Referendum o nezavisnosti Crne Gore 2006. bio je drugi referendum o suverentitetu (državnosti) Crne Gore, održan u Republici Crnoj Gori (tada u sastavu državne zajednice Srbije i Crne Gore) 21. maja 2006.Dieter Nohlen & Philip Stöver (2010) Elections in Europe: A data handbook, p1372 Referendumsko pitanje glasilo je: Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom? (ćirilica: Желите ли да Република Црна Гора буде независна држава са пуним међународно-правним субјективитетом?).

Odobrilo ga je 55,5% birača, tijesno prešavši prag od 55%. Do 23. maja preliminarne rezultate referenduma priznalo je svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, što sugerira široko međunarodno priznanje ako Crna Gora postane formalno nezavisna. Dana 31. maja, referendumska komisija je zvanično potvrdila rezultate referenduma, utvrdivši da je 55,5% važećih glasova bilo za nezavisnost. Budući da su birači ispunili kontroverzni prag od 55% podrške, referendum je uključen u deklaraciju o nezavisnosti tokom vanredne parlamentarne sjednice 31. maja. Skupština Republike Crne Gore donijela je formalnu Deklaraciju o nezavisnosti u subotu, 3. juna 2006.

Kao odgovor na ovu deklaraciju, vlada Srbije se proglasila pravnim i političkim nasljednikom Srbije i Crne Gore, te da će vlada i skupština Srbije uskoro usvojiti novi ustav. Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija i institucije Evropske unije izrazile su namjeru da poštuju rezultate referenduma.

Pozadina

Ustav Proces secesije regulisan je Ustavnom poveljom Srbije i Crne Gore, koju su 4. februara 2003. usvojila oba vijeća Savezne skupštine Savezne Republike Jugoslavije, u skladu s Beogradskim sporazumom iz 2002. između vlada dvije konstitutivne republike, Crne Gore i Srbije. Član 60. ustava zahtijevao je da prođe najmanje tri godine nakon ratifikacije prije nego što jedna od država članica može proglasiti nezavisnost. U istom članu je referendum naveden kao neophodan za ovaj potez. Međutim, ovaj ustav je dozvoljavao državama članicama da definišu vlastite zakone o referendumu.

Također je precizirano da država članica koja se prva odvoji gubi sva prava na politički i pravni kontinuitet federacije. To znači da je secesijska država (u ovom slučaju Republika Crna Gora) morala podnijeti zahtjev za članstvo svim glavnim međunarodnim institucijama, poput Ujedinjenih nacija, i biti priznata od strane međunarodne zajednice, a da je preostala država (u ovom slučaju Republika Srbija) postala punopravni nasljednik državne zajednice. Nijedna država nije imala prigovora na priznavanje novoosnovane države prije referenduma. Da je Srbija proglasila nezavisnost umjesto Crne Gore, Crna Gora bi bila pravni nasljednik.

Pravni postupak Prema crnogorskom Ustavu, državni status se ne može promijeniti bez referenduma koji predsjednik predloži Skupštini. Zakon o referendumu o državno-pravnom statusu prvi je podnio predsjednik Filip Vujanović, a crnogorska skupština ga je jednoglasno usvojio 2. marta 2006. Pored formulisanja zvaničnog pitanja koje će biti odštampano na glasačkom listiću za referendum, zakon je također uključivao trogodišnji moratorij na ponovljeni referendum, tako da bi, u slučaju da rezultati referenduma odbace nezavisnost, još jedan mogao biti legalno održan 2009.

Prijedlog zakona o referendumu obavezala je Skupština, koja je pokrenula referendum, da poštuje njegov ishod. Morala je objaviti službene rezultate u roku od 15 dana nakon dana glasanja i djelovati po njima u roku od 60 dana. Raspuštanje Skupštine bilo je obavezno nakon usvajanja bilo kojeg zakona kojim se predlažu ustavne promjene statusa države, a nova Skupština se morala sastati u roku od 90 dana. Da bi takve promjene bile stupile na snagu, nova Skupština je morao podržati prijedlog zakona dvotrećinskom većinom.

Novozavisna država Srbija, koja je nasljednica državne zajednice Srbija i Crna Gora, iako se zalaže za labavu federaciju, javno je izjavila da će poštovati ishod referenduma i da se neće miješati u crnogorski suverenitet.

Kontroverze Postojala je znatna kontroverza oko biračkog prava i potrebnog izbornog praga za nezavisnost. Crnogorska vlada, koja je podržavala nezavisnost, u početku se zalagala za prostu većinu, ali je opozicija insistirala na određenom pragu ispod kojeg bi referendum, u slučaju pobjede opcije "da", bio nebitan.

Izaslanik Evropske unije Miroslav Lajčák predložio je nezavisnost ako se za nju glasa apsolutnom većinom od 55% uz minimalnu izlaznost od 50%, što je izazvalo proteste snaga koje se zalažu za nezavisnost. Vijeće Evropske unije jednoglasno je prihvatilo Lajčákov prijedlog, a Đukanovićeva vlada je na kraju odustala od svog protivljenja. Međutim, Milo Đukanović, premijer Crne Gore, obećao je da će proglasiti nezavisnost ako glasovi pređu 50%, bez obzira na to da li je cenzus pređen ili ne. S druge strane, također je najavio da će, ako manje od 50% glasa za opciju nezavisnosti, dati ostavku na sve političke pozicije.Council on Foreign Relations: Montenegro's Referendum on Independence Prvobitni cilj Mila Đukanovića i DPS-SDP-a bio je da 40% glasova za državnost bude dovoljan postotak za proglašenje nezavisnosti, ali je to izazvalo ozbiljno međunarodno negodovanje prije nego što su independentisti predložili 50%.

Još jedno kontroverzno pitanje bio je zakon o referendumu, zasnovan na ustavu Srbije i Crne Gore, koji je navodio da Crnogorcima koji žive u Srbiji i registrovani su za glasanje u Srbiji treba zabraniti glasanje na referendumu, jer bi im to dalo dva glasa u zajednici i učinilo ih superiornijim u odnosu na ostale građane. Također, prag dogovora između dva bloka od 55% donekle je kritikovan kao poništavanje tradicionalne prakse zahtijevanja dvotrećinske apsolutne većine, kakva je praktikovana u svim bivšim jugoslavenskim zemljama ranije (uključujući i prethodni referendum u Crnoj Gori).

Pozicije desno|mini|220x220piksel|Pristalice crnogorske nezavisnosti na Cetinju.

Independentisti

Demokratska partija socijalista (DPS) Socijaldemokratska partija (SDP) Građanska stranka Crne Gore (GP) Liberalna partija Crne Gore (LP) Narodna sloga Crne Gore (NSCG) Demokratska unija Albanaca (DUA) Bošnjačka stranka (BS) Hrvatska građanska inicijativa (HGI) Pokret za nezavisnu evropsku Crnu Goru Građanski forum Nikšić Demokratska zajednica Muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori

Pro-nezavisni blok se uglavnom koncentrisao na historiju i prava nacionalnih manjina. Crna Gora je priznata kao nezavisna država na Berlinskom kongresu 1878. Njena nezavisnost je ugašena 1918. kada je njena skupština proglasila ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Manjim etničkim grupama obećana su puna prava u nezavisnoj Crnoj Gori, a njihovi jezici bit će uključeni u novi Ustav. Vođa kampa bio je predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović."Crna Gora nezavisna do maja 2006", B92

Unionisti

Socijalistička narodna partija (SNP) Narodna stranka (NS) Demokratska srpska stranka (DSS) Srpska narodna stranka (SNS) Narodna socijalistička stranka (NSS) Stranka srpskih radikala (SSR)

Predizborni slogani unionista bili su Crna Gora nije na prodaju! i Za ljubav - Ljubav povezuje, srce kaže ne!

Unionistički blok ili "Blok za ljubav", kampanja političkog saveza Zajedno za promjene, uglavnom se oslanjala na tvrdnje i podršku Evropske unije, te isticanje bitnih sadašnjih i historijskih veza sa Srbijom. Kritizirali su vladajuću koaliciju koja pokušava pretvoriti Crnu Goru u privatnu državu i utočište kriminala. Njihova kampanja se koncentrisala na isticanje "ljubavi" prema ujedinjenju sa Srbijom. Oko 73% građana Crne Gore imalo je bliske rođake u Srbiji, a oko 78% građana Crne Gore imalo je bliske prijatelje u Srbiji. Prema istraživanju TNS Medium GALLUP-a, 56,9% stanovništva Crne Gore smatra da će se zdravstveni sistem raspasti ako se unija sa Srbijom prekine, 56,8% vjeruje da više neće moći ići u škole u Srbiji, dok 65,3% misli da neće moći pronaći posao u Srbiji kao što namjeravaju.

Koristili su zastave Evropske unije, slavenske trobojnice (koje su ujedno bile i službena zastava državne zajednice Srbija i Crna Gora) i srpske pravoslavne trobojnice. Ključni vođa bloka bio je opozicioni lider Predrag Bulatović.

Neutralni

Pokret za promjene (PzP) Demokratski savez u Crnoj Gori (DS) Nova demokratska snaga (FORCA)

Pokret za promjene, iako de facto podržava nezavisnost, odlučio je da se ne pridruži koaliciji za nezavisnost, argumentirajući da smatraju da su independisti uglavnom sastavljeni od "DPS kriminalaca", te da je blok "Nesveti savez" okupljen oko kontroverznog premijera Mila Đukanovića, kojeg ovi stranački zvaničnici smatraju preprekom potpunoj demokratiji u Crnoj Gori. Sličan stav zauzela je i Demokratsi savez etničkih Albanaca u Crnoj Gori, koja je pozvala Albance Crne Gore na bojkot referenduma. Bez obzira na to, većina etničkih Albanaca glasala je za nezavisnost.

Ankete Ankete tokom kampanje bile su sporadične, pri čemu je većina anketa pokazivala da snage koje se zalažu za nezavisnost vode, ali ne prelaze prag od 55%. Tek u kasnijim sedmicama ankete su počele ukazivati na to da će prag biti pređen.

Rezultati

Ukupno GlasovaNevažeći glasovaUkupno glasovaRegistrovanih glasačaIzlaznostRezultatZa%Protiv%230.77155,50184.95444,503.571419.236484.71886,4954x54piksel|bez okvira

Po općinama OpćinaZaProtivRegistrovanih glasačaGlasaloIzlaznostAndrijevica1.08427,6% 4.3693.92889,91%Bar 9.49635,99%32.25526.38281,79%Berane11.26846,85% 28.34224.05184,86%Bijelo Polje 15.43744,04%40.11035.05187,39%Budva 5.18046,25%12.79711.20087,52%Cetinje 1.81813,43%15.07713.53889,79%Danilovgrad 4.88745,81%11.78410.66990,54%Herceg Novi7.74138,28% 24.48720.22088,50%Kolašin2.85241,82% 7.4056.82092,1%Kotor 6.52343,79%17.77814.89783,79%Mojkovac3.01643,55% 7.6456.92690,59%Nikšić 23.83746,98%56.46150.73789,86%Plav 1.87420,96%12.6628.94170,61%Pljevlja71624,2% 3.3292.95988,88%Plužine9.11536,07% 27.88225.26890,62%Podgorica 52.34545,95%129.083113.91588,25%Rožaje 1.3148,62%19.64615.23977,57%Šavnik90642,67%2.3062.12392,06%Tivat 3.79343,1%10.7768.80081,66%Ulcinj 1.59211,38%17.11713.98581,7%Žabljak1.18838,37% 3.4073.09690,87%Zatvori 10822,18%56249588,08%

Posljedice i reakcije Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić je 22. maja čestitao Crnoj Gori na izglasavanju nezavisnosti. Mesić je bio prvi strani šef države koji je zvanično reagovao na glasanje.

Šef vanjske politike EU, Javier Solana, čestitao je Crnoj Gori na "uspješnom referendumu" i rekao da izlaznost od preko 86% "potvrđuje legitimnost procesa". Evropska unija će, rekao je, "u potpunosti poštovati" konačni rezultat. Evropski komesar za proširenje Olli Rehn izjavio je da će Evropska unija predložiti nove pregovore i sa Crnom Gorom i sa Srbijom. "Sve strane trebaju poštovati rezultat i raditi zajedno kako bi izgradile konsenzus na osnovu prihvatanja evropskih vrijednosti i standarda. Sada očekujem da će se Beograd i Podgorica uključiti u direktne razgovore o praktičnoj primjeni rezultata."

U saopštenju od 23. maja, Sjedinjene Američke Države potvrdile su ocjenu referenduma koju je dala Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE)/ ODIHR, u kojoj se navodi da je "referendum proveden u skladu s obavezama OSCE-a i Vijeća Evrope i drugim međunarodnim standardima za demokratske izborne procese". SAD su saopštile: "Pozivamo Crnu Goru i Srbiju da zajedno rade na rješavanju praktičnih pitanja neophodnih za sprovođenje volje naroda Crne Gore izražene na referendumu."

Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdalo je 23. maja saopštenje u kojem se navodi da je "od fundamentalne važnosti da Crna Gora i Srbija stupe u konstruktivan, prijateljski i sveobuhvatan dijalog s ciljem postizanja obostrano prihvatljivih političkih rješenja u vezi s njihovim budućim odnosima."