Status epilepticus (SE), ili status epileptičkog napada jest medicinsko stanje s abnormalno produženim epilepsijskim napadima. Može imati dugoročne posljedice,Trinka, E., Cock, H., Hesdorffer, D., Rossetti, A. O., Scheffer, I. E., Shinnar, S., Shorvon, S., & Lowenstein, D. H. (2015). A definition and classification of status epilepticus--Report of the ILAE Task Force on Classification of Status Epilepticus. Epilepsia, 56(10), 1515–1523. manifestirajući se kao jedan epileptički napad koji traje duže od definiranog vremena (vremenska tačka 1), ili dva ili više napada u istom periodu bez povratka osobe u normalu između njih. Napadi mogu biti tonusno-klonskog tipa, s pravilnim obrascem kontrakcije i ekstenzije ruku i nogu, također poznat kao konvulzivni status epilepticus, ili tipova koji ne uključuju kontrakcije, kao što su apsansni napad ili kompleksni parcijalni napad. Konvulzivni status epilepticus je po život opasno medicinsko stanje, posebno ako se liječenje odgodi. Za konvulzivni status epilepticus, najopasniji tip, pet minuta je vremenska tačka u kojoj bi se napad ili epilepsijski smatrali kao status epilepticus, pa se ovo definira kao konvulzija koja traje duže od pet minuta ili dvije konvulzije unutar pet minuta bez potpunog oporavka. Rizik od oštećenja počinje se povećavati nakon 30 minuta (vremenska tačka 2) kod konvulzivnog oblika status epilepticus. Za ostale vrste napada, vremenske tačke mogu varirati. Prethodne definicije koristile su vremensko ograničenje od 30 minuta bez obzira na vrstu napada.
Faktori rizika za status epilepticus uključuju anamnezu epilepsije ili drugih problema s mozgom. Ovi problemi s mozgom mogu uključivati traumu, infekcije ili moždani udar, između ostalog. > Dijagnoza često uključuje provjeru šećera u krvi, snimanje glave, niz krvnih pretraga i elektroencefalogram. Psihogeni neepileptički napadi mogu se prezentirati slično kao status epilepticus. Druga stanja koja mogu oponašati status epilepticus uključuju nizak šećer u krvi, poremećaje kretanja, meningitis (uključujući tuberkulozni meningitis) i delirij, između ostalog.
Benzodiazepini su preferirani početni tretman, nakon čega se obično daje fenitoin. Mogući benzodiazepini uključuju intravenski lorazepam, kao i intramuskularne injekcije midazolama. Ako ovi lijekovi nisu učinkoviti, mogu se koristiti i brojni drugi lijekovi, kao što su fenobarbital, propofol ili ketamin. Nakon početnog liječenja benzodiazepinima, treba dati tipične lijekove protiv napadaja, uključujući valproinsku kiselinu (valproat), fosfenitoin, levetiracetam ili sličnu(e) tvar(i). Iako postoje empirijski zasnovani tretmani, postoji malo direktnih kliničkih ispitivanja, tako da najbolji pristup ostaje neodređen. Uprkos tome, Društvo za neurokritičnu njegu nudi "najbolje prakse zasnovane na konsenzusu". Uprkos tome, Društvo za neurokritičnu njegu nudi "najbolje prakse zasnovane na konsenzusu". Intubation may be required to help maintain the person's airway. Između 10% i 30% ljudi koji imaju status epilepticus umiru u roku od 30 dana. Osnovni uzrok, godine osobe i trajanje napada važni su faktori koji utječu na ishod. Status epilepticus se javlja kod do 40 slučajeva na 100.000 ljudi godišnje. Osobe sa statusom epilepticus čine oko 1% ljudi koji posjete hitnu pomoć.
Znaci i simptomi Status epilepticus se može podijeliti u dvije kategorije: konvulzivni i nekonvulzivni (NCSE).
Konvulzivni Konvulzivni status epilepticus predstavlja hitno neurološko stanje, koje karakterizira produženi i nekontrolirani početak napadaja u kojima se kod pacijenta uočava redovan obrazac kontrakcije i ekstenzije ruku i nogu.Sánchez Fernández, I., Goodkin, H. P., & Scott, R. C. (2019). Pathophysiology of convulsive status epilepticus. Seizure, 68, 16–21. Simptomi se mogu kontrolisati početnim uvođenjem lijeka za suzbijanje napadaja kao prve faze liječenja, koji optimalno djeluje samo u toj fazi jer će svako odlaganje smanjiti efikasnost tih lijekova. Konvulzivni status epilepticus obično pogađa starije osobe i malu djecu, sa stopom smrtnosti do 20-30% starijih pacijenata i 0-3% male djece. Pacijenti koji prežive početni početak često ostaju sa kognitivnim i neurološkim defektima.
Epilepsia partialis continua je varijanta koja uključuje trzanje mišića koje traje sat vremena, dan ili čak sedmicu. To je posljedica vaskularne bolesti, tumora ili encefalitisa i otporan je na lijekove.
Uopćeni mioklonus se često viđa kod osoba u komama nakon kardiopulmonalne reanimacije (KPR) i neki ga vide kao pokazatelj katastrofalnog oštećenja neokorteksa; status mioklonus u ovoj situaciji obično se (ali ne uvijek) može smatrati agonalnim fenomenom.
Refraktorni status epilepticus definira se kao status epilepticus koji se nastavlja uprkos liječenju benzodiazepinima i jednim antiepileptikom.
Superrefraktorni status epilepticus definira se kao status koji se nastavlja ili ponavlja 24 sata ili više nakon početka anesteziološke terapije, uključujući i slučajeve kada se status epilepticus ponavlja nakon smanjenja ili prekida anestezija.
Nekonvulzivni Nekonvulzivni status epilepticus je relativno dugotrajna promjena u nivou svijesti osobe bez velikog savijanja i istezanja udova zbog napada. Postoje dva glavna tipa, sa produženim složenog parcijalniog napada ili napadom bez epilepsijskog napada. Do četvrtine slučajeva status epilepticus su nekonvulzivni.
U slučaju kompleksnog parcijalnog statusa epilepticus, napad je ograničen na malo područje mozga, obično na temporalni režanj. Absansni status epilepticus karakterizira generalizirani napad koji zahvata cijeli mozak. Za razlikovanje ova dva stanja potreban je elektroencefalogram (EEG).
Slučajevi nekonvulzivnog status epilepticus karakteriziraju se dugotrajnim stuporom, zurenjem i nereagiranjem. Nedavne studije su pokazale da 50% slučajeva uključuje pacijente koji su polusvjesni na način da mogu reagirati, ali su spontano zbunjeni. Samo 6% je pokazalo usporen misaoni proces. Oko 44% slučajeva nekonvulzivnog status epilepticus karakterizira produžena ili fragmentirana koma.(Woodford, H. J., George, J., & Jackson, M. (2015). Non-convulsive status epilepticus: a practical approach to diagnosis in confused older people. Postgraduate medical journal, 91(1081), 655–661.
Uzroci Samo 25% ljudi koji imaju napade ili status epilepticus imaju epilepsiju. Slijedi lista mogućih uzroka:: Moždani udar Krvarenje Intoksikanti ili neželjene reakcije na lijekove Nedovoljna doza ili naglo prestanak uzimanja lijeka (posebno antikonvulzivi) Nedovoljna doza ili naglo prestanak uzimanja benzodiazepina (slično odvikavanju od alkohola); sama po sebi klasa antiepileptičkih/antikonvulzivnih lijekova Konzumiranje alkoholnih pića tokom uzimanja antikonvulziva ili odvikavanje od alkohola Dijeta ili post tokom uzimanja antikonvulziva Početak uzimanja novog lijeka koji smanjuje efikasnost antikonvulziva ili mijenja metabolizam lijeka, smanjujući njegov poluživot, što dovodi do smanjene koncentracije u krvi Razvoj otpornosti na antikonvulziv koji se već koristi Gastroenteritis tokom uzimanja antikonvulziva, gdje niži nivoi antikonvulziva mogu postojati u krvotoku zbog povraćanja želučanog sadržaja ili smanjene apsorpcije zbog edema sluznice Razvoj novog, nepovezanog stanja u kojem su napadi slučajno i simptom, ali ih ne kontrolira antikonvulziv koji se već koristi Metabolički poremećaji—kao što su zahvaćeni bubrezi i jetra Nedostatak sna duže od kratkog trajanja često je uzrok (obično, ali ne uvijek, privremenog) gubitka kontrole napada. Dehidracija – umjerena do teška, posebno u kombinaciji s bilo kojim od gore navedenih faktora.
Dijagnoza Dijagnostički kriteriji variraju, iako većina ljekara dijagnosticira status epilepticus za: jedan kontinuirani, neprekidan napad koji traje duže od pet minuta, ili ponavljajući epileptički napadi bez vraćanja svijesti između napadaja duže od pet minuta. Prethodne definicije koristile su vremensko ograničenje od 30 minuta.
Vjeruje se da je nekonvulzivni status epilepticus nedovoljno dijagnosticiran.
Novonastali refraktorni status epilepticus (NORSE) je "klinička prezentacija", a ne specifična dijagnoza, kod pacijenta bez aktivne epilepsije ili drugog relevantnog neurološkog poremećaja, s novonastalim refraktornim status epilepticus bez jasnog strukturnog, toksičnog ili metabolitkog uzroka.
Tretmani thumb|Diazepam, koji se može umetnuti rektalno, često se propisuje njegovateljima osoba s epilepsijom. To omogućava liječenje višestrukih napadaja prije nego što se može potražiti medicinska pomoć. Benzodiazepini su preferirani početni tretman nakon kojeg se obično daje fenitoin ili fosfenitoin. Smjernice za prvu pomoć kod napadaja navode da, po pravilu, treba pozvati hitnu pomoć za napade koji traju duže od pet minuta (ili ranije ako je ovo prva epizoda napadaja osobe i nisu poznati faktori koji su izazvali napad, ili ako se navedeni SE dogodi osobi s epilepsijom čiji su napadi prethodno bili odsutni ili dobro kontrolirani duži vremenski period).Migdady, I., Rosenthal, E. S., & Cock, H. R. (2022). Management of status epilepticus: a narrative review. Anaesthesia, 77 Suppl 1, 78–91. https://www.researchgate.net/publication/357706108_Management_of_status_epilepticus_a_narrative_review
= Benzodiazepini Kada se daje intravenozno, lorazepam izgleda da je superiorniji od diazepama za zaustavljanje epilepsijskog napada. Intramuskularna primjena midazolama čini se razumnom alternativom, posebno kod onih koji nisu u bolnici.
Benzodiazepin izbora u Sjevernoj Americi za početni tretman je lorazepam, zbog relativno dugog trajanja djelovanja (2-8 sati) kada se injicira, a posebno zbog brzog početka djelovanja, za koji se smatra da je posljedica visokog afiniteta za GABA receptore i niske topljivosti u lipidima. To uzrokuje da lijek ostane u vaskularnom odjeljku. Ako lorazepam nije dostupan ili intravenski pristup nije moguć, tada treba dati diazepam. Alternativno, lijekovi, poput glukagona, trebaju se davati kroz kost (intraosealno).
U nekoliko zemalja izvan Sjeverne Amerike, kao što je Nizozemska, intravenski klonazepam se smatra lijekom prvog izbora. Navedene prednosti klonazepama uključuju duže trajanje djelovanja od diazepama i manju sklonost razvoju akutne tolerancije u odnosu na lorazepam. Upotreba klonazepama za ovu indikaciju nije priznata u Sjevernoj Americi, možda zato što tamo nije dostupan kao intravenska formulacija.
Posebno kod djece, još jedan popularan izbor liječenja je midazolam, koji se daje u stranu usta ili intranazalno. Ponekad se smatra da je neuspjeh samog lorazepama dovoljan da se slučaj SE klasificira kao refraktoran – odnosno, otporan na liječenje.
Fenitoin i fosfenitoin Fenitoin je nekada bio još jedna terapija prve linije, Iako se prolijek fosfenitoin može primijeniti tri puta brže i sa daleko manje reakcija na mjestu injekcije. Ako se koriste ovi ili bilo koji drugi derivati hidantoina, tada je neophodno praćenje srčanog ritma ako se primjenjuju intravenski. Budući da hidantoinima treba 15-30 minuta da počnu djelovati, često se istovremeno primjenjuju benzodiazepin ili barbiturat. Zbog kratkog trajanja djelovanja diazepama, često su se ionako primjenjivali zajedno.Crawshaw, A. A., & Cock, H. R. (2020). Medical management of status epilepticus: Emergency room to intensive care unit. Seizure, 75, 145–152. Trenutno, ovi lijekovi ostaju preporučeni kao druga linija liječenja, praćenje u akutnim stanjima, prema smjernicama grupa poput Društva za neurocritical njegu (Sjedinjene Američke Države).
Barbiturati