Opsada Skadra, koja se ponekad naziva i Bitka za Skadar, operacija je koju je crnogorska vojska poduzela kako bi zauzela osmansku utvrdu Skadar u sjevernoj Albaniji, za vrijeme Prvog balkanskog rata krajem 1912. i početkom 1913. godine.
Crnogorska vojska je, uz pomoć srpske vojske, opsjedala Skadar šest mjeseci i tijekom tog razdoblja više je puta bezuspješno pokušavala zauzeti grad. Krajem travnja 1913. godine zapovjednik obrane Esad Paša predao je Skadar Crnogorcima, ali su oni već početkom svibnja pod pritiskom međunarodnih snaga bili primorani povući se, a grad je pripao novoosnovanoj državi Albaniji, sukladno odlukama Londonske konferencije.
Uzrok opsade bile su teritorijalne pretenzije Crne Gore, temeljene na činjenici da je Skadar bio srednjovjekovna prijestolnica Zete. U vrijeme balkanskog rata većinsko stanovništvo skadarske oblasti činili su Albanci.Published on December 21, 1912 - view the table of Vilajet Skutari: Skynet GodsdBalkan
Pozadina
Crna Gora je 1912. godine zajedno sa Srbijom, Grčkom i Bugarskom sklopila Balkanski savez s ciljem iskoristiti zauzetost Osmanskog Carstva ratom protiv Italije te zauzeti njegova balkanska područja. Pripojenje Skadra, koji je imao veliki značaj u srpskoj nacionalnoj mitologiji, predstavljalo je jedan od glavnih ratnih ciljeva crnogorskog kralja Nikole, iako je u njemu početkom 20. stoljeća živjelo većinski albansko stanovništvo. Serdar Janko Vukotić je uoči rata govorio kako su "svi složni u tome da je Skadar za Crnu Goru životno pitanje".Mitar Đurišić: Uloga kralja Nikole u Prvom balkanskom ratu
Crnogorci su smatrali kako će uspjeti zauzeti grad, dijelom zahvaljujući uglavnom pozitivnim iskustvima za vrijeme posljednjeg rata s Osmanskim Carstvom 1876. – 1878. godine, a dijelom zato što se očekivala podrška katoličkih plemena na sjeveru Albanije.Eqerem bej Vlora, Lebenserinnerungen ('Memoari'), München 1968, 1973. S druge strane, obrana grada uopće nije bila za podcjenjivanje. Skadar je bio utvrđen dvjema obrambenim linijama poljskih utvrda. Prvu obrambenu liniju činili su Taraboš, Brdica, Bardanjolt i Štoj; drugu obrambenu liniju činile su utvrde Malog Taraboša, Tepe i Malog Bardanjolta. Na svim tim položajima bile su podignute poljske utvrde s opkopima urezanim u kamenu i s optočenom bodljikavom žicom 6-12 redova.
Budući da je aktivno pomagala albanske ustanike, Crna Gora je računala s mogućnošću da stanovništvo sjeverne Albanije pruži pomoć crnogorskoj vojsci, u cilju vlastitog oslobođenja i ujedinjenja s Crnom Gorom. Sem toga, nemiri i ustanci u sjevernoj Albaniji u velikoj mjeri su oslabili turske pozicije u tim krajevima. Prema tome, kralj Nikola je računao da će crnogorski državni teritorij moći biti proširen, u najmanju ruku na Skadar, Medovu i dio Albanije sjeverno od Drima.
S druge strane, Porta je nakon velikog albanskog ustanka 1912. obećala autonomiju Albaniji, koja bi obuhvatila četiri vilajeta uključujući i skadarski,Izvještaj međunarodne komisije o Balkanskim ratovima (str. 47) pa su albanski poglavari na okupljanju uoči rata odlučili boriti se na strani Turske.Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu Ovo obećanje teritorija Albancima bilo je ujedno jedan od glavnih razloga balkanskog rata protiv Turske.
Početak opsade (1912.)
Crna Gora je bila prva među državama Saveza koja je objavila rat Osmanskom Carstvu 8. listopada [po julijanskom kalendaru 25. rujna] 1912. Crnogorska vojska veličine 35 600 vojnika bila je podijeljena u tri operativna odreda: Zetski, Primorski i Istočni.Balkanski ratovi 1912-1913. Zadatak prva dva bio je zauzeti Skadar, dok je Istočni odred upućen prema Sandžaku i Metohiji. Ka Skadru je upućeno 8 brigada, s 36 bataljuna i 74 topa, dok su pomoćne snage imale 17 bataljuna i 32 topa. Za zapovjednika Zetskog odreda postavljen je prijestolonasljednik Danilo Petrović, za zapovjednika Primorskog brigadir Mitar Martinović, predsjednik Vlade i ministar vojni, a za zapovjednika Istočnog odreda (pomoćne snage) brigadir Janko Vukotić. Inače, Ratni savjet je bio imenovao Blaža Boškovića zapovjednikom Zetskog odreda, ali je knjaz Nikola poništio ovu odluku i na to mjesto postavio svog sina.
thumb|Albanski dragovoljci 1912.
Izvorni crnogorski plan bio je Skadar zauzeti na prepad. Ali, napredovanje crnogorske vojske je bilo sporo te je pred grad došla tek 28. listopada. Napad je usporio i četverodnevni odmor u Cijevni i Tuzima nakon zauzeća.Radule Simov Brajičić: Moji memoari To je osmanskim snagama dalo dosta vremena za organizaciju obrane. Crnogorske snage čak nisu uspjele ni u potpunosti opkoliti grad, tako da je pod osmanskim nadzorom ostala cesta za Drač, odakle su stizala pojačanja i namirnice za garnizon. Turskom garnizonu, koji je imao oko 5 000 pripadnika redovne vojske se priključio i veliki broj visoko motiviranih albanskih dragovoljaca. 17., 18. i 19. listopada u Skadar je stiglo 4 000 vojnika (zakašnjelih s mobilizacijom), a tri dana kasnije još 4 000 i pošto se brojnost turske posade popela na 18 000 ljudi, ona je imala izgleda na duže vrijeme se oduprijeti Crnogorcima. Uoči crnogorskog napada, turska obrana Skadra, pod zapovjedništvom Hasan-Rize divizijskog generala, sastojala se od: 24. divizije I. carigradskog korpusa, Skadarske redivske divizije i Elbasanske divizije, jednog gardijskog puka od 3 tabora, dva puka poljskog topništva sa 72 topa, jednog puka brdskog topništva s 36 topova i 1 eskadron konjice, uz to još i oko 6000 naoružanih i obučenih dragovoljaca Arbanasa.
Pošto se Zetski odred, najzad, prikupio na položajima sjeverozapadno od Štoja, knjaz Danilo je odlučio 24. listopada izvršiti napad na Štoj, a zatim i na Skadar. Ali brigadir Martinović, poslije trodnevne topničke pripreme, 25. listopada nije uspio likvidirati obranu Štoja, pa je radi napada na grad morao prestrojiti snage kako bi glavni udar usmjerio preko Velikog i Malog Bardanjolta. 28. listopada 1912. su crnogorske snage jedino uspjele zauzeti Bardanjolt, jednu od vanjskih utvrda Skadra, ali su ono već idući dan vratile osmanske snage u protunapadu.Vojna enciklopedija, Beograd, 1970., knjiga prva, strana 489. Pošto je naišao na jak otpor, kralj Nikola je u studenom odlučio Skadar manjim snagama zadržati u opsadi, a glavnina ima preuzeti prodor ka jugu Albanije, u pravcu Medove i Lješa. Za organizaciju općeg napada na Skadar čekao se dolazak Janka Vukotića iz Đakovice i povratak Mitra Martinovića iz Lješa. 12. studenog u Skadar pristižu tri tabora nove turske vojske i oko 1 500 arbanaških dragovoljaca. Jedan od aktivista međunarodnog Crvenog križa koji je u to vrijeme boravio u Skadru bilježi sljedeće:
thumb|Tursko topništvo na Tarabošu.
Crnogorske snage su imale daleko više uspjeha na istočnom ratištu, gdje je u zajedništvu sa srpskim snagama zauzet Sandžak i dio Kosova (oblast Metohije). To je kralju Nikoli omogućilo odatle povući skoro svu svoju vojsku te je koncentrirati oko Skadra. Istodobno, i srpska vojska pristiže na albansku obalu. 17. studenog su srbijanske postrojbe kod Lješa potukle cijeli jedan tabor osmanske vojske gdje je poginuo i sam zapovjednik. 20. studenog stigao je Janko Vukotić s 5 500 vojnika, a nekoliko dana kasnije vratio se i Mitar Martinović.
Stanje civilnog stanovništva
U svojoj poznatoj knjizi „Borba za Skadar“ engleska spisateljica Edith Durham piše o paljenju kuća, pljačkama i ratnim razaranjima u selima oko Skadra, kojima je bila svjedok:
thumb|Gladna sirotinja u vrtu talijanskog konzulata u Skadru, za vrijeme crnogorsko-srpske opsade (sredina siječnja 1913.).
Gino Berri, mladi talijanski novinar koji je boravio u Skadru u cijelom tijeku opsade, u svojoj knjizi govori o strahovitoj gladi koja je vladala u gradu:
17. studenog je zbog crnogorskog bombardiranja jedna granata pala u varoš i usmrtila veliki broj ljudi.
Primirje i ubojstvo Hasan Rize
Planirani crnogorski napad je odložen jer je 3. prosinca 1912. potpisano primirja, između Bugarske, koja je zastupala Srbiju i Crnu Goru s jedne, i Turske s druge strane. Desetak dana kasnije, suglasno potpisanom protokolu, započeli su pregovori o miru u Londonu. Već na prvoj konferenciji predstavnika velikih sila u Londonu 17. prosinca 1912. godine, odlučeno je stvoriti autonomnu Albaniju, što je učinilo besmislenim napore Srbije preko Albanije izaći na more, i Crne Gore, pripojiti Skadar s okolinom. Crna Gora i Srbija se u početku nisu mnogo obazirale na ove odluke.
Tijekom primirja, 13. siječnja 1913. godine zapovjednik obrane Skadra Hasan Riza paša ubijen je u zasjedi po naređenju Esad paše Toptanija, koji je potom preuzeo zapovjedništvo.Potjomkin (Hrsg.): Geschichte der Diplomatie, Zweiter Band, Seite 276. Berlin 1948 Smatra se da je Riza Paša htio nastaviti braniti grad, a da je Esad Paša pregovarao s Crnogorcima oko predaje Skadra, u zamjenu za njihovu podršku da postane vladar Albanije.Pearson, Owen. Albania and King Zog: independence, republic and monarchy 1908-1939. I.B.Tauris. 2004. p. 38
Sporazum o primirju je nakon mjesec dana otkazala Grčka zbog turskog odbijanja predati Janjinu. Tada je Skadar, uz Janjinu, bilo jedino preostalo osmansko uporište zapadno od bojišnice ispred Carigrada.
Opći napad na Skadar (1913.)
thumb|Beogradska Politika javlja o osnivanju dračkog okruga i borbama oko Skadra.
Po isteku primirja, kralj Nikola je od Srbije zatražio pomoć u topništvu i pomoć Primorskih postrojbi, kako bi zauzeo Skadar. Srpsko Vrhovno zapovjedništvo poslalo je 12 poljskih topova i odobrilo Primorskim postrojbama pod zapovjedništvom Damjana Popovića sudjelovati u predstojećem napadu. Srpski socijaldemokrat Dimitrije Tucović, sudionik pohoda u Albaniju, svjedoči o uzaludnim ljudskim gubicima tijekom ove operacije:
Dana 7. veljače 1913. crnogorske i srbijanske snage započele su koordinirani napad na Skadar. Zetski odred je izvršio napad protiv 6 bataljuna nizama u bici na Brdanjolu. Istodobno, Primorske postrojbe srpske vojske izvršile su napad na Brdicu, utvrđeni položaj u vanjskom pojasu skadarske tvrđave. Turska obrana na Brdici imala je 4 bataljuna nizama i redifa, s oko 20 topničkih oruđa.Vojna enciklopedija, Beograd, 1970., knjiga prva, stranica 579. Imali su dobro utvrđene položaje, cijelo bojište bilo je opasano trima redovima bodljikave žice, a pojedine, značajnije točke i petorima-šestorima. Prilaz je bio vrlo težak zbog neprohodnog močvarnog zemljišta. Čitav taj i idući dan vođene su teške borbe, ali položaj nije zauzet, a gubici su bili golemi, pa su srbijanske snage odustale od daljnjih napada do dolaska pojačanja. Gubici srpske vojske bili su između 1 592 (475 vojnika i 16 časnika poginulo i nestalo, 606 vojnika i 14 časnika ranjeno, 477 vojnika i 4 časnika zarobljenoNarodna enciklopedija, 1927. godina, članak napisao Vladimir Belić (brigadni general).) do 1 800 ljudi. S druge strane, Crnogorci su nakon dva dana borbe i čitavog niza juriša uspjeli zauzeti Veliki Bardanjolt, ali uz gubitke od 4000 mrtvih, ranjenih i nestalih. Osmanski gubici na Brdanjolu iznosili su 1 338 ljudi. Kada su vijesti o "brdičkoj kasapnici" stigle do Beograda, »Štampa« je opisivala strahovitu pogibiju riječima:
Nakon općeg udruženog napada, gubici su bili golemi, a Skadar je i dalje odolijevao. Od Srbije je zatraženo u Albaniju poslati još snaga, kako bi se osigurao pad Skadra. Srpska vlada i Vrhovno zapovjedništvo odlučili su na Skadar poslati cijeli jedan korpus (Primorski kor), o čemu je kralj Petar izvijestio kralja Nikolu 17. veljače. Kralj Petar je zahtijevao zapovjedniku Primorskog kora prepustiti i zapovjedništvo nad svim crnogorskim snagama pod Skadrom. Pošto izvrši svoj zadatak, on bi, kako je stajalo u depeši, ostavio Skadar Crnoj Gori. Kralj Nikola je odmah prihvatio taj prijedlog.
Srbijanska pojačanja
thumb|Albanski vojnici oko Skadra.