stopama samoubojstva igraju masmediji, uključujući internet. Način prikazivanja samoubojstva može imati negativan učinak na rizične osobe, a najveći je utjecaj velikoga broja i učestalosti prikaza u kojima se samoubojstvo veliča i romantizira. Kad se daje detaljan opis načina počinjenja samoubojstva nekim određenim sredstvom, rizik počinjenja samoubojstva tom metodom u ukupnoj se populaciji može povećati.