Opća anestezija (UK) ili generalna anestezija (SAD) je medicinski izazvan gubitak svijesti koji čini pacijenta neuzbuđivim čak i bolnim podražajima. Postiže se lijekovima, koji se mogu ubrizgavati ili inhalirati, često s analgetikom i neuromuskularnim blokatorom.

Opća anestezija se obično izvodi u operacijskoj sali kako bi se omogućili hirurški zahvati koji bi inače bili nepodnošljivo bolni za pacijenta, ili na odjelu intenzivne njege ili hitne pomoći kako bi se olakšala endotrahealna intubacija i mehanička ventilacija kod kritično bolesnih pacijenata. Ovisno o zahvatu, opća anestezija može biti opcionalna ili obavezna. Bez obzira na to da li pacijent preferira biti bez svijesti ili ne, određeni bolni podražaji mogu dovesti do nevoljnih reakcija pacijenta, poput pokreta ili kontrakcija mišića, što operaciju čini izuzetno teškom. Stoga je za mnoge zahvate opća anestezija neophodna s praktičnog gledišta.

Pacijentovo prirodno disanje može biti neadekvatno tokom postupka i intervencija je često neophodna kako bi se zaštitili disajni putevi.

Različiti lijekovi se koriste za postizanje nesvijesti, amnezije, analgezije, gubitka refleksa autonomnog nervnog sistema, a u nekim slučajevima i paralize skeletnih mišića]]. Najbolju kombinaciju anestetika za određenog pacijenta i proceduru bira anesteziolog ili drugi specijalista u konsultaciji s pacijentom i hirurgom ili praktičarom koji izvodi proceduru.

Historija

Pokušaji proizvodnje opće anestezije mogu se pratiti kroz cijelu zabilježenu historiju u spisima drevnih Sumeraana, Babilonca, Asirijaca, Egipćana, Grka, Rimljana, Indijaca i Kineza. Tokom Srednjeg vijeka, naučnici su postigli napredak u istočnom svijetu i Evropi.

Renesansa je donijela napredak u anatomiji i hirurgiji. Međutim, hirurgija je ostala tretman u krajnjoj nuždi. Uglavnom zbog povezanog bola, mnogi pacijenti su izabrali sigurnu smrt umjesto operacije. Iako se vodila debata o tome ko zaslužuje najviše priznanja za otkriće opće anestezije, naučna otkrića krajem 18. i početkom 19. stoljeća bila su ključna za konačno uvođenje i razvoj modernih anesteziskih tehnika..

Krajem 19. stoljeća dogodila su se dva ogromna skoka koja su omogućila prelazak na modernu hirurgiju. Razumijevanje teorije o klicama kao uzročnicima bolesti dovelo je do razvoja antisepsnih tehnika u hirurgiji. Antisepsa, koja je ubrzo ustupila mjesto asepsi, smanjila je ukupni morbiditet i stopu smrtnosti u hirurgiji na daleko prihvatljiviju stopu. Istovremeno, značajan napredak u farmakologiji i fiziologiji doveo je do razvoja opće anestezije. Dana 14. novembra 1804. godine, japanski hirurg Hanaoka Seishū postao je prva osoba koja je uspješno izvela operaciju koristeći opću anesteziju.

U 20. stoljeću, sigurnost i efikasnost opće anestezije poboljšane su rutinskom intubacijom traheje i drugim naprednim tehnikama upravljanja disajnim putevima. Napredak u medicinskom monitoringu i novi anestetici sa poboljšanim farmakokinetikama i farmakodinamičkim karakteristikama također su doprinijeli ovom trendu, a pojavili su se i standardizovani programi obuke za anesteziologe i medicinske sestre anesteziologinje.

Svrha Opća anestezija ima mnogo namjena i rutinski se koristi u mnogim hirurškim procedurama. Odgovarajuća hirurška anestezija treba da uključuje sljedeće ciljeve: Hipnoza/Nesvijest (gubitak svijesti) Analgezija (gubitak reakcije na bol) Amnezija (gubitak pamćenja) Nepokretnost (gubitak motornih refleksa) Paraliza (opuštanje skeletnih mišića i opuštanje normalnih mišića)

Umjesto primanja kontinuirane duboke sedacije, poput benzodiazepina, umirući pacijenti mogu odabrati da budu potpuno nesvjesni dok umiru.

Biohemijski mehanizam djelovanja Biohemijski mehanizam djelovanja općih anestetika nije u potpunosti shvaćen. Anestetici imaju bezbrojna mjesta djelovanja i utiču na centralni nervni sistem (CNS) na nekoliko nivoa. Opća anestezija prekida ili mijenja funkcije komponenti CNS-a, uključujući moždanu koru, talamus, mrežasti aktivacijski sistem i kičmenu moždinu. Teorije anestezije identifikuju ciljna mjesta u CNS-u, neuronskim mrežama i krugovima uzbuđenja povezanim sa nesvijesti, a neki anestetici mogu potencijalno aktivirati specifičnu regiju aktivnu tokom spavanja.

Dva neisključujuća mehanizma uključuju membranski posredovanu i direktnu proteinom posredovanu anesteziju. Potencijalne molekularne mete posredovane proteinima su receptori GABAA i NMDA glutamat. Smatralo se da opća anestezija pojačava inhibitorni prijenos ili smanjuje ekscitacijski prijenos neuro signalizacije. Utvrđeno je da većina hlapljivih anestetika djeluje kao GABAA agonisti, iako mjesto djelovanja na receptor ostaje nepoznato. Ketamin je nekompetitivni antagonist NMDA receptora.

Hemijska struktura i svojstva anestetika, kako su prvi primijetili Meyer i Overton Meyer i Overton, sugeriraju da bi mogli ciljati plazmembranu. Mehanizam membranom posredovan koji bi mogao objasniti aktivaciju ionskog kanala ostao je nedostižan do nedavno. Studija iz 2020. godine pokazala je da inhalacijski anestetici (hloroform i izofluran) mogu istisnuti fosfolipazu D2 iz uređenih lipidnih domena u plazmatskoj membrani, što je dovelo do proizvodnje signalne molekule fosfatidna kiselina (PA). Signalna molekula aktivirala je TWIK-povezane K+ kanale (TREK-1), kanal uključen u anesteziju. Pokazalo se da PLDnull voćne mušice pružaju otpor anesteziji. Rezultati su uspostavili membranski posredovanu metu za inhalacijske anestetike.

Preoperativna evaluacija Prije postupka, anesteziolog pregleda medicinsku dokumentaciju, intervjuiše pacijenta i pregleda ga kako bi odredio odgovarajući anestezijski plan i odlučio koja kombinacija lijekova i doza će biti potrebna za udobnost i sigurnost pacijenta tokom postupka. Različiti neinvazivni i invazivni uređaji za praćenje mogu biti potrebni kako bi se osigurala sigurna i efikasna procedura. Ključni faktori u ovoj evaluaciji su pacijentove godine, spol, indeks tjelesne mase, medicinska i hirurška historija, trenutni lijekovi, sposobnost vježbanja i vrijeme posta. Temeljita i tačna preoperativna evaluacija je ključna za efektivnu sigurnost anestezijskog plana. Naprimjer, pacijent koji konzumira značajne količine alkohola ili nedozvoljenih droga mogao bi biti nedovoljno liječen tokom postupka ako ne otkrije ovu činjenicu, a to bi moglo dovesti do svjesnosti o anesteziji ili intraoperativne hipertenzije. Često korišteni lijekovi također mogu stupiti u interakciju s anesteticima, a neprijavljivanje takve upotrebe može povećati rizik tokom operacije. Netačno vrijeme posljednjeg obroka također može povećati rizik od aspiracije hrane i dovesti do ozbiljnih komplikacija.

Važan aspekt predanesteziološke evaluacije je procjena pacijentovog disajnih puteva, što uključuje pregled otvora usta i vizualizaciju mekih tkiva ždrijela. Provjerava se stanje zuba i položaj zubnih krunica, te se opaža fleksibilnost vrata i ekstenzija glave. Najčešće izvođena procjena disajnih puteva je Mallampatijev skor, koji procjenjuje disajne puteve na osnovu sposobnosti pregleda struktura disajnih puteva s otvorenim ustima i isplaženim jezikom. Sami Mallampatijevi testovi imaju ograničenu tačnost, a rutinski se izvode i druge procjene pored Mallampatijevog testa, uključujući otvaranje usta, tireomentalnu udaljenost, opseg pokreta vrata i protruziju mandibule. Kod pacijenta sa sumnjom na iskrivljenu anatomiju disajnih puteva, endoskopija ili ultrazvuk se ponekad koriste za procjenu disajnih puteva prije planiranja upravljanja disajnim putevima.

Premedikacija Prije davanja opće anestezije, anesteziolog može dati jedan ili više lijekova koji dopunjuju ili poboljšavaju kvalitet ili sigurnost anestetika ili pružaju anksiolizu. Premedikacija također često ima blage sedativne efekte i može smanjiti količinu anestetika potrebnu tokom slučaja.

Jedan od često korištenih lijekova za premedikaciju je klonidin, alfa-2 adrenergički agonist. Smanjuje postoperativnu drhtavicu, postoperativnu mučninu i povraćanje i pojavu delirija. Međutim, randomizirano kontrolirano ispitivanje iz 2021. godine pokazalo je da je klonidin manje učinkovit u pružanju anksiolize, a više sedativno kod djece predškolskog uzrasta. Oralni klonidin može se potpuno djelovati tek nakon 45 minuta. Nedostaci klonidina uključuju hipotenziju i bradikardiju, ali one mogu biti korisne kod pacijenata s hipertenzijom i tahikardijom. Drugi često korišteni alfa-2 adrenergički agonist je deksmedetomidin, koji se obično koristi za postizanje kratkotrajnog sedativnog učinka (<24 sata). Deksmedetomidin i određeni atipični antipsihotici agensi mogu se također koristiti kod djece koja ne surađuju.<r ef></ref>

Benzodiazepini su najčešće korištena klasa lijekova za premedikaciju. Najčešće korišteni benzodiazepin je Midazolam, koji se odlikuje brzim početkom i kratkim trajanjem. Midazolam je učinkovit u smanjenju predoperativne anksioznosti, uključujući separacijski anksiozni poremećaj kod djece. Također pruža blagu sedaciju, simpatikolizu i anterogradnu amneziju].

Utvrđeno je da je melatonin učinkovit kao anestetska premedikacija i kod odraslih i kod djece zbog svojih hipnoznih, anksiolitskih, sedativnih, analgetskih i antikonvulzivnih svojstava. Oporavak je brži nakon premedikacije melatoninom nego midazolamom, a također postoji smanjena incidencija postoperativne agitacije i delirija. Pokazalo se da melatonin ima sličan učinak u smanjenju perioperativne anksioznosti kod odraslih pacijenata u poređenju s benzodiazepinima.

Drugi primjer anestetičke premedikacije je preoperativna primjena beta adrenergičkih antagonista, koji smanjuju opterećenje aritmijama nakon operacije srca. Međutim, dokazi su također pokazali povezanost s povećanim neželjenim događajima s beta-blokatorima u nekardijalnim operacijama. Anesteziolozi mogu primijeniti jedan ili više antiemetika kao što su ondansetron, droperidol ili deksametazon kako bi spriječili postoperativnu mučninu i povraćanje. NSAID-i su često korišteni analgetski premedikacijski agensi i često smanjuju potrebu za opioidima kao što su fentanil ili sufentanil. Također, mogu se primijeniti i gastrokinetici kao što su metoklopramid i antagonisti histamina kao što je famotidin.

Nefarmakološke preanestezijske intervencije uključuju kognitivno-bihejvioralnu terapiju sviranjem, muzičku terapiju, aromaterapiju, hipnozu, masažu, video prije operacije i terapiju vođenom vizualizacijom, itd. Ove tehnike su posebno korisne za djecu i pacijente sa intelektualnim invaliditetom. Minimiziranje senzorne stimulacije ili ometanja videoigrama može pomoći u smanjenju anksioznosti prije ili tokom indukcije opće anestezije. Potrebne su veće visokokvalitetne studije kako bi se potvrdili najefikasniji nefarmakološki pristupi za smanjenje ove vrste anksioznosti. Nije dokazano da prisustvo roditelja tokom premedikacije i indukcije anestezije smanjuje anksioznost kod djece. Preporučuje se da se roditelji koji žele prisustvovati ne bi trebali aktivno obeshrabrivati, a roditelji koji ne žele biti prisutni ne bi trebali aktivno podsticati da prisustvuju.

Anestezija i mozak Anestezija ima mali ili nikakav učinak na funkciju mozga, osim ako ne postoji postojeći poremećaj mozga. Barbiturati, ili lijekovi koji se koriste za davanje anestezije, ne utiču na slušni odgovor moždanog stabla. Primjer poremećaja mozga bio bi potres mozga. Može biti rizično i dovesti do daljnjeg oštećenja mozga ako se anestezija koristi na osobi s potresom mozga. Potresi mozga stvaraju ionske promjene u mozgu koje prilagođavaju neuronski transmembranski potencijal. Da bi se ovaj potencijal obnovio, mora se proizvesti više glukoze kako bi se izjednačio izgubljeni potencijal. Ovo može biti vrlo opasno i dovesti do smrti ćelija. Zbog toga je mozak vrlo ranjiv tokom operacije. Također dolazi do promjena u cerebralnom protoku krvi. Povreda otežava protok krvi kisikom i dotok mozga.

Faze anestezije