Na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni na samom kraju 20. i početkom 21. stoljeća javili su se umjetnici koji skulpturi pristupaju na nov i svjež način. Oni su oslobođeni okova tradicije i tradicionalnog poimanja skulpture. Razmišljaju o skulpturi kao o konceptu uz uvažavanje promatrača i predviđanja njegove moguće reakcije na konačni rad. Pojam volumena relativiziran je, a time i skulptura u svom klasičnom obliku – volumen u prostoru. Materijalnost i fizička prisutnost njihova rada postaju sekundarni. Naglasak stavljaju na ambijent u kojem rade i proces, odnosno moguću promjenu stanja (nekad i agregatnog) same skulpture. Temporalnost je važna karakteristika kipara nove generacije. Budući da rade s krhkim, trošnim i lomljivim materijalima, svjesni su činjenice da njihove instalacije i skulpture neće trajati vječno. Zbog toga transformaciju materije u sklopu svog stvaralačkog procesa rado dokumentiraju. Grafike i video često kombiniraju sa samom plastikom prilikom izlaganja. Upravo poigravanje i kombiniranje različitih medija najviše pridonose toj novoj slobodi.
Ivan Kožarić se u Hrvatskoj navodi kao začetnik nove umjetničke klime koja redefinira pojam „skulptura“. Stvarajući u kontekstu siromašne i konceptualne umjetnosti počinje mijenjati tradiciju. Arte brute, pop art, minimalizam i ambijentalna plastika šezdesetih nude nove izražajne mogućnosti u kojima se i naši umjetnici žele okušati i pri tome se više referiraju na stranu nego na lokalnu tradiciju. Maković, Z., "Postskulptura", u: K15: pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, (ur): Krešimir Purgar, Art magazin Kontura, Zagreb, 2007, str. 116, 117, 119, 120, 123, 125 Odvojenost od nacionalnog identiteta i kozmopolitski duh mladih autora prati sloboda u oblikovanju forme što možda proizlazi i iz činjenice da polovica predstavnika suvremenog kiparstva nema formalno kiparsko obrazovanje.
Subverzivnost, kič i pop Ivan Fijolić (rođen 1976.) zagrebački je umjetnik koji pretežito radi u mediju kiparstva. Kroz svoj nepretenciozan i demistificirajući pristup umjetnosti zadobio je naklonost publike. Referira se na popularnu kulturu kojom najlakše komunicira s promatračima i wow-efektom instantno privlači pažnju. S jedne strane fasciniran je američkom pop kulturom, kulturom spektakla i masovnom proizvodnjom, ali s druge strane svjestan je njezine ispraznosti. Redovito posjećuje buvljake na kojima traži akcijske figurice u kojima pronalazi kiparske kvalitete. Tvrdi da su one zbog masovne i loše produkcije često banalizirane te dobivaju isključivo potrošački karakter. Akcijske figurice upotrebljava u seriji reljefa Novi radovi nastaloj između 2002. i 2005. godine. U tim reljefima kombinira tehniku crteža, teksta, žičane konstrukcije, šivanja i nizanja perli uz apliciranje minijaturnih akcijskih figurica. Godine 2006. radi seriju Lajtmotivi gdje opet koristi nekonvencionalne kiparske postupke i radi light-boxove od drvenih kutija i led lampica. U toj seriji prikazuje Hitlera, Marilyn Monroe, penis u erekciji, Božje oko te zapravo kombinira tragiku i komiku prikazujući nespojive motive. Orelj, K., "Katalog izložbe Dobar ,loš, krelac", Rijeka, 2010, str. 5, 6, 8, 10, 12 Godine 2002. nastaje djelo 12 autoportreta u kojem radi bijele porculanske autoportrete kao vaze za biljke i poigrava se simbolikom dvanaest apostola te njihovim prenošenjem poruka današnjem društvu. Možda je najpoznatiji po svojoj pozlaćenoj brončanoj skulpturi Bruce Lee iz 2005. godine koja je trebala biti javni spomenik u Mostaru kao pozitivan uzor građanima.
Budući da je zbog vandalizma morao biti uklonjen, 2007. radi u ružičasto obojenom poliesteru Bruce Leeja za muzejske prostore. Autor je i ciklusa skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka. U radovima poput Školice i Monocikla iz 2009. godine iskazuje svoje frustracije društvenom kontrolom i institucijom škole koja ograničava kreativni potencijal pojedinca. Subverzivnost i humor najbolje dolaze do izražaja u njegovoj seriji NEO N.O.B. iz 2012. godine. U toj seriji inspiriran je poviješću narodnooslobodilačke borbe te hrvatskom umjetnošću soc-realizma čije formalne postavke namjerno obrće. Možda je najistaknutije djelo reinterpretacija Augustinčićeva spomenika Titu po kojem radi iskrivljenu repliku s Jovankinom glavom umjesto Titove, čime se referira i na spomeničko nasilje.
Kristian Kožul (rođen 1975.) stvara neobične objekte koji su lako čitljivi i vizualno impresivni. Svoje skulpture naziva objektima jer uglavnom poseže za postojećim objektima koje međusobno kombinira i koje često modificira dodajući im detalje kao što su zakovice, perle, čipka, porculan, šljokice, stakalca. Koristi gotove objekte koji već nose određenu društvenu simboliku, a njegovom interpretacijom dobivaju nove konotacije koje mogu biti u potpunoj suprotnosti s prvotnom idejom predmeta. Na Kožulov rad utječu kontekst i mjesto u kojem trenutno boravi, naprimjer u Americi se poigravao američkom ikonografijom. Njegove radove karakterizira minucioznost izvedbe i groteskno gomilanje detalja. Ta kićenost, koju povjesničar umjetnosti Branko Franceschi naziva „novovjeki horror vacui“, ima svoju ulogu. Franceschi, B., "Katalog izložbe Rog izobilja", Galerija Miroslav Kraljević, 2003. str. 23 Ona moralizira, ironizira ili uljepšava društvenu zbilju. Kožulovi radovi umjetnički su komentari vlastite zbilje i društvenih fenomena s otvorenom tendencijom ka kritici. Himbele, Ž., "Katalog izložbe Kristian Kožul", Novigrad, 2004. str. 15 Poigrava se s nacionalnom kič kulturom u seriji Licitari iz 2003. i Gozba iz 2006., u seriji Discoware iz 2003. invalidska pomagala pretvara u glamurozne predmete, dok u seriji Asylum i Tease koketira s S/M ikonografijom preobražavajući kolijevku, hranilice za bebe te objekte požude u opasne predmete. Iako su njegove radove znale upotpunjavati grafike ili fotografije, u ciklusu iz 2012. Misinterpretations radi isključivo u mediju fotografije. Fotografirao je studijski izvedene diorame u prirodnoj veličini na kojima je odmah uočljiv njemu svojstven horror vacui i pedantnost u aranžiranju. Ciklus tematizira urbane legende s naših prostora odnosno svjedoči o pobjedi usmene predaje nad pisanom poviješću. Jakšić, J., "Tekst uz izložbu Misinterpretations", Lauba, 2012. str. 6, 7, 9
Ines Krasić (rođena 1969.) izražava se multimedijskim radovima, performansima i instalacijama u kojima se bavi konzumerizmom i društvenim problemima. Radi na grafičkoj katedri Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i sama diplomirala. Koristi ready made objekte kojima stvara nove situacije uz zadržavanje vizualne atrakcije. Nije joj strano ni korištenje tzv. siromašnih materijala. U zagrebačkoj galeriji Kranjčar konstruirala je 2010. godine Privatnu utopiju, ambijent od kutija koje su je fascinirale svojom prazninom i različitim funkcijama. U zbirci Filip Trade nalazi se rad Predstavljanje moje elegantne privatne sobe za zabavu, instalacije kojom je od bijele metalne konstrukcije i bijele tkanine stvorila novi interijer u galerijskom prostoru. U spomenutoj zbirci nalazi se i instalacija Kalifornijski san iz 2000. godine u kojoj se bavi američkom pop kulturom. Za hvarsku galeriju Moria 2006. godine stvorila je ambijent obloživši čitav pod flasterima tretirajući ga kao ranu. Tom akcijom propituje zacjeljivanje rana i svoj problem s galerijskim sustavom.
Procesualnost Alem Korkut (rođen 1970.) koristi netipične kiparske elemente: vremenske procese, pokret, slučajnost. U službi prikaza tih elemenata nalazi se multimedija. Naime, korištenje video-radova, video-projekcija, crteža i kinetičkih objekata pomaže mu u istraživanju i izražavanju koncepta u cjelini. Hošić, I., "Katalog izložbe Alem Korkut: Skulpture", Gradska galerija Bihać, 2012., str. 6, 7, 19 Tijekom dosadašnje umjetničke prakse zaokupljala ga je procesualnost u smislu raspadanja same materije, tj. namjerne izmjene stanja u određenu periodu. Priznaje kako ima strahopoštovanje prema prirodi i njezinim procesima koje želi uključiti u svoj rad. Kiparstvo vidi kao vještinu koja može rekreirati te prirodne procese. Također objašnjava kako namjerno koristi jednostavne forme da ne bi zasjenile sadržaj jer transformacijom forme priziva nova značenja. Ego-trip ciklus je koji je obilježio njegovu karijeru, a obuhvaća radove nastale između 2001. i 2005. godine. U njemu radi autoportrete, odnosno odljeve svog lica od različitih materijala (glina, gips, bronca) koje potom izlaže prirodnim silama ili im sam mijenja oblik. Transformacije zabilježava videom. U Krugu izlaže 24 glinene glave izvađene iz vode u različitim fazama raspadanja, a u Hommage a Rodin referira se na Rodinovu skulpturu Čovjek sa slomljenim nosom tako što udarcima lomi nos autoportretima od još nestvrdnute gline, a potom radi patinirane odljeve spljoštenog nosa. U djelu Preporod oblaže zlatni autoportret glinom i postavlja ga na vrh nebodera u Utrinama gdje dokumentira pucanje gline i otkrivanje zlatnog autoportreta. U ciklusu videoreljefa Voda 2004. – 2006. godine spaja 3 komponente rada, a to su motiv-izvedba-produkt odnosno vido-video-reljef. U njemu preispituje kiparska načela te ponovno upotrebljava glinu koja mu kao materijal pruža puno mogućnosti, bez obzira koristi li ju čvrstu ili tekuću. U ciklusu Slabost, snaga iz 2011. godine unosi organičnost prirode među stroga geometrijska tijela koja postaju amorfna i meka. Procesualnost najbolje dočarava videorad Tri u kojem snima pad kocaka od različitih materijala (glina, gips, guma) prikazujući njihove razlike u raspadanju. Usporena kamera rasteže proces na 60 sekundi. Roje Depolo, L., "Katalog izložbe Slabost,snaga", Gliptoteka, HAZU, 2011. Također je poznat po svojoj javnoj plastici (Šibenik, Koprivnica, Karlovac) jednostavne forme, savršeno uklopljene u urbano tkivo i otvorene prema građanima.
Industrijski materijali i ambijentalna plastika Siniša Majkus (rođen 1962.) diplomirao je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Šuteja. Grafičko obrazovanje odrazit će se u njegovom opusu koji prvenstveno čine žičane organičke skulpture. Njegovo djelo veže se uz termin „crtež u prostoru“. Koristi prirodne i potrošne materijale kao što su žica, plastika, ambalaže, reciklirani predmeti industrijskog otpada. U željeznim žičanim profilima našao je trajno sredstvo za materijalizaciju svojih ideja. Tijekom stvaranja svog prepoznatljivog rukopisa kombinira grafičku poetiku i kiparsku konstrukciju. Radikalno se udaljava od skulpture u konvencionalnom smislu jer u nju unosi slikarske vrijednosti crteža. Vuković, R., "Katalog izložbe Embrio", Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2004, str. 6, 7, 9, 10, 12, 13, 14, 16, 17 Koncentriran je na organizaciju prostora kroz svoje spiralne rastere koje neprestano ponavlja, a nerijetko i boja u jarke boje. Prožimanje prostora i instalacije možda je najbolje bilo vidljivo na izložbi Embrio iz 2004. godine u Umjetničkom paviljonu.
Ivana Franke