Grčka komedija bila je, uz tragediju i satirsku igru, jedan od tri glavna žanra starogrčkog kazališta i obuhvaćala je niz scenskih vrsta, uključujući pučku improvizaciju, mim i flijačku farsu. No po umjetničkoj vrijednosti i utjecaju na kasniju europsku književnost daleko iznad svih drugih formi izdvaja se atička komedija, koja se danas konvencionalno dijeli na staru, srednju i novu. Stara atička komedija sačuvala se u vidu jedanaest cjelovitih Aristofanovih komada, srednja je sačuvana samo u fragmentima, koje je većinom zabilježio Atenej iz Naukratisa, a novu poznajemo prije svega iz opsežnih papirusnih fragmenata Menandrovog djela. Veliki grčki filozof Aristotel napisao je u svojoj Poetici (oko 355. pr. n. e.) da je komedija "podražavanje nižih karaktera, ali ne u punom obujmu onoga što je loše, nego onoga što je ružno, a smiješno je samo dio toga; jer smiješna je neka grješka i rugoba koja ne donosi bola i nije pogubna; na primjer: smiješna maska, to je nešto ružno i nakazno, ali ne boli".Aristotel, Poetika, 5 (1449a) (Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, prev. Miloš N. Đurić). Spoj dramske radnje s bogatstvom glazbe i plesa, kao i lirskih glumačkih dijelova, čini grčku komediju, osobito staru atičku, umnogome nalik kasnijim operetama ili čak mjuziklima. Podrijetlo i počeci komedije thumb|400px|left|Rekonstrukcija Dionizovog kazališta u Ateni u rimsko doba mini|Talija, muza komedije, gleda u komičnu masku (pojedinost sa "Sarkofaga Muzâ") Početke komedije i najstarije faze njenog razvoja karakteriziraju velike nepoznanice i nedorečenosti, s obzirom na to da ta tema nije bila predmet značajnog interesa ni onda kad je o njoj bilo mnogo više dostupnih informacija nego danas. Grci su se rijetko zanimali za antikvarska ispitivanja i dugo su smatrali da komedija ne zavrjeđuje posebnu pažnju, "jer se prvobitno", kaže Aristotel, "komedija nije ozbiljno uzimala. Komičkim pjesnicima arhont je tek kasno odobrio kor, a njega su ranije činili dragovoljci (ἐθελονταί). Tek onda kad je komedija dobila određene umjetničke oblike, spominju se poznati njeni pjesnici. A tko je uveo maske ili prologe ili povećao broj glumaca i drugo, nije poznato".Aristotel, Poetika, 5 (1449b). Formalnu definiciju komedije Aristotel ne daje, ali je možda određuje kao "oponašanje onoga što je smiješno" (μίμησις τοῦ γελοίου), odnosno kao "podražavanje nižih karaktera (μίμησις φαυλοτέρων), ali ne u punom obujmu onoga što je loše, nego smiješnog dijela onog što je ružno".Aristotel, Poetika, 5 (1449a). S druge strane, postavljala se teza i da je Aristotelova formalna definicija komedije danas izgubljena, ali da je morala nalikovati njegovoj definiciji tragedije, tj. da je komediju opisivala kao neku vrstu pročišćenja, tj. katarze (κάθαρσις) određenih osjećaja putem smijeha i poruge.
Ono što je pouzdano jest da je uspon komedije počeo njezinim uključenjem u program Dionizijskog festivala. I komedija i tragedija, kaže Aristotel, postale su od prvobitne improvizacije (ἀπ᾽ ἀρχῆς αὐτοσχεδιαστικῆς), i to komedija "od onih koji su započinjali faličke pjesme" (ἀπὸ τῶν ἐξαρχόντων τὰ φαλλικά)Aristotel, Poetika, 4 (1449a). u veselim povorkama (κῶμος), koje su na Dionizovim svetkovinama, upriličenim u povodu berbe grožđa, iskazivale osjećaje radosti i sreće, i to tako što su išle okolo, što pješke što vozeći se na kolima, noseći falus kao simbol produktivne moći prirode i pjevajući razvratne i šaljive pjesme u čast Dioniza i njegovih mitskih pratitelja. Uz te su pjesme često išle grube improvizirane (αὐτοσχεδιαστική) dosjetke, koje su članovi povorke upućivali okolnim promatračima, upravo kao što kor u Aristofanovim Žabama nakon pjesme upućene Jakhu počne ismijavati demagoga Arhedema.Aristofan, Žabe, 417 sqq. Na takvo podrijetlo komedije ukazuje i sam naziv κωμῳδία, koji se može protumačiti kao "pjesma komosa". Taj se zaključak izvodio iz Aristotelove tvrdnje da se komedija razvila iz faličkih pjesama, kao i iz Demostenovog spominjanja "komosa i pjesama komosa" (ὁ κῶμος καὶ οἱ κωμῳδοί).Demosten, Protiv Midije, 10. No, već u antici postojala su i drukčija tumačenja ovog naziva. Megarani su smatrali da je naziv "komedija" povezan s imenicom κώμη ("seoska pjesma"), pa su to gledište navodili u prilog svojoj tvrdnji da je komedija stvorena u njih, a ne u Atenjana. "Zato i uzimaju Dorani", kaže Aristotel, "i tragediju i komediju kao svoje tvorevine, a komediju Megarani, i to i ovi ovdje, jer kažu da je postala kod njih u doba demokracije, i oni sa Sicilije, jer otuda bijaše pjesnik Epiharmo, koji je mnogo ranije živio nego Hionid i Magnet".Aristotel, Poetika, 3 (1448a). Ovo tumačenje prihvatili su i neki stari gramatičari, npr. Ivan Ceces i nepoznati autor spisa O komediji, koji daje dosta neobičan opis podrijetla komedije, ali je ipak značajan zato što ističe osobni napad kao bit komedije: "komedija je u biti neka vrsta javne kritike ljudi" (κωμῳδία ἐστὶν ἡ ἐν μέσῳ λάου κατηγορία ἤγουν δημοσίευσις), a i u suvremeno doba ta je teorija imala svojih pristaša.
Aristotel je začetke komedije vidio u homerskom epu Margit, "jer kako Ilijada i Odiseja stoje prema tragediji, tako on stoji prema komediji".Aristotel, Poetika, 4 (1448b). I premda taj ep svakako prikazuje jedan lik sa smiješne točke gledišta, ipak nalazimo da je komedija neki određeniji oblik prvi put poprimila kod Dorana. Kako je navedeno, i Megara u kopnenoj Grčkoj i Megara Hiblejska na Siciliji tvrdile su da je komedija nastala u njih, a što se tiče atičkog tipa komedije, tvrdnja istamske Megare čini se bar donekle utemeljenom: ovi su Megarani bili poznati po svom grubom humoru,Aristofan, Ose, 57 (γέλωτα Μεγαρόθεν κεκλεμμένον = "smijuriju ukradenu iz Megare").Suda, s.v. Γέλως Μεγαρικός, tj. "magarski smijeh" ("jer je megarska komedija procvjetala grdno i Atenjani su joj se rugali i smijali"). a i njihovo demokratsko uređenje, koje je bilo uvedeno dosta rano, naime nakon svrgavanja tiranije početkom 6. stoljeća pr. n. e., pogodovalo je razvitku komedije u pravom smislu te riječi. U polisima s aristokratskim uređenjem impuls za podražavanjem smiješnoga i apsurdnoga morao je naći neki manje neobuzdan način izražavanja. Tvrdnja Megarana da je komedija od njih potekla, što se možda odnosi samo na jampsku komičku tradiciju, javlja se usporedo s tradicijom da je utemeljitelj atičke komedije Suzarion, za kojeg Parska kronika kaže da je negdje između 581. i 560. pr. n. e. prvi put prikazao komediju u atičkoj demi Ikariji, središtu Dionizovog kulta, i za kojeg kasnija predaja kaže da je rođen u jednom selu na području Megare, odakle se preselio u Ikariju.William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Susarion.
Lakedemonjani, koji su voljeli mimetičku i glazbenu zabavu, imali su svoje "prikazivače" (δεικηλικταί),Atenej, Deipnosophistae, XIV, 621d‒f, 622a‒d.Plutarh, Usporedni životopisi, "Agesilaj", 21.4 (ἀλλὰ οὐ σύγε ἐσσὶ Καλλιππίδας ὁ δεικηλίκτας;’ οὕτω δὲ Λακεδαιμόνιοι τοὺς μίμους καλοῦσι = nisi li ti prikazivač Kalipid? jer tako Lakedemonjani zovu glumce). čiji su se scenski prikazi, kako se čini, sastojali od travestije likova iz svakodnevnog života, a najomiljeniji su bili kradljivac voća i strani ljekarnik, za čije su prikazivanje imali na repertoaru poseban mimetički ples.William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Sophron. Među pretečama komedije nalaze se i "falofori" (φαλλόφοροι = "nosači falusa") i "itifali" (ἰθύφαλλοι = "podizači falusa") u Sikionu, koji su, prema Atenejevim riječima, bili isto što i spartanski "prikazivači" (δεικηλικταί).Atenej, Deipnosophistae, XIV, 621e. Ovdje je u davnini i ditiramb dramatiziran, komos (κῶμος) je prvi put poprimio više dramski oblik, a govorilo se i da je bog Dioniz izmislio komediju u Sikionu.Anthologia Palatina, XI, 32. "Falofori" nisu nosili maske, ali su svoja lica prekrivali malim vijencima od divljeg tamjana, bodljikare, bršljena i ljubičice. Nakon što bi otpjevali pjesmu u Dionizovu čast, podsmjehivali su se i rugali nasumično izabranim gledateljima. "Itifali" su, pak, nosili maske koje su predstavljale pijance i inače su bili opremljeni kostimom u skladu sa svojom ulogom. Moguće je da su vođe tih "korova" počele izgovarati improvizirane jampske stihove, na koje je kor onda odgovarao, što je naposljetku predstavljalo začetak komičke dramske radnje. Anteja iz Linda (početak 6. stoljeća pr. n. e.) sastavljao je takve faličke pjesme i sam ih pjevao na čelu hora sastavljenog od "falofora", pa on tako stoji prema komediji kao Arion i njegov ditirampski kor prema tragediji.William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Antheus Lindius. Takve komade, koje izvode korovi bez glumaca odvojenih od kora i koji imaju više dramski oblik nego čiste lirske pjesme, neki su ispitivači nazvali lirskim komedijama, dok su drugi odbacili mogućnost da je ikada postojala nekakva lirska tragedija ili komedija koja bi se razlikovala od dramske tragedije i komedije, pa zastupaju tradicionalno stajalište da se prije uspona uobičajene drame može govoriti samo o ditirambima i faličkim pjesmama. Bez obzira na to kako bi se mogli nazvati ovi komadi, koje su izvodili horovi bez glumaca odvojenih od kora i koji su imali više dramski oblik nego čiste lirske pjesme, to je izgleda bio stupanj koji je u svom razvitku dostigla komedija među Megaranima prije nego što ju je Suzarion prenio u Atiku. Ona se, dakle, razvila iz kombinacije jampskih rugalica i faličkih pjesama komosa, upravo kao što se tragedija rodila iz spoja rapsodskih recitacija i ditiramba.
Megara i Atika