U psihoanalizi i drugim psihološkim teorijama, nesvjesno (ili nesvjesni um) označava dio psihe koji nije dostupan introspekciji, odnosno neposrednom svjesnom uvidu. Iako se nesvjesni procesi odvijaju izvan područja svjesne spoznaje, smatra se da utječu na svjesne misli, osjećanja i ponašanje pojedinca. Pojam nesvjesnog uveo je njemački filozof romantizma Friedrich Schelling tokom 18. vijeka, dok ga je u engleski jezik kasnije prenio pjesnik i esejist Samuel Taylor Coleridge.

Razvoj koncepta nesvjesnog u psihologiji i široj kulturi u velikoj je mjeri povezan s radom austrijskog neurologa i psihoanalitičara Sigmunda Freuda. Prema psihoanalitičkoj teoriji, nesvjesno se sastoji od ideja, sjećanja, želja i nagona koji su bili podvrgnuti mehanizmu potiskivanja. Impulsi i sadržaji koji izazivaju anksioznost, često nastali u djetinjstvu, bivaju blokirani iz svijesti, ali ne prestaju postojati. Naprotiv, oni nastavljaju djelovati iz nesvjesnog i vršiti stalni pritisak prema ulasku u svijest. Međutim, sadržaji nesvjesnog ne pojavljuju se u svijesti u svom izvornom obliku. Oni se izražavaju posredno, kroz prikrivljene ili simbolički preoblikovane forme, poput snova, neurotskih simptoma, omaški u govoru i šala. Zbog toga je zadatak psihoanalitičara da tumačenjem takvih manifestacija pokuša otkriti prirodu potisnutih sadržaja i nesvjesnih konflikata koji se nalaze u njihovoj pozadini.

Nesvjesno se često opisuje kao izvor snova i automatskih misli, odnosno misli koje se pojavljuju bez očiglednog svjesnog uzroka. Također se smatra mjestom pohrane potisnutih sjećanja, a koja u određenim okolnostima mogu ponovo postati dostupna svijesti, kao i implicitnog znanja, odnosno vještina i informacija koje su toliko usvojene da ih primjenjujemo bez svjesnog razmišljanja. S nesvjesnim procesima povezuju se i različita stanja polusvjesnosti, uključujući buđenje, implicitno pamćenje, subliminalnu percepciju, trans, hipnagogiju i hipnozu. Stanja poput spavanja, mjesečarenja, sanjanja, delirija i kome također mogu ukazivati na djelovanje nesvjesnih procesa, iako se ona ne smatraju samim nesvjesnim, već njihovim mogućim manifestacijama ili indikatorima. Iako je koncept nesvjesnog imao značajan utjecaj na razvoj psihologije, psihoterapije i šire kulture, pojedini autori dovodili su u pitanje njegovo postojanje ili način na koji ga je psihoanaliza konceptualizovala.

Historijski pregled Njemačka tradicija

Pojam "nesvjesno" () uveo je njemački filozof Friedrich Schelling krajem 18. i početkom 19. vijeka. Upotrijebio ga je u djelu Sistem transcendentalnog idealizma, a kasnije ga je u engleski jezik prenio pjesnik i esejist Samuel Taylor Coleridge u djelu Biographia Literaria. Međutim, pojedini autori ukazuju da su se srodni izrazi pojavljivali i ranije. Tako se rijetki primjeri upotrebe termina "nesvjesnost" () mogu pronaći u djelima njemačkog ljekara i filozofa Ernsta Platnera iz druge polovine 18. vijeka.

Vede

Ideje o psihičkim procesima koji djeluju izvan neposredne svijesti pojedinca prisutne su u mnogim drevnim kulturama. U antičkom svijetu takvi utjecaji često su se objašnjavali pojmovima iskušenja, božanske inspiracije ili djelovanja božanstava na ljudske motive i postupke. Ideja o unutrašnjim psihičkim procesima koji djeluju izvan svjesne kontrole bila je prisutna još u antičkom periodu te se može pronaći u različitim kulturama. Pojedini aspekti mentalnog života koji bi se danas mogli povezati s nesvjesnim spominju se u hinduističkim tekstovima poznatim kao Vede, nastalim između približno 2500. i 600. godine p. n. e. Takva tumačenja danas se ponekad povezuju s konceptima prisutnim u ajurvedskoj tradiciji medicine i vedskoj psihologiji. medicine.

Paracelsus

Paracelsus smatra se prvim autorom koji je u svojim djelima spomenuo nesvjesni aspekt spoznaje. Na to se posebno ukazuje u njegovom djelu O bolestima objavljenom 1567. Njegov pristup proučavanju i liječenju bolesti rezultirao je razvojem sistema koji pojedini autori smatraju jednim od začetaka moderne naučne psihologije.

Shakespeare

William Shakespeare u mnogim svojim dramama istraživao je ulogu nesvjesnih psihičkih procesa, iako ih nije nazivao tim imenom.

Filozofija

U djelu Antropologija u pragmatičnom pogledu filozof Immanuel Kant bio je među prvim autorima koji su raspravljali o nesvjesnim predstavama i idejama.

Tokom 19. vijeka pojam nesvjesnog javlja se i u djelima brojnih zapadnih filozofa, među kojima su Arthur Schopenhauer, Baruch Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz, Johann Gottlieb Fichte, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Eduard von Hartmann, Carl Gustav Carus, Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche i Thomas Carlyle. Prema pojedinim autorima, teorija nesvjesnog bila je prisutna u filozofskoj misli još od početka 19. vijeka, posebno u djelima Schopenhauera, von Hartmanna i Carusa, koji se često navode među pretečama kasnijih psiholoških i psihoanalitičkih koncepcija nesvjesnog.

Na Univerzitetu u Parizu Edmond Colsenet je 1880. odbranio doktorsku disertaciju posvećenu nesvjesnom. U Francuskoj su se ovom temom bavili i Élie Rabier te Alfred Fouillée, koji su razvijali sinteze o nesvjesnom u periodu kada se Freud još nije bavio ovim konceptom.

Psihologija

Devetnaesti vijek

Prema historičaru psihologije Marku Altschuleu, "teško je — ili možda nemoguće — pronaći psihologa ili psihijatra iz 19. vijeka koji nije prepoznao nesvjesnu moždanu aktivnost ne samo kao stvarnu, već i kao izuzetno važnu". Tokom 19. vijeka pojam nesvjesnog postao je značajna tema u psihologiji i srodnim disciplinama. Njemački psiholozi Gustav Fechner i Wilhelm Wundt koristili su ga u okviru eksperimentalne psihologije kako bi objasnili način na koji um organizuje mnoštvo nepovezanih osjetnih podataka na nesvjesnom nivou prije nego što se oni pojave u svijesti kao smislena cjelina. Godine 1869. Eduard von Hartmann objavio je djelo Filozofija nesvjesnog, jedno od najutjecajnijih djela posvećenih ovoj temi u 19. vijeku. Kada psihoanaliza još nije bila razvijena, William James je u svom kapitalnom djelu Principi psihologije (1890) razmatrao načine na koje su filozofi i psiholozi, uključujući Schopenhauera, von Hartmanna, Pierrea Janeta i Alfreda Bineta, koristili pojmove "nesvjesno" i "podsvjesno".

Freud mini|mini|desno|300px|Metafora ledenog brijega koju je predložio G. T. Fechner često se koristi za vizuelni prikaz Freudove teorije da većina ljudskog uma funkcioniše nesvjesno. Sigmund Freud i njegovi sljedbenici razvili su teorijsko objašnjenje nesvjesnog uma. Freud je koncept nesvjesnog postavio u centar psihoanalitičke teorije te ga koristio za objašnjenje nastanka i djelovanja psihičkih poremećaja.

Za Freuda nesvjesno nije predstavljalo samo ono što nije prisutno u svijesti. Takvo shvatanje označavao je kao deskriptivno nesvjesno i smatrao ga je tek polazištem za dublje proučavanje psihičkog života. Istovremeno je razlikovao nesvjesno od predsvjesnog. Predsvjesno obuhvata misli, sjećanja i druge psihičke sadržaje koji trenutno nisu prisutni u svijesti, ali mogu postati svjesni, dok nesvjesno čine sadržaji koji su procesom potiskivanja postali nedostupni svijesti. Razlikovanje i međusobni odnos svijesti, predsvjesnog i nesvjesnog činili su osnovu Freudovog topografskog modela psihe. Kasnije je, nastojeći prevladati nejasnoće povezane s pojmom nesvjesnog, razvio strukturni model psihe, u kojem su nesvjesni procesi objašnjeni kroz odnos ida, ega i superega.

Jung

Carl Gustav Jung prihvatio je Freudovo stanovište da nesvjesno ima značajnu ulogu u oblikovanju ličnosti, ali je smatrao da se ono sastoji od dva nivoa: ličnog i kolektivnog nesvjesnog. Lično nesvjesno obuhvata sadržaje koji su nekada bili svjesni, ali su zaboravljeni ili potisnuti, što je u velikoj mjeri odgovaralo Freudovom poimanju nesvjesnog. Nasuprot tome, kolektivno nesvjesno predstavlja najdublji sloj psihe i sadrži naslijeđene psihičke strukture i arhetipska iskustva zajednička cijelom čovječanstvu.

Prema Jungu, arhetipovi nisu sjećanja, već univerzalni obrasci, psihološke funkcije ili centri psihičke energije koji se manifestiraju kroz simbole, mitove, religiju i kulturne obrasce. Zbog toga se kolektivno nesvjesno smatra naslijeđenim i ne sadrži iskustva pojedinca, nego psihičko naslijeđe čitave ljudske vrste.

Jung je kolektivno nesvjesno opisivao kao "cjelokupno duhovno naslijeđe razvoja čovječanstva, koje se iznova rađa u moždanoj strukturi svakog pojedinca".

Pored razlika u shvatanju strukture nesvjesnog, Jung se od Freuda razlikovao i po tome što nije smatrao da seksualnost predstavlja osnovu svih nesvjesnih procesa i sadržaja.

Snovi

Freud

Prema Freudu, osnovna funkcija snova jeste ispunjenje potisnutih želja, pri čemu san istovremeno omogućava osobi da nastavi spavati. Budući da bi nesvjesna želja u svom izvornom obliku mogla uznemiriti sanjača, ona se u snu pojavljuje u prikrivenom obliku, povezujući se sa sadržajima koji nisu podložni potiskivanju.

Na osnovu toga Freud je razlikovao manifestni i latentni sadržaj sna. Manifestni sadržaj obuhvata radnju, slike i događaje sna onako kako se pojavljuju u svijesti i kako ih osoba može prisjetiti nakon buđenja. Latentni sadržaj odnosi se na skriveno značenje sna. On predstavlja nesvjesne psihičke sadržaje povezane s aktuelnim životnim problemima, željama i nerazriješenim konfliktima iz djetinjstva. Prema Freudovom shvatanju, zadatak psihoanalitičke interpretacije jeste da, polazeći od manifestnog sadržaja sna, otkrije njegovo latentno značenje.

Prema Freudovoj teoriji, snovi nastaju na osnovu događaja, doživljaja i misli iz svakodnevnog života. Tokom procesa koji je nazvao rad sna, ti sadržaji prolaze kroz transformaciju pri kojoj prestaju biti vođeni pravilima svjesnog mišljenja i principom realnosti te postaju podložni primarnom procesu nesvjesnog mišljenja. Tim procesom upravljaju princip zadovoljstva, ispunjenje želja i potisnuti sadržaji, posebno oni povezani s iskustvima iz djetinjstva. Osnovna funkcija rada sna jeste prikrivanje nesvjesnih želja kako ne bi narušile san. Taj proces odvija se prvenstveno putem mehanizama kondenzacije i premještanja. Kondenzacija podrazumijeva objedinjavanje više ideja, misli ili predstava u jedan sadržaj sna, dok pomjeranje označava prenošenje psihičke energije s važnog sadržaja na drugi, manje značajan ili naizgled nevažan element sna. Zbog toga manifestni sadržaj sna predstavlja pojednostavljenu i prikrivenu verziju njegovog latentnog sadržaja. Psihoanalitičkom interpretacijom moguće je, prema Freudu, od manifestnog sadržaja doći do skrivenih značenja sna i steći uvid u nesvjesne psihičke procese.

Neurobiološka teorija snova

Allan Hobson i njegovi saradnici razvili su teoriju poznatu kao hipoteza aktivacije i sinteze. Prema ovoj teoriji, snovi predstavljaju nusprodukt neuronske aktivnosti u mozgu tokom REM faze spavanja. Tokom tog perioda dolazi do stvaranja beta moždanih valova, koji su inače povezani sa stanjem budnosti. Prema hipotezi aktivacije i sinteze, neuroni u nižim dijelovima mozga periodično se aktiviraju tokom spavanja i šalju nasumične signale moždanoj kori. Moždana kora zatim nastoji organizovati i protumačiti te signale, stvarajući koherentnu naraciju koju doživljavamo kao san. Ova teorija ne tvrdi da su snovi besmisleni, već naglašava da njihovo nastajanje prvenstveno proizlazi iz neurobioloških procesa. Za razliku od psihoanalitičkih pristupa, ona umanjuje značaj emocionalnih i motivacijskih faktora u određivanju sadržaja snova.

Savremena kognitivna psihologija

Istraživanja