Sukobi Ilira sa Rimljanima počeli su 229. p. n. e. poznati kao ilirski ratovi. Ratovi su završeni 168. porazom Ilira i osnivanjem rimske provincije Ilirik na obali Jadrana južno od Neretve. Konačno osvajanje cjelokupne ilirske teritorije završio je Oktavijan August u ratu 35-33 p. n. e. Teritorija današnje Bosne i Hercegovine i njenih 89 plemenskih zajednica (civitates) je došla pod rimsku vlast, te priznala sudsku (i svaku drugu) arbitražu konventa u Naroni (selo Vid kod Metkovića), a jedan dio je pripao konventu u Saloni (Solin). Iliri su se pokušali osloboditi u ustanku 6-9. n.e, (Batonov ustanak), ali je ustanak ugušen.
Vojna okupacija i organizacija Ilirika Ilirija je podijeljena na dvije provincije, Dalmaciju i Panoniju, a granica je išla otprilike granicom crnomorskog i jadranskog sliva, negdje u širini planine Vlašić. Dalmacijom se vladalo iz Salone, a centar Panonije je najviše bio u Sirmiumu.
Slijedila je pacifikacija osvojene zemlje. Veći dio stanovništva je raseljen, jedan dio odveden u ropstvo, a dio uključen u vojne jedinice što će postati stalna obaveza. Dio zemljišta i svi rudnici su postali državno vlasništvo.
U zemlji su još 60 godina ostale dvije rimske legije i nekoliko kohorti, kao isključivi oblik vladavine, sa vojnim prefektima kao administratorima. U tome su im pomagali vojni i civilni službenici staleškog reda zaduženi za razne oblasti (finansije, rudnici,.). Tek u trećem stoljeću carskog legata je zamijenio civilni guverner. Po svojoj namjesničkoj dužnosti u Dalmaciji u izvorima se ističe Publije Kornelije Dolabela, ostavivši iza sebe uređenu upravu, novoizgrađenu infrastrukturu (prvenstveno ceste) i vrlo funkcionalan sistem.
Romanizacija Proces romanizacije počeo je i prije same okupacije. Rimljani su već bili istisnuli grčke trgovce sa jadranske obale pa kroz trgovačke kontakte Iliri iz unutrašnjosti počinju primati elemente rimske kulture. Pojedinci su upotrebljavali latinski jezik, poznavali pismo i počeli kopirati rimski način života. Uvozi se ulje, vino, staklo i razno posuđe. Dolaskom rimskih legija nosioci romanizacije su vojnici, ali i isluženi veterani koji se naseljavaju i grade naselja i vile. Mogorjelo kod Čapljine je poznato naselje tog tipa (villae rusticae). Na tim imanjima Iliri su se upoznali sa vinovom lozom i maslinom, novim vrstama voća i povrća, ali i sa plodoredom, obradom zemlje i uzgojem na imanju.
Nakon početnih strogih mjera pacifikacije vojne vlasti su stupile u kontakt sa plemenskim prvacima iz redova aristokratije i počeo je proces dodjele statusa rimskog građanina i mnogi "novi" Rimljani su bili nosioci julijevskog, ulpijevskog, elijevskog ili aurelijevskog gentilnog imena. Najveći dio domorodačke elite primio je rimsko građanstvo upravo u toku II. st. n. e. To je sa sobom povlačilo i proces prerastanja peregrinske civitates organizacije u autonomnu municipalnu strukturu ( Srebrenica, Bihać, Glamoč i dr). Ustrojstvo Dalmacije po municipalnom načelu trajao je oko 2 stoljeća. Vojni prefekti se počinju birati od domaćih ljudi.
mini|desno|Mogorjelo mini|Karta antičkih naselja i putova na području Bosne i Hercegovine|desno Gradnja cesta
Gradnju cesta počeo je Publije Kornelije Dolabela, namjesnik provincije [Dalmacija (rimska provincija)|[Gornji Ilirik/Dalmacija]], koji je na funkciju carskog legata došao 14. Gradnju cesta pratio je i veliki broj stražarnica i putnih stanica za potrebe obezbjebeđenja i održavanja. Sa njima došao je i mir (Pax Romana) koji će trajati nekoliko stoljeća što će omogućiti svestraniji privredni i kulturni napredak. Ceste gradi rimska vojska uz obilatu pomoć domaćeg stanovništva. To su bile kvalitetno urađene ceste koje će i dugo nakon odlaska Rimljana biti u upotrebi. Do današnjeg dana su vidljivi tragovi, pogotovo i znatan broj miljokaza (krajputaši) kao najautentičniji dokazi postojanja cesti. Magistralne ceste su polazile iz Salone i Narone. Na osnovu epigrafskih spomenika iz Salone vidi se da je Dolabela zaslužan za izgradnju četiri putna pravca ukupne dužine 600 km, izgrađena za samo pet godina, što predstavlja jedan od najvećih građevinskih poduhvata u historiji zapadnog Balkana,
Salona - Knin-Bosansko Grahovo-Drvar, do planine Uilice, dužine 77,5 rimskih milja. Kasnije će ovaj put biti produžen prema Bosansskom Petrovcu-dolini Une-Sisak. U Petrovačkom polju se odvajao krak za dolinu Sane. Salona-Livanjsko polje-Glamočko polje-Panonija kod Servicija u dužini 167 rimskih milja Salona (od Sinja)-Kupres-Sarajevsko polje, do dezitijatskog kastela He(...?) od 156 rimskih milja. Cesta je kasnije produžena pravcem -Romanija-Srebrenica Salona (od Sinja)-Kupres- Prema rijeci Bathinus, koja dijeli Breuke i možda Oserijate (ili neki drugi ilirski narod), dužine 158 rimskih milja. Narona-Nevesinje-Konjic-Sarajevsko polje. Činjenica je da se najranije spominjanje ceste Narona – Sarajevsko polje veže za vrijeme Dolabeline uprave, sudeći po nalazu miljokaza sa natpisom Divo Augusto, iz doline Trešanice kod Konjica. Narona-Popovo polje-Cavtat
Uz ceste su se gradile putne stanice koje su imale zadatak da se brinu o obezbjeđenju i održavanju. Gradnju cesta pratila je i izrada katastarskih karata koje su služile za određivanje granica između pojedinih gradskih i seoskih oblasti (međašni natpisi i forma Dolabelliana). Gradnja naselja Gradnja naselja i njihovo prerastanje u autonomne rimske municipije je vrhunac romanizacije. Municipijem postajala su ona naselja u kojima je porastao broj domaćih građana sa rimskim građanskim pravima (civitetom), pa su oni sami upravljali naseljem. To je pravo davano prvenstveno lojalnim građanima iz gornjih društvenih slojeva. Naselja su se gradila uz puteve, u ravnici, ispod utvrđenja, ne rijetko i na starijim ilirskim naseljima. Bila su pravilnog rastera, dosta nalik jedno na drugo. U sjecištu glavnih komunikacija nalazio se trg (forum). U komunalnom smislu bila su to dobro opremljena naselja, sa vodovodom, kanalizacijom, zidinama, riječnom lukom, ako je to bilo moguće, a ponegdje i centralnim grijanje i javnim kupatilima. Takvi su gradići nastali u Hercegovini: u Stocu (Diluntum), Orahovicama kod Bileća, Gacku, Kifinu Selu, Vitini, Krehinu Gracu (Brotnjo), Posučkom Gracu, Konjicu i dr. U srednjoj Bosni su se vremenom razvila gradska naselja na Ilidži (Aquae S.) , Višnjici kod Kiseljaka, Rogatici (Col. Ris.), u Sasama kod Srebrenice (Domavia), u Skelanima (Malvesiatium). U zapadnoj Bosni su značajni centri u Livnu, Vrbi kod Glamoča (Salviae), kod Duvna (Delminijum), Duvno (Bistue vetus), Bugojnu (Bistue Nova), Malom Mošunju kod Travnika, Šipovo (Baloia), Jajcu, Mrkonjić Gradu (Leusaba), Banjoj Luci (Castra), Bosanska Gradiška (Servitium). Vremenom su se u ta naselja počelo naseljavati i domaće stanovništvo koje tako prima jezik, pismo, vjerske običaje i posmrtni kult. U gradskim sredinama su djelovala mnoga vjerska i strukovna udruženja (collegia) koja su nadživjela pad Carstva, pa će se kolegiji u kršćanstvu zadržati do današnjih dana. Religija rimske države Religija rimske države i njenih građana sastojala se od nekoliko glavnih božanstava. Među njima, prvenstveno su iskazivali zahvalnost i odanost "Najboljem i Najvećem Jupiteru", ocu bogova i ljudi. On je bio i ostao božansko oličenje snage, ugleda i egzistencije Rima.
Šireći svoju dominaciju, Rimljani su svuda pokazivali toleranciju prema religiji i kultovima naroda koje su uključivali u imperiju. Tako je bilo i sa Ilirima na šta ukazuju arheološki nalazi. Počelo je izjednačavanje domaćih božanstava sa rimskim, rimska interpretacija (interpretatio Romanum). Najbrojniji su žrtvenici i reljefi posvećeni Silvanu i Dijani. Silvan je bio vrhovni ilirski bog, predstavljan kao pola jarac a pola čovjek, a ponegdje kao pravi ljudski lik. U posvetama se označava kao zaštitnik šuma, stada, prirode i zaštitnik u lovu, u primorju i sa grozdom u ruci. Jedno od njegovih glavnih obilježja je veselost, spremnost na igru i zabavu, jer postoje i njegove predstave sa nimfama. Dijana je prikazana kao boginja lova, u lovačkoj haljini i u potjeri za divljači.
U našim krajevima su poštovana i mnoga orijentalna božanstva. Sljedbenici su bili uglavnom vojnici, poslovni ljudi, robovi, stručnjaci i trgovci. Istaknuto mjesto među orijentalnim kultovima zauzima mitraizam čija su svetilišta otkrivena na nekoliko mjesta (Konjic, Lisičići kod Konjica, Jajce, Pritoka kod Bihaća) Kristijanizacija Kristijanizacija je potvrđena arheološkom i historijskom građom i pokazuje se da se ovdašnje stanovništvo veoma rano upoznalo sa kršćanstvom. Pošto su se u Bosni i Hercegovini nalazili rudnici željeza , srebra i zlata, u njima su radili robovi, stručnjaci, službenici i sa prostora Judeje, Palestine i Sirije koje su klasične zemlje kršćanstva. Preko njih je prenošeno novo vjersko učenje. O tome svjedoče ostaci crkava, odnosno bazilika, koje su građene posebnim stilom pa se nazivaju bazilike bosanskog tipa. Imale su jedinstven plan sa skromnim dimenzijama, unutrašnja oprema je kameni namještaj, sa motivima i simbolima Do danas ih je otkopano oko osamdeset što govori o gustoj mreži kultnih objekata. Pisac crkvenih studija i prevodilac Biblije na latinski jezik, sv. Jeronim je iz sjeverozapadne Bosne (vjerovatno Bosansko Grahovo).
Glavnina Ilira ipak nije do kraja romanizirana. Bila je to više glazura nego asimilacija, jer se nije radilo o gubitku svih etničkih atributa. To se najbolje zapaža u ruralnim oblastima u kojima su faktori romanizacije slabije djelovali, a stanovništvo se i dalje bavilo isključivo stočarstvom i poljoprivredom. Kako potvrđuje sv. Jeronim, Iliri na granici Dalmacije i Panonije su u 4. stoljeću još uvijek govorili svojim jezikom. Latinskim se govorilo u vojsci, administraciji i u gradovima. I reljef na nadgrobnim spomenicima govori o očuvanosti narodne nošnje.
Privreda Poljoprivreda Poljoprivreda je predstavljala osnovnu granu privređivanja autohtonog stanovništva, pogotovo stočarstvo. Rimljani su uveli posebne privredne naseobine (villae rusticae) na poljoprivrednim dobrima (fundi) koje će uz napredne metode rada dovesti do povećanja poljoprivredne proizvodnje. Obično su bile uz veća gradska naselja. Uz već poznate kulture došlo je do znatnog uzgoja vinove loze i maslina. Alat za obradu zemljišta se u neizmjenjom obliku i namjeni zadržao do današnjih dana. Rudarstvo Odmah po osvajanju teritorije Bosne i Hercegovine Rimljani su pristupili proširenju rudarske proizvodnje i sprovođenju bolje organizacije. Tako je pod Rimljanima uglavnom nastavljena i intenzivirana rudarska radinost kojom se domaće stanovništvo bavilo još ranije. Rudarski centri bili su porječje Sane i Japre, Fojnica i Kreševo, prvenstveno za obradu željeza. Kod Mrkonjić Grada dobijalo se željezo i bakar, a srebro i olovo u Sasama kod Srebrenice. Ovi rudnici su snabdjevali radionice oružja i kovnice novca u Sisku i Sirmiumu. Rudarska područja su bila dobro naseljena sa mnoštvom uređenih naselja i sela. Rudarsko-metalurgiska industrija, prvenstveno bila je u državnim rukama. Građevinarstvo U predrimsko doba Iliri, koji su nastanjivali područje današnje Bosne i Hercegovine, svoje su građevine gradili uglavnom od zemlje, lomljenog kamena u sistemu suhozida, ilovače i drveta. Sa Rimljanima dolazi do upotrebe kreča, opeke i obrađenog kamena. Prvi graditelji bili su vojnici koji su po ustaljenoj rimskoj praksi najprije gradili cestovne komunikacije i strani majstori koji su pravili vojne objekte, ceste, vile i naselja. U tom najranijem razdoblju velika količina građevinskog materijala se uvozi.
velike potrebe za kamenom dovode do otvaranja mnogobrojnih kamenoloma u kojima se eksploatira kamen za potrebe sve brojnijih municipija, kolonija, palača, vila, sarkofaga, cesta i spomenika. Mali kamenolomi su ostajali u privatnom vlasništvu zemljišnih parcela, dok su veliki često ulazili u vlasništvo države. U tom slučaju njima je rukovodio carski službenik.