Republika Krim (krimskotatarski: Къырым Джумхуриети; ruski: Республика Крым; ukrajinski: Республіка Крим) jedna je od republika Rusije. Između 1992. i 2014. bila je u sastavu Ukrajine kao Autonomna Republika Krim zajedno s gradom Sevastopoljem. U vrijeme Krimske krize proglasila je neovisnost, a kao neovisna država postojala je svega tjedan dana, od 11. do 18. ožujka 2014., kada je ušla u sastav Ruske Federacije.
Republika Krim proglašena je suverenom i neovisnom 11. ožujka 2014.Renata Rašović: Parlament izglasao neovisnost i priključenje Rusiji prije referenduma!. Večernji list, 12. ožujka 2014. Preuzeto 18. ožujka 2014. To je učinjeno odlukom Skupštine Republike Krima nakon ujedinjenja Autonomne Republike Krim s gradom Sevastopoljem, na jugozapadu poluotoka Krim. Na referendumu održanom 16. ožujka 2014. vlasti Krima dobile su podršku za ujedinjenje s Ruskom Federacijom, što je konačno ostvareno 18. ožujka sporazumom između predsjednika Vlade Krima Vladimira Aksjonova, gradnonačelnika Sevastopolja Alekseja Čalija i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina.
Republika Krim stvorena u suprotnosti s međunarodnim pravom i nije priznata od strane većine država svijeta. Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda 68/262 izglasana je povodom oružanog sukoba i ruske aneksije tog dijela teritorija Ukrajine.
Povijest
Rana povijest Povoljni položaj i prirodni uvjeti Krimskog poluotoka uvjetovali su da Krim postane jednom od kolijevka čovječanstva. Prastari tragovi čovjeka na Krimskom poluotoku odnose se na razdoblje od oko 100 000 do 35 000 godina pr. Kr. Na prostoru Krima su također živjeli drevni narodi Kimerijci, potom Tavri i Skiti. Na Krimskom poluotoku nastali su grčki polisi (gradovi-države) Herson, Feodosija i Pantikapej, koji su vodili intenzivnu prekomorsku trgovinu. Potkraj 4. st. pr. Kr. na prostoru Krima se formira Skitska država, kojoj je glavni grad bio Napulj skitski, danas se na istom mjestu nalazi grad Simferopolj.
Srednji vijek
Godine 988. kijevski knez Vladimir Veliki osvojio je grčku koloniju grad Herson što se smatra godinom preuzimanja vlasti nad područjem poluotoka Krima, koji se našao u sklopu srednjovjekovne države Kijevske Rusi. Krim se nalazio u sklopu kontrole kijevskih kneževa sve do 13. stoljeća kada su izvršeni jači vojni napadi Mongola koji su preuzeli kontrolu na Krimom. Nakon raspada Mongolskog Carstva, na Krimu su ostali živjeti Tatari.
Sredinom 15. stoljeća, 1441., uspostavljen je neovisni Krimski Kanat, međutim, 1475. postao je dio Osmanskog Carstva. Krimski Tatari su sljedeća tri stoljeća bili podanici osmanskog sultana te su uživali široku autonomiju. Time je Osmanskom Carstvu osiguran mir na sjeveru i stalni priljev roblja. Nakon Rusko-turskog rata krajem 18. stoljeća, Krim je 1774. postao vazal Ruskog Carstva.Jurij Girenko:Odvajanje „ruskih“ regija od Ukrajine?. Ruski vjesnik, 24. veljače 2014. Pristupljeno 17. ožujka 2014. Krimski Tatari su nadalje bili većinski narod na poluotoku. Krim je prvi put pripojen u travnju 1783. ruskoj imperiji za vrijeme carice Katarine Velike. Iako je već oslabljeno Osmansko Carstvo u prosincu iste godine prividno pristalo na aneksiju, bio je to razlog izbijanja rusko-turskog rata 1787. – 1792. godine. Turska je pokušala vratiti Krim, ali bezuspješno. Sporazumom iz Jašija (današnja Moldavija) 1792. god. formalno je završen rat i priznata je ruska aneksija poluotoka iz 1783. god. Na poluotoku tada nije bilo ruskog stanovništva i stanovništvo su činili razni turkmenski narodi. Od 1802. godine Krim je dio Tavričeske gubernije sve do raspada Ruske imperije 1917 god.
Socijalističko razdoblje
Nakon Ruskog građanskog rata i nekoliko smjenjivanja na vlasti između "crvenih" i "bijelih", 1921. uspostavljena je Autonomna Krimska Sovjetska Socijalistička Republika koja je ušla u sastav Ruske SFSR.Igor Rozin: 5 pitanja o Krimu . Ruski vjesnik, 4. ožujka 2014. Pristupljeno 17. ožujka 2014. Krim je dobio autonomiju zbog naklonjenosti komunističke vlasti krimskotatarskom stanovništvu.
Do 1944. Krim je bilo rusko-krimskotatarsko područje. Nijemci su ga zauzeli dva puta, u Prvom svjetskom ratu 1918. i u Drugom svjetskom ratu 1941. – 1944. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod okupacijom Njemačke i Rumunjske. Tatari su uvelike surađivali s okupacijskim snagama, pa su pali u nemilost poslijeratne vlasti. Režim Josifa Staljina je 1944. deportirao Tatare na istok SSSR-a.
Krim u Ukrajinskoj SSR
minijatura|Odluka o pripajanju Krima Ukrajini
Krim je 1954. izgubio autonomiju i pripojen je Ukrajinskoj SSR u vrijeme vlasti Nikite Hruščova. Pripojenje se dogodilo kako bi se Krimom moglo lakše upravljati iz Kijeva, nego iz Moskve, zbog njegovog zemljopisnog položaja. Odlučeno je da se pripajanje izvrši na 300. obljetnicu ujedinjenja Ukrajine s Rusijom. To su Rusi smatrali ekstravagancijom, posebno zato što je Krim bio sovjetsko omiljeno odredište za odmor i zato što su većinu stanovništva činili Rusi. Prije raspada SSSR-a, sovjetske su vlasti dopustile krimskim Tatarima da se vrate na poluotok, pa je uskoro stiglo oko četvrt milijuna Tatara. Iz taktičkih razloga, Tatari su se približili ukrajinskim nacionalistima, jer su oboje dijelili neprijateljstvo prema ruskom nacionalizmu.
Ruski nacionalisti, koji su imali većinu u Vijeću Krima, iskoristili su skori raspad SSSR-a. U studenome 1990. vijeće je osudilo pripajanje Krima Ukrajini koje je napravio Hruščov 1954. U siječnju 1991. organizirali su referendum na kojem je izglasana promjena statusa Krima, pa je iz autonomne oblasti postao Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Krim, što je potvrdio i Ukrajinski parlament.
Krim u neovisnoj Ukrajini
U vrijeme raspada SSSR-a i prvog razdoblja neovisnosti Ukrajine, vlasti su pokušale ukrajinizirati krimsko stanovništvo, što je naišlo na otpor. Tatari su dobili pravo povratka, pa su to nemirno vrijeme iskoristili za povratak zemlje i izgubljenih povlastica.
Referendum o neovisnosti Ukrajine održan 1. prosinca 1991. bio je težak proaz za ruske nacionaliste jer je 54% krimskih i 57% sevastopoljskih glasača glasovalo za neovisnost Ukrajine. No, unatoč, ruski nacionalisti nastavili su s postepenim jačanjem krimske autonomije. Vijeće Krima proglasilo je Krim republikom, samoupravom i usvojilo je ustav. Pomaci prema jačoj autonomiji Krima su se proširili, a ukrajinska vlada i parlament borili su se sa svakim pomakom. Ruski nacionalisti nisu dobili podršku Rusije jer je predsjednik Ruske Federacije, Boris Jeljcin, inzistirao na nemiješanje u pitanje granica drugih bivših sovjetskih republika.
Kako se ukrajinska gospodarska kriza produbljivala, ruski nacionalisti upostavili su instituciju predsjednika Krima, a 30. siječnja 1994. proruski kandidat Jurij Meškov izabran je za predsjednika. Povzao je skupinu relativno liberalnih ruskih gospodarstvenika iz Moskve od kojih je tražio da operiraju njegovom vladom te je intenzivirao krimske ambicije za još većom autonomijom. Međutim, Meškov je došao u sukob s Krimskim vijećem te ga je raspustio.
Ukrajinska vlada je čekala da lokalni političari ne uspiju u upravljanju Krimom. Krimsko gospodarstvo zapalo je u potpuni kaos i kriminalizaciju, a kasne 1994. Ukrajina je započela financijsku stabilizaciju koja je prikazala Krim disfunkcionalnijim. Na inicijativu ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme u ožujku 1995., Ukrajinski parlament ukinuo je krimski ustav i instituciju predsjednika Krima. Time je oštrica krimskog separatizma slomljena i Krim je doveden pod kontrolu. Nakon što je obuzdan krimski separatizam, drugi separatizmi u Ukrajini izgledali su uzaludni. Ukrajina je uspjela očuvati svoj integritet iako su ruski nacionalisti ostali aktivni s podrškom nekih ruskih političara, među kojima je poznatiji bio moskovski gradonačelnik Jurij Lužkov.
Najburnije pitanje bio je grad Sevastopolj, glavna baza sovjetske flote na Krimu. U tom razdoblju Krim je ostao u sastavu Ukrajine, ali je dobio posebna prava te je jedina regija s autonomijom u Ukrajini. Krimu je naime dopušteno da ostane ruski i da samo promijeni nazive pojedinih ulica.
Pripajanje Rusiji
minijatura|Predsjednik Narodne Skupšine Krima Vladimir Konstantinov, predsjednik Vlade Krima Sergej Aksjonov, predsjednik Rusije Vladimir Putin i gradonačelnik Aleksej Čali potpisuju Sporazum o ujedinjenju Krima s Rusijom u Moskvi 18. ožujka 2014.
Početkom ožujka 2014. na Krim je izvršena ruska invazija s preko 20 tisuća dobro naoružanih profesionalnih vojnika bez oznaka, nakon čega je Krim proglasio svoju neovisnost od Ukrajine. Dana 11. ožujka 2014. Vrhovno vijeće Autonomne Republike Krim i Gradsko vijeće Sevastopolja su na izvanrednom zasjedanju usvojili Deklaraciju o neovisnosti Krima.Parlament Krima zatražio pripojenje poluotoka u sastav Rusije. Ruski vjesnik, 17. ožujka 2014. Pristupljeno 18. ožujka 2014.
Pet dana poslije, 16. ožujka, održan je referendum na kojem se 96.7% glasača izjasnilo za pridruženje Krima Ruskoj Federaciji.Davor Ivanov; Ana Erdelja; Ivica Kristović; Tomislav Krasnec; Antonio Mandir: Putin priznao Krim, Zapad uveo sankcije. Večernji list, 17. ožujka 2014. Pristupljeno 18. ožujka 2014. Dan nakon referenduma Državno vijeće Krima je na izvanrednoj sjednici izglasalo Rezoluciju o neovisnosti Krima za koju je glasovalo 85 od 100 zastupnika, a isti dan Državno vijeće uputilo je molbu Rusiji za priključenjem. Odlučeno je da će se država zvati Republika Krim i da će grad Sevastopolj u njoj imati poseban status, a Vrhovno vijeće AR Krima preimenovano je u Državno vijeće Republike Krim. Također je odlučeno da će na Krimu od 30. ožujka 2014. vrijediti moskovsko vrijeme, a kao službena valuta uveden je ruski rubalj, no do 1. siječnja 2016. u opticaju će biti ukrajinska grivnja.
Rusija je prihvatila molbu 18. ožujka, a sporazum o pridruženju Krima Ruskoj Federaciji potpisali su predsjednik Vlade Krima Vladimir Aksjonov, gradonačelnik Sevastopolja Aleksej Čalij i predsjednik Rusije Vladimir Putin.Davor Ivanov: Putin potpisao sporazum o priključivanju Krima Rusiji. Večernji list, 18. ožujka 2014. Pristupljeno 18. ožujka 2014. Ukrajina, EU, SAD i ostale države ovaj čin pripajanja Krima Rusiji smatraju nezakonitim jer je pritom prekršeno međunarodno pravo i ustav Ukrajine.
Zemljopis i klima
Krim je smješten na sjevernoj obali Crnog mora, uz zapadnu obalu Azovskog mora, dotičući Hersonsku oblast na sjeveru. Iako je smješten na rubnom jugozapadnom području poluotoka Krima, grad Sevastopolj ima poseban značaj i status na poluotoku. Površina cjelog poluotoka iznosi 26 100 km², a sama krimska obala je isprekidana s nekoliko većih uvala i pomorskih luka. Pomorska luka leži na zapadu u uvali Karkinit, zatim na jugozapadu u otvorenoj Kalamitskoj uvali koja je ujedno i luka grada Jevpatorije i Sevastopolja, na sjeveru se nalazi Arabatska uvala i s istočne strane takozvana Kerčanska uvala. Na jugu Krima se također nalazi poznata ukrajinska luka Feodosija, u istoimenoj uvali.
Većina područja poluotoka Krima ima kontinentalnu klimu, izuzev krajnjeg juga gdje prevladava subtropska klima, na koju posebno utječe Crno more. Ljeta mogu biti poprilično topla i dosegnuti temperaturu od 30 °C, posebno tijekom srpnja, dok su zime umjereno hladne i kreću se do -0,3 °C tijekom siječnja, izuzev krajnjeg juga gdje se kreću do -4 °C. Količina padalina na Krimu u prosjeku doseže 400mm godišnje, ali na jugu je taj broj udvostručen, posebno na području grada Jalte gdje doseže 1050mm padalina godišnje. Krim je oduvijek bio privlačna turistička lokacija Ukrajinaca i Rusa iz cijelog Sovjetskog Saveza, koji taj poluotok uz primjerene ljetne temperature doživljavaju kao domaću turističku lokaciju već desetljećima.
Stanovništvo