mini|200px|Spomenik homoseksualnim i lezbijskim žrtvama nacionalsocijalizma u Kölnu. Natpis na lijevoj strani spomenika glasi Totgeschlagen – Totgeschwiegen ("ubijeni – ušutkani"). Progon homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj i holokaustu počinje 1933. godine kada je vlast u Njemačkoj osvojila nacistička stranka. Među mnogim skupinama koje je proganjala nacistička vlast nalazili su se i homoseksualci te u nešto manjoj mjeri lezbijke. Odmah po dolasku Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine organizacije homoseksualaca su zabranjene, znanstvene knjige o homoseksualnosti i seksualnosti spaljene, a homoseksualci u nacističkoj stranci (NSDAP) ubijeni. Gestapo je između ostalog bio zadužen i za sastavljanje popisa homoseksualaca.
Između 1933. i 1945. uhićeno je oko 100 000 homoseksualaca, a oko 50 000 poslano je u zatvore. Većina je služila kaznu u redovnim zatvorima, a procjenjuje se da je 5000 do 15 000 poslano u koncentracijske logore.
Poslije 2. svjetskog rata stradanja homoseksualaca u koncentracijskim logorima nisu se priznavala. Kako je "članak 175." ukinut tek nekoliko desetljeća poslije, mnogi su homoseksualci ponovno uhićeni i zatvoreni na temelju dokaza koje je prikupila nacistička vlast. Tek je 2002. godine Bundestag usvojio zakon kojim su pomilovani svi homoseksualci osuđeni u nacističkoj Njemačkoj.
Prije Trećeg Reicha thumb|200px|Eldorado, jedan od čuvenih berlinskih gej barova. Njemačku se može smatrati kolijevkom LGBT pokreta. Sredinom 19. stoljeća Karl Heinrich Ulrichs počeo se javno zalagati za prava homoseksualaca.Murphy, Timothy F. (ur.), Reader's Guide to Lesbian and Gay Studies (Književni vodič za lezbijske i gej studije), Routledge, New York, 2000. str. 597., Adolf Brand pokrenuo je 1896. godine prvi gej časopis u svijetu, Der Eigene, koji je izlazio do 1933. godine. U Berlinu je 1897. godine osnovan Znanstveno-humanitarni komitet (njem. Wissenschaftlich-humanitäres Komitee), organizacija koja se zalagala za društveno prihvaćanje gejeva, lezbijki i transrodnih osoba, prva te vrste u svijetu. Njezin osnivač Magnus Hirschfeld osnovao je 1919. Institut za seksualne znanosti (njem. Institut für Sexualwissenschaft). Institut je između ostalog imao i veliku knjižnicu s literaturom o homoseksualnosti koja je spaljena 1933. godine.gay rights movement, britannica.com, pristupljeno 9. siječnja 2014. Documenting Berlin's Gay History (Dokumentiranje berlinske gej povijesti), Barry McKay, dw.de, 21. lipnja 2004., pristupljeno 9. siječnja 2014. U Berlinu je od 1924. godine izlazio i popularni lezbijski časopis Die Freundin.Eigler, Friederike, Kord, Susanne (ur.), The Feminist Encyclopedia of German Literature (Feministička enciklopedija njemačke književnosti), Greenwood Press, Westport, 1997., U to vrijeme snimali su se i prvi filmovi s homoseksualnom tematikom poput Anders als die andern iz 1919. i Mädchen in Uniform iz 1931. godine.
Tijekom 1920-ih jedan od bliskih Hitlerovih suradnika Ernst Röhm, vođa Sturmabteilunga (SA), bio je manje ili više otvoren po pitanju svoje homoseksualnosti.The Enemy Within: Homosexuality in the Third Reich, 1933-1945 (Unutrašnji neprijatelj: homoseksualnost u Trećem Reichu, 1933.-1945.), Boden, Eliot H.; Constructing the Past 2011(12)1
Dolazak nacista na vlast thumb|200px|Spaljivanje knjiga na berlinskom Opernplatzu 10. svibnja 1933. godine. Tom su prilikom uništena djela židovskih autora, Instituta za seksualne znanosti i drugi radovi koji su se smatrali "nenjemačkima". Hitlerovim dolaskom na vlast 1933. godine položaj LGBT osoba bitno se mijenja. Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase". Klubovi u Berlinu su zatvoreni, a aktivnost organizacija LGBT-a i časopisi su zabranjeni.Nazi persecution of homosexuals 1933-1945 (Nacistički progon homoseksualaca 1933. - 1945.), ushmm.org, pristupljeno 9. siječnja 2014. Kurt Hiller, voditelj Hirschfeldova Znanstveno-humanitarnog komiteta, bio je uhićen i poslan u koncentracijski logor.Nazism’s Pink Hell (Nacistički ružičasti pakao), Robert Biedron, auschwitz.org, pristupljeno 9. siječnja 2014. Dana 6. svibnja iste godine grupa studenata opustošila je Institut za seksualne znanosti i njegovu međunarodno poznatu knjižnicu koja je brojila oko 12 000 knjiga i 35 000 fotografija.Persecution of Homosexuals in the Third Reich (Progon homoseksualaca u Trećem Reichu), ushmm.org, pristupljeno 9. siječnja 2014. Četiri dana poslije, kao dio zloglasne kampanje spaljivanja knjiga, oko 20.000 knjiga i časopisa spaljeno je na berlinskom Opernplatzu.The Nazi Book-Burning (Nacističko spaljivanje knjiga), Ritchie, J.M.; The Modern Language Review 1988(83)3, str. 627-643. Cultural incineration: 80 years since Nazi book burnings (Kulturna incineracija: 80 godina od nacističke paleži knjiga), Marc Lüpke, dw.de, 16. svibnja 2013., pristupljeno 9. siječnja 2014. Gestapo je 1934. godine od svih policijskih postaja u zemlji tražio popis "svih koji su homoseksualno aktivni na bilo koji način", a samo je berlinska policija sastavila popis od oko 30 000 homoseksualaca. Časopis SS-a Das Schwarze Korps zahtijevao je smrtnu kaznu za homoseksualce.
Hitler je u početku štitio Röhma od drugih članova NSDAP-a, ali kada mu je zasmetao u ostvarenju političkih planova, odlučio ga je ukloniti. U Noći dugih noževa Röhm je uhićen, a tri dana poslije i pogubljen. Röhmova smrt poslužila je kao izgovor za pojačani progon homoseksualaca.Röhm Purge (Čistka Röhma), ushmm.org, pristupljeno 9. siječnja 2014.
Progoni
Nakon Röhmova ubojstva započela je jaka kampanja protiv homoseksualaca. Sljedeće je godine revidiran "članak 175." dajući pravnu osnovu progonu homoseksualaca. Heinrich Himmler, zapovjednik SS-a, osnovao je 1936. godine "Središnji ured Reicha za borbu protiv homoseksualnosti i abortusa" (njem. Reichszentrale zur Bekämpfung der Homosexualität und Abtreibung), koji je vodio Josef Meisinger. Himmler je smatrao da homoseksualnost ugrožava produktivnost zemlje i muževni karakter njemačkog naroda. Označeni kao "antisocijalni paraziti" i "neprijatelji države", gejevi su optuženi da remete javni moral i da ugrožavaju stopu nataliteta. Nacisti su bili spremni prihvatiti "bivše homoseksualce" u "rasnu zajednicu" pod uvjetom da postanu "svjesni rase" i odustanu od svog stila života. Oni koji se nisu uspjeli "promijeniti", odnosno uklopiti u nacističke standarde, poslani su u koncentracijske logore. Između 1933. i 1945. uhićeno je oko 100 000 gejeva, a oko 50 000 poslano je u zatvore. Stotine europskih gejeva koji su živjeli pod njemačkom okupacijom bilo je kastrirano po sudskoj odluci.The Most Unkindest Cut of All: Castration, Homosexuality and Nazi Justice (Najgori rez od svih: kastracija, homoseksualnost i nacistička pravda), Giles, Geoffrey J.; Journal of Contemporary History 1992(27), str. 41-61.
thumb|Tablica s oznakama zatvorenika i zatvorenica koncentracijskih logora.50px|leftRužičasti trokut označivao je homoseksualce.50px|rightCrni trokut označivao je one s asocijalnim stavovima, između ostalih i lezbijke.|200px
Za razliku od gejeva lezbijke nisu bile sustavno proganjane. Jedan od razloga leži u činjenici da je hipermaskulinizirano nacističko društvo bilo obilježeno mizoginijom.Politicizing Pronatalism: Exploring the Nazi Ideology of Women Through the Lens of Visual Propaganda, 1933-1939 (Politizacija pronatalizma: istraživanje nacističke ideologije žena kroz prizmu vizualne propagande), Rossy, Katherine; Graduate History Review 2011(3), str. 49-77. Za naciste žene su bile inferiorne i po prirodi ovisne o muškarcima. Žene su u nacističkoj viziji bile supruge i majke, pa se lezbijke nisu smatrale državnim i društvenim problemom dok god su mogle izvršavati glavnu dužnost njemačke žene, a to je da budu majke što većem broju "arijske" djece i tako služe državi.Lesbians and the Third Reich (Lezbijke i Treći Reich), ushmm.org, pristupljeno 9. siječnja 2014. "članak 175." nije uključivao lezbijske odnose, iako su nacisti i o tome razmišljali.Grau, Günter, Shoppmann, Claudia (ur.) Hidden Holocaust?: Gay and Lesbian Persecution in Germany, 1933-45 (Skriveni holokaust?: progon gejeva i lezbijki u Njemačkoj, 1933.-1945.), Routledge, New York, 1995., str. 12., Međutim, za Himmlera, žene nisu bile nikakva prijetnja njegovoj "muževnoj državi" (njem. Mannerstaadt) jer im je bilo onemogućeno pristupiti visokim partijskim pozicijama pa nisu mogle predstavljati nikakvu "lezbijsku prijetnju". Označene kao "asocijalne", tj. kao one koje se ne uklapaju u nacističke norme, lezbijke su mogle biti uhićene i poslane u logore, iako ih je malo zatvoreno isključivo na temelju homoseksualnosti niti su u logorima bile označene ružičastim trokutom rezerviranim za muškarce.
Koncentracijski logori Procjene broja gejeva koji su poslani u koncentracijske logore kreću se od 5000 do 15 000, od kojih su mnogi umrli. Kao najmanja "posebna" skupina označena ružičastim trokutom gejevi su imali izuzetno loš tretman u logorima, a procjenjuje se da ih je 55 % umrlo. Suočavali su se ne samo s čuvarima, već i s izopćenjem od drugih zatvorenika i često su bili prebijani do smrti. Za razliku od Židova i Roma nacisti nisu namjeravali istrijebiti homoseksualce, već ih "preodgojiti", pa su zato dobivali teže i opasnije poslove od drugih nežidovskih zatvorenika. Jedna od metoda "preodgoja" bila je i slanje u logorski bordel, gdje su nerijetko kao prostitutke bile prisiljene "raditi" i lezbijke. Rudolf Höss, zapovjednik Sachsenhausena, a poslije i Auschwitza, napisao je u svojim memoarima da su homoseksualci bili odvojeni od drugih zatvorenika da bi se spriječilo širenje homoseksualnosti među drugim zatvorenicima i čuvarima te da im je nametnuo takav režim da je malo tko preživio. U ljeto 1940. godine Himmler je naredio da se homoseksualni muškarci pošalju u logore odmah po odsluženju zatvorske kazne, a ova "preventivna kazna" mogla se skratiti ako bi osoba pristala na kastraciju. Od 1942. godine kastracija se mogla provesti na zapovijed suda ili zapovjednika logora. Kao i drugi zatvorenici gejevi su bili žrtve medicinskih eksperimenata u kojima se tražio "lijek" za homoseksualnost.Homosexuals in Nazi Germany (Homoseksualci u nacističkoj Njemačkoj), Johansson, Warren, Percy, William A.; Simon Wiesenthal Center Annual 7 (1984), str. 225-263.
Nakon rata thumb|200px|Poništena ("ungültig") iskaznica OdF-a: sud u Istočnom Berlinu odbio je zatvoreniku s ružičastim trokutom dati status "žrtve fašizma" (njem. Opfer des Faschismus, odnosno OdF ).