Prvi komercijalni kitolov obavljali su u 9. stoljeću na poluotoku Cotentin u Normandiji, vjerojatno Vikinzi.Mammals in the Seas Baski su kroz pet stoljeća dominirali kitolovom i pratećom trgovinom, šireći se do dalekih kutova sjevernog Atlantika, pa čak dosežući južni Atlantik. Francuski istraživač Samuel de Champlain, pišući o baskijskom kitolovu u Terranova (Newfoundland i Labrador na području Kanade), opisao ih je "kao najpametnije ljude u ovakvom ribolovu".Martijn, C.J., S. Barkham, and M.M. Barkham. 2003. Basques? Beothuk? Innu? Inuit? or St. Lawrence Iroquoians? The Whalers on the 1546 Desceliers Map, Seen Through the Eyes of Different Beholders. Newfoundland and Labrador Studies, Vol. 19, No. 1: The New Early Modern Newfoundland: Part 2. Do početka 17. stoljeća i ostali narodi su ušli u trgovinu, tražeći Baske kao tutore " jer [oni] su tada bili jedini ljudi koji razumiju kitolov", jadikovao je engleski istraživač Jonas Poole. Nakon što su sami izučili zanat, drugi narodi su usvojili njihove tehnike i uskoro dominirali rastućom industrijom - često uz isključenje svojih bivših instruktora. Baskijski kitolov je doživio vrhunac u kasnom 16. i početkom 17. stoljeća, ali je opao krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Do 19. stoljeća bio je na samrti, jer su Atlantski sivi kitovi (Eschrichtius robustus) izumrli, pravi kit je bio gotovo izumro a lukoglavi kit (Balaena mysticetus) je desetkovan.
Biskajski zaljev Počeci Postoji dokument, mjenica, u kojem se navodi godine 670 isporuka 40 "moyos" (bačava od 250 litara) kitovog ulja proizvedenog u Bajoni opatiji Jumièges, između Le Havrea i Rouena, za njegovu uporabu u rasvjeti. Taj dokument navodi na zaključak da takav iz dalekog samostana dokazuje da je baskijski kitolov morao biti dobro poznat. - Iako je ulje lako moglo doći iz nasukanog kita čije je prerađevine prisvojila crkvaUrzainqui, T. and J. M. de Olaizola. 1998. La Navarra Mariitima. Pamiela.
Osnivanje i ekspanzija
Drugi autor tvrdi da je prvi spomen baskijskog korištenja kitova došao godine 1059., u kojoj godini je donesena mjera koncentriranog kitova mesa na tržnici Bayonne.Aguilar, A. 1986. A Review of Old Basque Whaling and its Effect on the Right Whales (Eubalaena glacialis) of the North Atlantic. Rep. Int. Whal. Commn. (special issue) 10: 191-199. Do godine 1150.drugi izvor na vodi da san sebastia nije primio povelju do 1180 kitolov se proširio do baskijskih pokrajina Španjolske. Te godine kralj Sancho Mudri od Navare (r. 1150. – 1194.) dodjeljuje San Sebastianu određene povlastice. Povelja navodi različite robe za koje se mora plaćti carina za poslove skladištenja i na tom popisu je i "boquinas-Barbas de ballenas" ili "ploče kitove kosti" (usi) drže istaknuto mjesto.Markham, C.R. 1881. On the whale fisheries of the Basque provinces of Spain.Proc. Zool. Soc. London 62: 969-976. Do 1190. kitolova se proširio na Santander. Godine 1203., Alfonso VII od Kastilje dao je Fuenterrabíji iste privilegije koje su dane San Sebastianu. Godine 1204. te povlastice su proširene na Motrico i Guetariju. Slične privilegije je Zarautzu dao Ferdinand III. od Kastilje u kraljevskoj zapovijedi u Burgosu 28. rujna 1237. Ovaj dokument također tvrdi da "u skladu s običajima, kralj treba imati kriška svakog kita, uz kralježnicu,od glave do repa". Kitolov se također proširio na Asturiju (1232.) i na kraju do Galicije (1371.).
Do 49 luke su imale kitolovne objekte uz obalu od Francuske Baskije do rta Finisterre. Glavna meta trgovine je ono što su Francuski Baski nazivom "sarde". To je kasnije nazvano biskajskim pravim kitom (Balaena biscayensis), a sada je poznato kao Sjevernoatlantski pravi kit (Eubalaena glacialis). Lovljen je tijekom migracije iz mjeseca listopad-studeni-veljača-ožujak, uz vrhunac lova vjerojatno u siječnju. Oni su vjerojatno također lovili sive kitove (Eschrichtius robustusa), koji je postojao u sjevernom Atlantiku barem do početka 18. stoljećaDeSmet, W.M.A. (1981). "Mammals in the Seas: General papers and large cetaceans. Whaling During the Middle Ages.". Bryant, P. J. 1995. Dating Remains of Gray Whales from the Eastern North Atlantic.J. Mammal., Vol. 76, No. 3: 857-861. Bryant sugerira da ako su sivi kitovi naseljavali priobalne vode kao što to čine i danas u Sjevernom Pacifiku onda su vjerojatno bili meta baskijskih kitolovaca, možda čak i više nego Sjevernoatlantski pravi kitovi - iako je većina suvremenih ilustracija i skeletnih ostataka iz ulova bila od potonje vrste. Oni su možda također povremeno lovili ulješure (Physeter macrocephalus), jer su pronađeni ostaci ove vrste u starim zgradama korištenim za preradu ulja.Aguilar, A. 1981. The Black Right Whale, Eubalaena glacialis, in the Cantabrian Sea. Rep. Int. Whal. Commn. 31: 457-459.
Metode lova
Kitovi su uočavani iz osmatračnica koje su radile puno radno vrijeme (poznate kao vigías) smještene na rtovima ili visoko na planinama s pogledom na luku, što je ograničavalo lovno područje na nekoliko milja oko luke. Ostaci tih vigías je navodno postoje na Talaya Mendi ("planina osmatranja") iznad Zarautza i na "kitovom brdu" u Uliji iznad Donostije, a točka na kojoj je nekada bila smještena Vigia u Biarritzu je sada mjesto svjetionika, Pointe Saint-Martin (est. 1834).Jenkins, J. T. 1921. A History of the Whale Fisheries. Reissued 1971, Kennikat Press.Jones, R. 2007. The Lighthouse Encyclopedia: The Definitive Reference. Globe Pequot Pr.
Kad je uočen izljev kita, čuvar bi upozorio ljude paljenjem neke slame, lupanjem u bubanj, zvonjavom zvona ili mahanjem zastavom. Nakon upozorenja, muškarci bi pokrenuli brodice na vesla s plaže, ili, ako je obala bila strma, brodovi su puštani odvezivanjem konopca i puštanjem niz strminu. Kita bi se gađalo dvostrijelnim harpunom(kao što je prikazano na grbu Fuenterrabíje, godine 1297.) prevrnulo i ubilo. Veći brod punktove kojim je upravljalo deset ljudi teglio bi lešinu na obalu, čekajući plimu. Ridati kita se tad stavljalo u kipuću kuće vodu odakle se dobivalo ulje.Francis, D. 1990. A History of World Whaling. Viking.
Desetine i porezi
Prema zakonima Olérona kitolovci Biarritza, Saint-Jean-de-Luza, i ostatka Francuske Baskije bili su izuzeti od oporezivanja, iako su dobrovoljno davali kitove jezika crkvi kao dar. To nije bilo tako do kraljeva Engleske, koji su vršili dužnost knezova Guyenne, nisu te optužbe počeli koristiti protiv njih. Godine 1197., budući kralj Ivan od Engleske (r. 1199. – 1216.)Saul, N. 1997. The Oxford Illustrated History of Medieval England. Oxford University Press. dao Vitalu de Bioleu i njegovim nasljednicima i pravnim sljednicima pravo ubiranja poreza od 50 anžujski livreji na prva dva kita preuzeta godišnje u Biarritz, u zamjenu za ribarssku koncesiju u Guernsey. Godine 1257. William Lavielle dao biskup i kapitulu Bajone desetinu od kitova koje su ulovili ljudi iz iste luke. To je plaćano do 1498. Godine 1261., propis opatije Honce proglasio je, kao nastavak tradicije davanja jezika za dar crkvi, desetinu koja će biti plaćena od kitove donesenih u Bajonu. Pod ukazom iz 1324. poznat kao De Praerogativa Regis (Kraljevska povlastica), Edward II. (r. 1307-1327) prikupljeni dužnost na kitove uhvaćeni u britanskim vodama, koji je uključivao francusku baskijski obalu.Ellis, R. 1991. Men & Whales. Alfred A. Knopf. Ellis, R. 1991.Men & Whales. Alfred A. Knopf. Njegova nasljednik Edvard III. (r. 1327-1377), nastavio je tu tradiciju prikupljanjem £ 6 poreza za svakog ulovljenog kita dopremljenog u Biarritz. Godine 1338. to je prepušteno Peteru de Puyanneu, admiralu engleske flote stacionirane u Bajoni.Scoresby, W. 1820. An Account of the Arctic Regions with a History and a Description of the Northern Whale-Fishery. Edinburgh.
U Lekeitiou, prvi dokument koji spominje kitove u svojim arhivima, s datumom 11. rujna 1381, navodi da će kitova kost nabavljena u toj luci biti podijeljena u tri dijela, s "dva za popravak broda-luke, a treći za popravak crkve. " Dokument iz 1608 ponavlja ovu narudžbu. Slična zapovijed, iz 20. studenog 1474., navodi da polovica vrijednosti svakog kita uhvaćenog kod Guetarije treba dati za popravak crkve i brod-luke. Također je bio običaj u Guetariji dati prvog ulovljenog kita u sezoni kralju, od kojeg je on polovicu vraćao. Donostia-San Sebastián, nastavljajući drevni običaj, davao je kitovu kost na Cofradiji (bratstvu) San Pedru.
Kulturološki značaj
Trgovina dosegla takvu važnost u baskijskim provincijama u to vrijeme da je nekoliko gradova i sela prikazivalo kitove ili scene kitolova na svojim pečatima i grbovima. Ova praksa je uključivala Bermeo (od 1351), Castro Urdiales (danas se ne smatra dijelom Baskije već Kantabrije), Fuenterrabía (1297.), Guetaria, Lekeitio, Motrico (1507., 1562.), te Ondarroa u Španjolskoj; i Biarritz, Guéthary i Hendaye u Francuskoj. Kitolov je bio dovoljno važan da su izglasavani zakoni godine 1521 i 1530. zabrana stranih (npr. francuskih) kitolovaca s radom izvan španjolske obale, dok se godine 1619. i 1649. strani proizvodi kitolova nisu mogli prodavati na španjolskom tržištu.
Vrhunac i opadanje Industrija u Francuskoj Baskiji nikad nije postignula takvu važnost kakvu je imala u španjolskim provincijama. Nekoliko gradova sudjelovalo je i vjerojatno je samo mali broj kitova ulovljen. Od broja sačuvanih dokumenata i pisanih spomena Aguilar (1986.) pretpostavlja da je francusko-baskijski vrhunac kitolova bio u drugoj polovici 13. stoljeća, a potom je opadao.Markham, C. R. 1881. The Voyages of William Baffin, 1612-1622. London: the Hakluyt Society. Iako je kitolov kao komercijalna djelatnost je okončan 1567. neki pravi kitovi su lovljeni sve do 1688.Reeves, R.R., T.D. Smith and E.A. Josephson. 2007. Near-Annihilation of a Species: Right Whaling in the North Atlantic. str. 39-74. In S. D. Kraus and R. Rolland. The Urban Whale: North Atlantic Right Whales at the Crossroads. Harvard University Press. Za Španjolsku Baskiji (Biskaja i Gipuskoa) vrhunac je postignut u drugoj polovici 16. stoljeća, no već krajem istog stoljeća bio je u padu. Naknadno povećanje kitolovne aktivnosti čini se da su se pojavile u Kantabriji, Asturiji i Galiciji u prvoj polovici 17. stoljeća. Ovdje su Baski zaposlili sezonske "zemljište tvornice" (kitolovne stanice), posebice u Galiciji - sami Galicijanci nikada nisu bili kitolovci, oni bi samo izgradili ove instalacije, tako da ih mogu iznajmiti na godišnjoj osnovi Baskima Vrhunac je bio kratka vijeka. Do druge polovice 17. stoljeća kitolov u tim područjima bio je općenito padu. Rat za španjolsku baštinu sukcesije (1701. – 1714.) označavao posmrtnu zvoniti za kitolov u Biskajskom zaljevu, uz prestanak trgovinu u cijelosti u Kantabriiji (1720.), Asturiji (1722.), i Galiciji (1720). On se nastavio samo u španjolskoj Baskiji, gdje je jedva preživio.
Ulov
Ukupan broj pravih kitova koje su ulovili Baski po Biskajskom zaljevu je nepoznat, jer statistike ulova nisu sastavljane do 16. stoljeća. Nepotpune statistike ulova za Lekeitio 1517. – 1662. pokazuju ukupan ulov od 68 kitova, u prosjeku dvije i pol godine. Najviše ih je ulovljeno uhvaćeni 1536. i 1538, kada je šest ulovljeno svake godini. Godine 1543. kitolovcu iz Lekeitioa su ozlijedili kita, ali su ga ulovili ljudi iz Motrica, što je rezultiralo dijeljenjem kita između dva grada. Iste godine su ulovili su ženku s mladuncem. 24. veljače 1546. kit je navodno ubijen ispred otoka Sv. Nikole. Godine 1611. dva mala kita su ubili ljudi iz Lekeitioa i Ondarroe, što je rezultiralo parnicom parnici. Slični zapisi postoje za Zarautz i Guetariju. Pedeset i pet kitovi su ulovili ljudi iz Zarautza u razdoblju između 1637. i 1801., i osamnaest iz Guetarije između 1699. i 1789.